Prijateljstvo mi sve više postaje paradigma života. Kao što mi je nekada bila sloboda dog sam čitao Schellinga: sve učiniti analognim slobodi, proširiti ju na sve životne sfere. Tako mi prijateljstvo postaje temeljni analogat ne samo za društveni život, već i za intimu (prijatelj sam sebi), politički (političko opredjeljenje kao ulazu zajednicu prijatelja..) itd...
Kada se tako postavi stvari uvijek ste u iskušenju da pitate a gdje i kako ona doživljava svoj zenit? Odgovor na to pitanje došlo mi je na neki način izvana, snagom susreta jednog konkretnog prijateljstva. A on glasi: vrhunac prijateljevanja s nekim nastaje onda kada on preobrazi vaše shvaćanje o samoj biti prijateljstva. To nije prelazak u neki viši nivo kao u video igricama. Već, kad sam zapeo na analogiji video igrice, ili sama promjena te igrice ili njezino potpuno odbacivanje.
Prijateljstvo koje doživi svoj zenit opasno ugrožava sva ostala prijateljstva. Ta ostala prijateljstva postaju družakanja, povremeno ispijanje kave, podsjećanje na stare dane itd...
Svoj istinski rast mogu mjeriti samo intezivnošću preobrazbe koje nameće zenit prijateljstva.
Možda upravo zato što ono ima snagu istine koja dolazi izvana. A istina je uvijek radikalno društvena.
Post je objavljen 17.09.2004. u 11:24 sati.