Večeras krećem prema svom najdražem bulevardu i trgu: Saint Michelu. Ostatkom Pariza nisam nešto fasciniran. Cjelodnevno njuškanje po antikvarijatima Latinske četvrti i Saint Germain-des-Presa, po koja kavica uz stješnjene male stolove uz rub ceste jedino je od 'malih' užitaka vraćanja na Rive gauche (za mene Paris nikada ni nije bo ništa drugo).
Što je s 'velikim' užicima'? Najprije samo putovanje, najbolji katarzični oblik. Putovati znači imati duhovne vježbe. A potom i svrha puta: Međunarodna konferencija o Marxu (na Paris-Nanterru). Sresti Marxa u Parizu znači sresti ga još razuzdana, najdivljeg. Prije bijede u koju s obitelji zapada u Engleskoj.
Kada govorim o putovanju pitam se uvijek na što je mislio Gilles Deleuze kada je rekao da ne voli putovati kako ne bi uplašio postojanje. Možda put (još ako je i dug) znači egzodus. A egzodus je uvijek reteritorijalizacija svog psihičkog života... Nadam se da se neću vratiti s pregrštom novih kodova, već da ću se riješiti i ovih postojećih.
Post je objavljen 27.09.2004. u 14:21 sati.