Michael Moore bio mi je mrzak čim se pojavio u široj svjetskoj javnosti. Antiamerikanizam ionako vlada Europom, a ideološku koristi od te klime imaju mnogi, i lijevi i desni. Antiamerikanizam naravno ne potjeće od te izuzetno potrebne javne, društvenokritičke svijesti već od oslobođenja psihičke energije koja nema veze ni sa kakvom vrste kritike. Kompleks od velike sile koju osjeća ujedno i sama Europa s jedne strane, i s druge, naše nacionalne kulture, pravi je izvor antiamerikanizma.
U tome kontekstu razumijem (ali samo razumijem, što znači da ne opravdavam) jedino antiamerikanizam kojemu i sam često podliježem jest onaj koji potjeće iz nemoći da se poduzmu nekakve mjere protiv njihove agresije na Afganistan i Irak, protiv ideološke mašinerije koja nemilosrdno melje republikanske glasače itd...
Novi Moorov dokumentarac još je uvijek odviše usmjeren na glupost samoga Busha, a premalo na proces ideologiziranja jedne nacije. No pruža mnoštvo raznolikog materijala koji u nekoj mjeri ipak uspješno ukazuje na brisani prostor između hard core ideologizirane osobe i društveno-političke osviještenosti. Da sam ja režiser ne bih se micao s tog mjesta rascijepa.
Susret majke koja u Iraku gubi sina i tako dolazi do svijesti o ideološkoj republikanskoj pozadini i prolaznice koja ovoj kaže da nije jedina koja je izgubila svoje dijete (valjda bi trebala biti ponosna)mjesto je čiste nijemosti. One iznova u simboličkom smislu, pred Bielom kućom, ostvaruju susret napadača i žrtve. Pokazuje se tako da je napadač, agresor, svatko tko sebe ne problematizira, ne postavlja u pitanje svoja uvjerenja.
Post je objavljen 13.09.2004. u 13:13 sati.