Opis bloga






Linkovi

SarahBernardht
30.11.2021., utorak
O blagu


Stara kutija s nakitom.
Od obje bake ponešto.
Ružičasta otkrhnuta staklena malina, na bijeloj vunici, meni najdraža.
Nekada se znala šepuriti i vani, na silver boru.
Pa po njoj snijeg poput šlaga.
Kao i staklena zlatna trubica sa zarolanim notnim crtovljem, ma prekrasna minijatura.
Pozlata se ogulila, ostala je nježna melodija sjećanja . Intuitivna, bakina, ona koja grli.

Šećerni bomboni,crveni, zeleni i bijeli, umotani u svilen papir, s bijelim heklanim koncem.
Stari minijaturni licitari u obiku potkove i kućice. Pomalo napuhnuti, ali lijepi.
Bucmasti dimnjačari sa svojim lojtrama, četkama i svinjicama.

Staklene, nekada srebrne kuglice, u kojima smo godinama ogledali svoja smiješna izobličena lica.
Sada se, ne više zbog njihove ljepote, već više zbog sto godina očuvane dragosti,
i dalje čuvaju skrbno omotane pamukom.
Zbog svih onih izobličenih odraza koje pamte.

Zvijezda za vrh, sa dvije staklene ptičice koje se ljube svim svojim raščupanim perima.
Nekad mi se činilo da im čujem pjev.
Sad su samo raščupane.

Vilinska kosa, tisuću puta pažljivo slagana, presavijana, da se lakše svake godine raščešljava.
Godine su tu i godine uspomena, miline zajedničkih, raščešljanih trenutaka.

Najdraže mi je uvijek sve ono na dnu kutije, kad među starim iglicama, pronađem zalutalu grančicu cimeta, osušenu koru naranče, otpalu zvjezdicu anisa, zaboravljenu, izgužvanu mašnu.

Drvene figurice kojima su pootpadale ručice,
oči, dio sanjki.
Ko preživjeli vojnici prošlih vremena.
Sakati i nasmiješeni, i dalje smiju mi se sa dna kutije.

Tu smo, nismo bačeni. Ne još. Na nas se još računa.
Kao kutija s nikome potrebnim blagom.
Pozlaćeni češeri i orasi, požutjele čestitke, male ceduljice s imenima,
porukama iz onog nekog vremena kada smo si još poklanjali riječi.
Na pola dogorijele adventske svijeće, ljubičaste, crvene ili zlatne.
Slamica. Osušen rogač.

Svako dno ima tih nerado bacanih otpadaka i ožiljaka.
Podsjetnik na preživljavanje. Na život unatoč.
Zbog svih obećanja.
Mirisa nepobjedive nade unatoč dogorijelosti.

Nekada mi je doista baš onako, čudno,
što ti i ja
nikada
nećemo imati svoju kutiju s nakitom.
Stare, istrošene i blijede uspomene.
Zato će me svaka tvoja tužna uspomena na izlizanu mašnu, skinutu pozlatu,
svaki tvoj osakaćen snjegović na dnu tvoje kutije s blagom,
snažnije zaboljeti nego li svaki moj osakaćen snjegović.
( tko zna što bi radili da se ikada sretnu...ne smij se...)

Zaboljet će me jer bih htjela da imamo to zajedničko dno.
( teško je biti tamo sam, znaš....sa svim tim stvarima koje treba baciti...)
Zapeći će me prstima koji nisu doticali tvoje davne sanje.
Zaboljet će me zbog vilinske kose koju si zapetljao negdje na polovici svake nade.


Zažalit ću i proklinjati što nisam bila strasna crvena jabučica u tvojim rukama,
ona koja nikada ne miruje na najvišoj grani,
rastužit ću se zato što nisi bio crtovlje mojoj trubici tamo nekada davno,
kada se još nisam ni znala niti mogla prestati smijati.

Kao neugasla blagdanska lučica.
Dno tvoje kutije uvijek će me više zabrinuti nego li svako moje dno.


- 21:42 - Komentari (8) - Isprintaj - #
22.11.2021., ponedjeljak
.
- 23:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #
21.11.2021., nedjelja
Hijerarhija

Govorilo se o božanskoj i sotonskoj hijerarhiji.
U božanskoj, oni na višem stupnju ljestvice, tu su da bi služili i to im je primarna zadaća, samo po tome su iznad.
Sve drugo su sotonski trikovi.

*****
- Tu sam da služim ženi, kaže mi nespretnim francusko- hrvatskim, a sive prosijede kovrče poskoče mu dok vješto sjecka peršin.
Volim lepezicu njegovih smijačica
dok mi priča o svom šarenom
i nimalo lakom životu.

Mada znam da ima puno iskustva i dobro zna što žene vole čuti, ovo o služenju strahovito se svidjelo onoj razmaženoj princezi u meni. Naravno.
Sve drugo bila bi laž.
Gledam kako se spretno kreće kuhinjom
i to mi je jako privlačno.
Ne propusti me poljubiti i dotaknuti.
To sam si davno izmaštala.
Al' događa se još nešto.
Pitam se, kako ću služiti ja njemu.
Ne budite bezobrazni.
Ovo nije erotska priča.

Sjedim za njegovim stolom.
Dao mi je otmjen, mali al' oštar nož,
dasku, a na njoj mladi luk i krastavci,
cherry rajčice i u velikoj zdjeli kus kus,
preliven uvarkom od domaće mente,
koju mu je poslala mama.
Udišem blagi, utješni miris metvice
i predamnom se otvaraju
neke bezbrižne livade gdje smo je trgali,
mirisali si zapešća i vratove tim finim, prirodnim parfemom i jeli..ravno s livade.

Pomiješamo sve to sitno isjeckano
s limunovim sokom
i maslinovim uljem, pa dobijemo tabuli,
tako se čita, a drugačije se piše.

- Ajngemahtec bi vi rekli, smije se.
Mješavina svega.

Serviram stol dok on peče piletinu na naglo.
Slušamo francuske ljubavne, on ih prevodi svojim dragim i nepravilnim hrvatskim,
a ja zatvaram oči,
zadržavajući taj malen trenutak
čista spokoja.
To zatišje i idilu.

Ovo bi mogla biti ljubavna priča, da.

Pomislila sam, mogla bih se zaljubiti lako u tebe, Kovrčavi.
I rekla, oo da, rekla, a oči zeleno smeđe, slične nijanse mojima, širom su se otvorile..je li to strah?
- Bojiš se, smijem se i udaram dlanovima po stolu.
Nee, kaže, a u što..hranu ili moj šarm?
- Ne znam, skrušeno priznajem.

Kao i kasnije, dok mu držim svoju desnu ruku
negdje blizu srca, u polumraku sobe, gola mu u naručju, a on mi šapće o svojoj prvoj ljubavi,
nekoj Viviane koja je izrodila četvoro djece,

sigurna sam da samo oni
koji služe drugima,
dobrotom, nježnošću, brigom, iskrenošću,
ljepotom, poljupcem..hranom..

Odabrani su za visoko mjesto
u hijerarhiji Ljubavnoj.

Čovječnoj, zapravo.

Kraljevsko mjesto, služeći.




- 18:54 - Komentari (6) - Isprintaj - #
19.11.2021., petak
Plamti

It was November--the month of crimson sunsets,

parting birds, deep, sad hymns of the sea,

passionate wind-songs in the pines.

Anne roamed

through the pineland alleys in the park and, as she

said, let that great sweeping wind blow the fogs out

of her soul.

L. M. Montgomery, Anne of Green Gables




Stisneš mi srce kažiprstom i palcem
I ono ispljune proljeće i nade
Da ga zalediš
bojim se
I tad bi se u njemu
Smrznuti smješili
Cvjetići lavande

Ako ga zgaziš
Ostat će lišće grimizno
Nikakve poruke snažne

Na meni je da ga zauzdam
Ko plamenog konja
Moje je
Moje tu komande važe

Prepolovit ću ovaj dan u novembru
Škakljiv dan
Za počet(ni)ke

Nebom razlijevat će se
Maline

Bez puno vike

shape of my heart
- 18:15 - Komentari (11) - Isprintaj - #
Pjesmica



Prije nego li se posvetim ponovno pisanju,
a zbog toga sam osobno ovdje,
a nikako ne zbog dokazivanja tko je u pravu ,
a tko ne,
te dodjeljivanja dijagnoza i uvreda svima koji se ne slažu s mojim mišljenjem,
a ima ih puno i neka ih je,
i ne smatram ih glupim, nego samo nisu
my cup of tea,
kako ovdje, tako i privatno,

Tko sam ja da sudim?

.....
evo malena slađušna muzička numera, da se zagrijemo za vikend koji nas čeka
( jutros sam strugala led s auta, zapravo lažem, 20 min sam pustila auto da radi dok se led nije otopio, al strugala zvuči tako hrabro i frajerski..)



Look inside, look inside your tiny mind, now look a bit harder
'Cause we're so uninspired
So sick and tired of all the hatred you harbour
So you say it's not okay to be gay, well, I think you're just evil
You're just some racist who can't tie my laces
Your point of view is medieval
Fuck you (Fuck you), fuck you very, very much
'Cause we hate what you do
And we hate your whole crew
So, please don't stay in touch
Fuck you (Fuck you), fuck you very, very much
'Cause your words don't translate
And it's getting quite late
So, please don't stay in touch
Do you get, do you get a little kick out of being small-minded?
You want to be like your father, it's approval you're after
Well, that's not how you find it
Do you, do you really enjoy living a life that's so hateful?
'Cause there's a hole where your soul should be
You're losing control a bit, and it's really distasteful
Fuck you (Fuck you), fuck you very, very much
'Cause we hate what you do
And we hate your whole crew
So, please don't stay in touch
Fuck you (Fuck you), fuck you very, very much
'Cause your words don't translate
And it's getting quite late
So, please don't stay in touch
Fuck you, fuck you, fuck you
Fuck you, fuck you, fuck you
Fuck you
You say, you think we need to go to war, well, you're already in one
'Cause it's people like you that need to get slew
No one wants your opinion
Fuck you (Fuck you), fuck you very, very much
'Cause we hate what you do
And we hate your whole crew
So, please don't stay in touch
Fuck you (Fuck you), fuck you very, very much
'Cause your words don't translate
And it's getting quite late
So, please don't stay in touch
Fuck you, fuck you
Fuck you, fuck you
Fuck you, fuck you
Fuck you, fuck you
Fuck you, fuck you
Fuck you, fuck you....

( obožavam tu stvar oduvijek)

Fuck you

- 14:06 - Komentari (8) - Isprintaj - #
18.11.2021., četvrtak
Lekcija

OVO treba u školske udžbenike.

Da se ostavi našoj djeci i mladima u nasljeđe
kako smo uvijek najveći neprijatelji sebi samima.
Kako nam nitko ništa ne može, ako nismo glupi i kratkovidni.

Da se nikada ne zaboravi
koliko žrtava može donijeti:

nesloga, sebičnost, neempatija,
podijeljenost,
naivnost, slijepa poslušnost i strah,
poltronstvo, konformizam...

Vrijedi isto, i u ratu i u miru, u svim situacijama
kada imamo ISTOG neprijatelja i ISTU ugrozu.

Da se nikada ne zaboravi što radi nemar,
nebriga vladajućih
za svoje gradove i svoje ljude.


"Optužnica kojom optužujem
Sabor Republike Hrvatske za
sudjelovanje Hrvata u najvećem zločinu
u povijesti nad hrvatskim narodom,
za sudjelovanje u zločinu nad
15.000 Hrvata iz Vukovara.

Optužujem vas gospodo,
što ste dopustili da gladuju
dok ste vi bili siti,
zato što je vama bilo toplo,
a njima hladno.

Dok ste vi gasili žeđ pićem
po vlastitom izboru u željenim količinama,
njih ste osudili na jušnu žlicu vode.

Gospodo sabornici,
dane ste provodili u ukusnim domovima
i isto takvim uredima,
a Vukovarcima ste dodijelili
vlažne i tamne podrume.
Za vaše noći odabrali ste tople i meke pokrivače, njima ste prepustili mokre i smrdljive deke.
Zar zaista mislite da su za to svi ovi ljudi dali svoj glas?
Zašto ste naše bebe i našu djecu osudili na krastavost?

Da li su sve infekcije svijeta
rezervirane za djecu Vukovara?
Osuđujem vas, gospodo zastupnici,
za sve njihove boli,
za sav strah kojim su ispunjene dječje oči,
za svaki prigušeni krik,
za sve suze, isplakane i neisplakane.

Osuđujem vas, gospodo sabornici,
za svaku naživo odrezanu herojsku ruku,
nogu, za svaku naživo izrezanu ranu i izvedenu operaciju.
Osuđujem vas za sve boli
gladnih i žednih ranjenika,
za sav očaj i umor naših liječnika i ostalog medicinskog osoblja.
Osuđujem vas za sve smrti
koje su nastupile zbog nedostatka
krvne plazme i adekvatnih lijekova.

Osuđujem vas za sav očaj borca
kada je shvatio da nema više čime napuniti svoje oružje.
Osuđujem vas, gospodo sabornici,
za trenutak iznenađenja
kada su u Vukovar stigli nepobitni dokazi
da Republika Hrvatska
raspolaže ljudstvom
i svim sredstvima potrebnim
za proboj puta i obranu Vukovara,
ali ista ne želi biti upotrijebljena,
odnosno dostavljena
zapovjedništvu
Operativne grupe
Vukovar-Vinkovci-Županja,
a koju je zapovjedništvo
zahtijevalo za izvršenje zadatka
koji je postavljen pred njih.

Osuđujem vas, gospodo,
za svu bol trenutka kada je Vukovar shvatio da između vas,
Hrvatskog sabora,
Hrvatske vlade,
predsjednika Republike Hrvatske
i četnika
nema nikakve razlike."
( Siniša Glavašević)


HOTEL DUNAV /Ivana Bodrožić/

Ove pretanke ruke dobila sam od njega
Volim se ponekad dobro i napiti
Kao prava kćer šefa hotelske sale
Lakrdijašica mala, gledala sam ga na djelu
Skrivena iza poker aparata, dobro podmićena
Čokoladom iz duty free shopa koja je u
Vukovar
Stigla prekasno
Kao i međunarodni crveni križ
Kao i ljudskost
Kao, uostalom, i sve dobro što beskrajno kasni
U ovaj dio svijeta
Ove pretanke ruke dobila sam od njega
Nije mi krivo zbog mene
Nego, kako se njima mogao braniti kad su ga
tukli.
- 18:46 - Komentari (7) - Isprintaj - #
Molitva vjetru

Tišina.
Nad zvjerstvima koje mogu počiniti ljudi
u ime bilo koje ideje.
Koga voliš više
( ideju ili čovjeka)
Čak i vjetar šuti i stabla miruju,
čini se kao da sve

Spava.

Dobrota je usnula.
Zavukla se visoko u jastuk,
kao perce lakše od zraka,
Kao suhi list, ko dragocjeno sjeme.

Spava.

Čeka dobru godinu.
Plodnu zemlju,
Malo dobrih ljudi,
( oživi grad, nemoj ga oplakivati)
Onu dječju bezazlenost koja stalno propitkuje
Okamenjene istine.
( budi u pravu, zazidaj se u kulu)

Vjetar, malo vjetra koji se ne zna obuzdati!

Dobrota znade da je se mržnjom potire.
Da je se tišinom ušutkuje.
Da joj se u usta dade nagurati
Mnogo vate jednoumlja
Mnogo papira principa i proklamacija
I to je red, red, ovo nije, nije
Zato što ja tako kažem

Zato molim za mnoge livade
Pune poljskog cvijeća
Molim da se tvoje oči nikada ne zasite
Praštanja
Molim za vjetar koji će raščešljati kose
Stablima i ljudima

Utišati tišinu
Učiniti da sjeme Dobrote
Nikne znatiželjnim, neobuzdanim
( na ruševinama, grobljima)
Nepredvidljivim
Cvjetovima

Koji će poput malih harmonikaša
Svirati čovječanstvu
Odu nezaustavljive
Neobuzdane i neposlušne

Radosti








Kissing a Fool

Lupi petama, reci sve za Hrvatsku

- 09:26 - Komentari (7) - Isprintaj - #
15.11.2021., ponedjeljak
Gabula

S piskinjom si uvijek u gabuli.

Ko da s vragom kaniš tikve saditi.
Kako god..
Znaš da će te kad tad njeno pero dohvatiti.
Dodijeliti ti sazviježđe ili te tupo prizemljiti rječju.
Nacrtati te hiper realistično ili kao smiješnu karikaturu, pa kako ti drago.
Čak i ako samo prijateljujete..uvijek je piskinja ona tiha prijetnja za stolom. Nepotkupljiva. Te oči koje prate odraz ogledala, odbljesak prozora, biljku penjačicu koja ti se zapliće u kosu, tvoje nervozne prste, obrve slomljene od nemoći, bradu koja podrhtava.
Prokazat će te napisanim. Braniti se fikcijom, no ti ćeš se uvijek bolno prepoznavati.

Ona ima eskadrilu promatrača, utvrde i kule,
male vojnike. Kositrene.
Ne možeš joj sakriti ništa.
Malu ljubomoru. Natjecateljstvo. Škrtost.
Čak ni mokar kišobran koji si oslonio o stolac.
Cipele koje si prekrižio ispod stola.
Račun koji si poderao.
Volan koji si trznuo na semaforu.
Smrznuti osmijeh.
Ljudi će joj se nepoznati povjeravati.
Baš kao da žele biti zapisani.
I nitko ravnodušan.

Kao majstorica svih mogućih performansa, podfutrana emocijama i kraljica pretpostavki,
ona je u stanju, od načina na koji odmičeš stol ili puniš pepeljaru praznim vrećicama šećera ili filterima čaja, načiniti priču.
Čak i kada ti cijelu večer kroz dim i maglu prisjećanja slovka svoj život i pritom se, da ti osnaži pažnju, razmahuje rukama radeći grimase, ona vidi kako si pogledao guzu one pupaste konobarice, kako si zahvalila na novinama čovjeku u smeđem odijelu tmurnog čela, kako su ti bljesnule oči na cvijeće ili dosjetljivu opasku.

Ona vidi u čovjeka. Nekako..drugačije.
Prepoznaje interludije glasa pri laganju ili suspregnutom plaču, ishitrenom veselju, hinjenoj zainteresiranosti, progutanom zijevanju.
Te sitnice zabijaju joj se u zapešća poput oštrih malih privjesaka narukvice.
Nimalo bezbolno i nimalo bezazleno.

Poslije će ih ona, marljivo pišući, odmatati, odvajati iz dubljih slojeva svoje kože, pazeći da krv iscuri potpuno, sve do zadnje kapljice povrede.
Sanirajući rane, riječi će joj poprimati boju grimiza, jer prave riječi su ništa doli oblozi koje onda treba samo često mijenjati, izgovarati, tražeći ko melem što bolje metafore, a najbolje su one nikada upotrebljene.
Zato će desetljećima uzalud žaliti što ne zna beskrvno pisati.

Zamisli samo kada je zavoliš..Bože dragi , teškog li usuda!
Sve što joj pokušaš prodati postati će u trenu potpuno bezvrijedno. Poklanjaš li, ona će pisati o tome ko o rijetkim čudesima, svjesna da tek posuđuješ. Svjesno obmanjujući se, ona se zabavlja, čuda ionako računaju na nju.
Čuje kako ti kuca srce. Kako ti se svijaju žile u raskrsnice, petlje, magistrale.
Sretne stvari uvijek će vam biti ko zvjezdano nebo i ti nećeš znati otkuda ti snage za toliko ushita.
Možda ćeš je prezreti radi manijakalnog pamćenja događaja i datuma. Nazivati je policijom, detektivom, sitničavim inspektorom. No ona samo prikuplja građu svog nenapisanog romana.
Ona te vidi. I čuje.

Al' kada te zavoli, tada ti jednostavno nema spasa!
Okamenjuješ se.
Ne možeš više utjecati na ništa.
Rijetko kada dopušta neke manje intervencije.
Postaješ priča.
Možda pravi horor, obiteljska saga, sladunjavi chiclit.
Svejedno.
Ti si lik, nisi više čovjek, ne vrijedi ti zapomagati, nitko ti ne bi vjerovao.
Ne voli te i nije te sposobna voljeti onakvog kakav doista jesi.
Voli ono što je o tebi zapisala.
Žao mi je.
Kada se stranice knjige zatvore, nitko te više ne može čuti.



.Moon over the Bourbon Street

Gipsy song


- 19:34 - Komentari (21) - Isprintaj - #
14.11.2021., nedjelja
Jednom rečenicom da te obuhvatim

Zbog svog tog sunca kojeg je dovukao u moj život, zbog sve te želje, zanosa kojim je učinio da stvari manje bole i da jesen postaje filmski besmrtna, sa tisuću sudbinskih sumraka, scena u kojima se duša prelijeva i pretače i drapa ko najdraža haljina, zbog tih ruku, tih usana, te ključne kosti, tog spoja ramena i vrata koji boli, kojima je tjerao hijene i sve što me ne voli, zbog onih dječaka u pothodniku, kojima je dijelio negros bonbone, zbog tih plavih, mokrih noći u mom krevetu, u kojima mi pada magla, po licu, vratu, u kojima se bojim za sebe, za njega, za život, u nespokoju dočekujuć zimu, zoru, sa starom ruskom romansom u stražnjem dijelu mozga, ko utvara, priča o meni, nama, zbog one mene iz Ljubljane, bože koja zaljubljenost neopisiva i koja mladost, koda sam od smrti pobjegla, mlađa, zdravija, hrabrija, djevojčica, djevojka, žena, u vlastitom krznu, kastrirana, moćna, zadavljena ljepotom u kojoj pronalazim ljubav, sreću, dom; zbog svih onih koji su me voljeli, kako su najbolje znali, čuvali, strepili, držali se za glavu, galamili, gađali me papučom, daljinskim, prekidali liniju, kašljali, umrli ili mi se pridružili u pjesmi, govorili mi da sam baš fina žena neka, kurtizana, ona koja se premalo voli, previše, Sunce, Zlatna, Malička, zbog onih noći otjecanja dosadne i uporne kiše niz žlijebove i telefona kojim se nekoga ne može dozvati, jer..broj koji ste nazvali.., zbog ukupnosti svega što je dizalo i spuštalo na tom toboganu smrti, u toj lavini svih zamotanih i pogubljenih, obezglavljenih osjećaja,
šaljem osmijeh jednoj dubokoj tami, ko računovođa koji zna, firma je u stečaju, i sve što se još može jest, popaliti ovu svotu koja je preostala s računa i u anonimnosti, a s puno brige za sebe, zbrisati na Maldive, il negdje drugdje, gdje je veći dio godine ljeto, promijeniti ime, prezime, boju kose, baciti telefon, pamtiti ga ko četverolisnu djetelinu, sprešati u omiljenoj knjizi, jer to se s djetelinom i radi, zar ne, spremno napraviti relikviju od svih trenutaka, zaboraviti sve ružno, smjesta, pa patiti, onako svjetski, izmijenjena i anonimna, polomljena, al sačuvana od ljubavi i od dna




Dušo moja

ako znaš bilo što
- 22:24 - Komentari (19) - Isprintaj - #
Misija

Pod ljubičastim nebom narančast mjesec
I tvoja tamna prekrasna koža koju poznajem
Planine uokviruju ti lice
al' sva tvoja sirovost
Ne može me zavarati,
tako se ti samo braniš



Imaš male šiljate uši i lažeš čim zineš, iz zabave
No uzalud pokušaj da me otjeraš
ja te vidim kao dijete tek rođeno, kao psa,
kao ženu koju sam voljela
tumarajući pijano ulicama ili od alkohola
padajući u nesvijest
u mom malom ateljeu preuređenom u stan
Na mansardi
Gdje smo se voljeli,

gdje su nam
vruće se papilare jagodica ispreplele
u ljubavnom grču
Retušom pretočile
Upile jedne u drugu
Zauvijek

I ja
u ovom životu vidim da me više ne voliš
I ljušti mi se ljubičasto nebo i ostaju mi ispucali nokti
Od pokušaja da dohvatim taj mjesec
Da još jednom
Osvijetli tvoju prekrasnu kožu
Da te vidim golog onkraj surovih planina
Da otrgnem od tebe
svoje papilare sebi
Zauvijek

I ti znaš da zagledan u daljinu
zaboravljaš me
Ali ne znaš kako se to točno

kaže

Protutnje oblaci u grimizu ko nebeska kočija
Znaš kako se u filmovima prikazuje Vrijeme
Rascvate se purpurna ruža zorom
Umjesto tebe pojavi se netko
Doista nježan i drag
Pomilujem ga i zaspim
Sanjajuć tebe

Sanjajuć da si ti

Jer možda si sve to

Ti



- 07:56 - Komentari (17) - Isprintaj - #
12.11.2021., petak
Pothodnici

Hodala je kroz pothodnik. Gužva, buka, al osjetila je vibriranje mobitela u torbi.
- Da?
- Možeš li otići negdje gdje je manja buka?
- Idem doma dušo, moram proći kroz pothodnik.
- Moram ti nešto reći. Tebi prvoj javljam.

Bila je s djecom na Bundeku kad je zazvonio telefon.
Začudila se. Nikada ne zove u ovo vrijeme.
Klinci su skakutali po pijesku, mala od frendice se ljuljala, srednji je bio na brodu.
- Da?
- Evo ljubavi, samo da ti javim, službena medicina je u mom slučaju rekla svoje.
Rekao je to zaigrano, kao da joj čita rezultate s listića sportske prognoze.
Kao da je sretan jer je ipak bio u pravu.
Umrijet će, vidiš.
I neće ga spasiti njena niti ičija alternativna rješenja.
Evo ti na!
Ljuta je na njega ko pas.

Crtali su. Likove iz crtića uvećavala im je ko od šale. Poslije su ih oni bojali i tako su se zabavljali.
Zazvonio je mobitel.
- Ej...
- Možeš li doći? Donesi mi strepsil s brufenom i voltaren kremu, molim te. Spasit ćeš me.
Sjeda na taksi. Brže je. Po glasu bi rekla da je hitno.
No, gdje su mu sada žena, djeca, nameće joj se pitanje. Da li je moguće da se pred njima i dalje junači i pravi snažan?

Taj puteljak do tog ulaza ne zna kako je prošla, al' pamtit će ga zauvijek.
Uvijek poslije, godinama poslije, prolazeći ovuda padat će u nesvijest.
On je bio sav žut, zajedno s bjeloočnicama, al' primijetio je njenu novu haljinu dok je zatvarala prozor od bolničke sobe.
Sva je drhtala. Zima sibirska usred ljeta.
Mazala mu je žuta leđa voltaren kremom, polako, nježno, zamišljajuć' da u jagodicama ima neku nadnaravnu moć.
Zgodno je, iza leđa mu, mogla je plakati do mile volje.
- Spasila si me, spasila..ponavljao je.
Ovo je daleko lošije nego što se činilo. Da li je moguće da se i pred njom junačio i pravio snažan?

Poslije danima nije ništa o njemu znala.
Izostajale su njegove kratke poruke.
Stalkala mu je preko FB- a kćer.
Koja lijepa, snažna cura!
Snažne osobnosti i prgave naravi. Na njega.
Ovo nije fer.
Mora se držati po strani isusetibože, ali ona nikada zapravo nije bila sa strane u njegovom životu.
On je vodio više života dosta uspješno, a u jednom od njih ona mu je bila jako važna.
Bila je pothodnik njegova života. Kraći put do....
No imao je on puno pothodnika. Veliko, zaigrano, dobro srce. Puno joj je pričao, priznavao.
Ona je na to pristala.
On je njoj bio sve.

I kako da sada, na kraju svih krajeva, ne zna o njemu ništa? To nema smisla.
Jebemti život da ti jebem.
Pa se javila maloj . Očajnička, luđačka odluka. Prijateljica. Kolegica s posla. Suhoparno. Kako je tata. Mala otpiše opisujući noćnu moru.
Njeni znojni prsti stisnu iksić, nakon što se pristojno zahvalila.
To je to. Uzdah, izdah.
Dobro je prošlo, mada ništa nije dobro.

Kroz par dana, mala joj piše.
Tko ste vi zapravo, meni je ovo sumnjivo.
Grči joj se želudac.
Ne znam za vas, kaže.
Tata nije imao prijateljice.
Izvrijeđa je na pasja kola.

***********************************************
Mjesec dana kasnije dobiva mail poruku.
Njegova tajnica moli da joj se hitno javi, jer ima nešto za nju. Ona zove. Pomisli naivno, možda joj je nešto napisao.
Zaboravljajući da joj je napisao na stotine redaka.
I poklonio joj.
Poslao na email, davno.

- Dobro ste Veronika naslutili sve. Varao vas je na svakom koraku. Našli smo u njegovom kompjutoru brdo slika i dopisivanja.
Tajnica ima onaj prepuknut glas prevarene, ogorčene žene, ljubavnice spremne na sve.
- V a r a o v a s j e.
- Neka je, svo zlo u tome.
Umro je mlad, čuje se gdje joj odgovara, trebao je varati i više i jače. I bolje.

Samo nek je barem malo bio sretan.
U tim pothodnicima sna.

( čuje se gdje babe s ladnim trajnama okreću očima, vade krunicu i mole za spas svoje griješne duše)




- 08:00 - Komentari (21) - Isprintaj - #
11.11.2021., četvrtak
Taj zagrljaj



Pišem taj zagrljaj da ga nikada ne zaboravim.

Pišem ga kao što se piše prvi miris proljeća..ili..prva lutka..

U mnoštvu načina na koje sam bila zagrljena, ovaj je

po svemu poseban.

Digla sam je na rukohvat fotelje, da mi bude bliže.

Molila me da ne idem doma.

Vidimo se za dva dana, rekla sam.

I mazila joj svom duljinom dugu zlatnu kosicu, koja

joj sada dopire već do struka.

Ugnjezdila je nosić u moj vrat i čvrsto savila ruke

oko mene.

Toplina malenog tijela brzo je pronašla put do moga srca.

Stajale smo tako nekoliko minuta, dok su nam se

iste nijanse kosa i bliskosti ispreplitale u tom

nježnosti trajanju.

Čista ljubav.

- Hoćeš ti čuvati moju djecu?

- Da li bi htjela živjeti s nama?


Mali veliki izrazi otvorene privrženosti nahranili su

me za idućih stotinjak godina.

Još osjećam tu ljubav i toplinu, taj oblik

bezuvjetnosti dječije, taj komad plavetne iskrenosti.

*......*......*......*......*......*......*



Martina Mlinarević Sopta, svojoj djevojčici:


"Ostavljam ovu knjigu tebi i svim djevojcicama ovih

uskogrudnih, zakrzljalih meridijana, sto sami sebe

zovu najdomacinskijima na svijetu, jer nikud nisu

pomakli; Nidje takve duse pa se duse u krvi pobiju,

genocidom; i nidje takvih divnih ljudi, sto duze zive

kad nekome vise napakoste; dje brat s bratom ne

razgovara ni o Bozicu, zbog mrginja takozvane

medje.

Sto uloske u granapu u fisek zamataju da se, gluho

bilo, ne vidi; sto policiju zovu ako je u komsije

muzika preglasna, a ako komsija zenu od zid

samarima rastavlja, suti bona, to nije tvoja stvar.

Ostavljam ti Bukacu, jer itekako je tvoja stvar.

Sve sto ti kazu da ne bi trebalo da bude, jer vidi

jebiga, zena si.

Tvoje je da klimas, i sutis, izrodis, i nakuhas, speres

spermu niz noge, i jos tri ves masine pritom.

Nista to nije tvoje i samo tvoje je ono sto ti odlucis

da ce biti.

Citaj i obrazuj se, leti i ne zaustavljaj se.

Plesi i uci jezike dalekih naroda.

Priblizi svijet u svoju avliju, ali nek ti avlija nikad ne

bude mjera.

Siri krila i siri ruke, siri svjetonazore, i siri tange ko

zastavu na striku pred komsilukom.

Dok ti broje ljubavnike, ti samo ljubav broji.

Neka zemlja u tebi vijori jedinu zastavu slobode

i nek ti bude dom gdje god kofer spustis.

Neka ti glas ne sluzi samo za pjevanje pod tusem i

nadglasavanje s jaranicama na kavama gdje se

olajavaju drugi;

Ne olajavaj druge.

Glas tvoj neka je jeka iznad plavih brda, koji sedam

puta ponavlja ono sto je vazno,

u kriku, i sedam je malo u slijepom mraku

gluhonijemih, malo za ono za sta se boris.

A bori se uvijek, srcem na reveru i svim nepovoljnim

okolnostima unatoc.

Protresi ustajalost potresom, poteci brzacima,

kupaj se u Trebizatu.

Vjeruj u svoje odluke, ne boj se svojih snova, nadleti

farizeje sto ce navijati da padnes, svaki put kad se u

nepoznato otisnes;

Stremi ka oblacima i ne dozvoli da ljudska zloca u

tebi zlocu nacini.

Lose se ne moze losim iscistiti.

Slusaj dobru muziku. Tati posalji razglednicu.

Meti ispred svoga praga.

Prvo ispred svoga praga. Istinom.

Ostavljam ovu knjigu tebi i djevojcicama sutrasnjice -

vjeruj, nije dovoljno da utrpas potkosulju da bi se

spasio svijet.

Naprotiv, iskrvari i budi ranjena, vodi bitke,

prokazuj lopove i zlocince,

osvajaj vrhove, sjedi na hladnom betonu i na rubu

oceana.

Ti si svijetu potrebna."


- 09:12 - Komentari (11) - Isprintaj - #
09.11.2021., utorak
Vijesti iz unutrašnjosti


Sva ta podijeljenost, negativnost, ismijavanje..
Svo to ludilo koje iskače iz naših televizora, mobitela, s portala..misliš li doista da to ne ostavlja tragove u zraku, u krošnjama, u zemlji? Da ne zagađuje sve?
Misliš da se ljudska zavist ne uzdiže kao magla noću, zapetljava se u gustim šumama, misliš da ne isparava u nebo, pa onda pada dugim, nemilosrdnim i potapljajućim kišama?
Otkud inače potresi nego od ljudske gramzljivosti, pomanjkanja svakog osjećaja za drugoga, kada se potresaju duboki slojevi naše duše i stvara u čovjeku namjerno osjećaj beznađa i bespomoćnosti?
Poplave koje uništavaju sve što je čovjek stvorio zadnjih par sto godina, što to uzrokuje užasno divljanje rijeka, prelijevanje iz korita, kada čovjeku dođe voda do grla, a nema grančice za koju bi se uhvatio da ga bujica ne odnese sa sobom?

Pokriješ se dekom i dugo šutiš kraj ugašenog televizora. Zagledana tek u žute krošnje kraj prozora.
Ili satima voziš praznim ulicama, ugašenog radija, da te ne obaspu brojkama, da ne vidiš pred svojim očima tu djecu koja odrastaju naglo, bez bezbrižnosti, da ne vidiš te ljude na respiratorima, tu vojsku ljudi koja stoji u redovima za malen komadić neke kakti sigurnosti.

Hrvati se ne znaju smijati. Mi smo jedna tragična nacija, okrenuta prošlosti i ustrašena budućnošću, depresivna i anksiozna.
Znamo se jedino sprdati na tuđi račun, i smijemo se nakaradno, čak i kada je samo nama smiješno.
Povećao se broj psihičkih bolesti od svih tih crnjaka koji nas okružuju. Ljudi su usamljeni i bombardirani. Gledam ljude u prolazu. Snuždeni, uvučenih ramena, u strahu.
Moramo biti informirani.
Al' informiranost znači izluđenost, ništa više, jer s tim informacijama nemaš ništa konstruktivno za napraviti.

Izađi. Neće te pratiti srebrn mjesec. Umjesto njega na nebu će sjati sedefna školjka, Petrovo uho. Jer gore je more, a ti si duboko u svom središtu.
Kamo si se zavukao, ko miš u svoju rupu, da ne grliš, da ne ljubiš, da ne vidiš te silne ispružene ruke koje te trebaju i zovu, tu nemoć potresnu u dječjim očima.
Jer ne možeš ti spašavati svijet! Ne može ni nas 4 miliona ništa. Svi smo udruženo bespomoćni i umirući.

Sve dok ne nasmješimo neko uplakano srce.
Dok usred kuknjave, ne pokrenemo bujicu smijeha. Dok ne zagrlimo unatoč koroni. Napravimo pomak u svojoj ljušturi dana. Dok ne izađemo iz sebe i zasvjetlimo u mraku, ko jablan gordi, kao samac usred svemira.



- 10:41 - Komentari (14) - Isprintaj - #
07.11.2021., nedjelja
..*..*..*


- 23:36 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Strujno- ljubavna

U ovoj našoj
analognoj pohrani zvuka,
koja je zapisana
moduliranjem spiralne brazde
započinjući priču na rubu
i završavajući blizu središta

bilo je puno
savršeno matematičkih
udaljavanja koje se činilo
Približavanjem
I obratno

A onda je nestalo
struje

Ploča se još vrti
Zvukovi su nadrealno
Neprepoznatljivi
Mi udaramo ritam po sjećanju

I ne diramo sklopku



ONA OD ČEKANJA

Bila sam jako mala, jedva 5.

Slušala sam Trnoružicu na gramofonskoj ploči.

"-Mene zvali niste, zato ukleti ste.
Ova kćerka vaša pod mojom vlašću biće.
Baš te žalim, nesretnice, ubost ćeš se na preslicu...."

( glas Mire Župan i dan danas mi utjera strah u kosti )

"- O, dobre sile svijeta, čuvajte ovo dijete od strašnih sila što mu prijete...."

( dobra vila sve je malo izgladila....)

Ali.... na svoj petnaesti rođendan, odlutala je u potkrovlje...

" Samo ti uđi, ljepotice...."
( opet zločesta Županica )

Kada bi duboki bariton pripovjedača Zlatka Crnkovića
nagovijestio kako se princeza ubola na vreteno i zaspala vjekovnim snom,
sjećam se da bih istoga trena i ja sklopila oči i glumila da spavam.

" Od uboda posrne,
k vratima krene.....
tako mi se spava...
kao ptičici maloj joj klone glava..
i ona
pade..."

I tako bih čekala princa da me poljubi i probudi.
Poslušno i zatvorenih očiju.

"Padali snijegovi mnogi,
i kiše bezbrojne lile,
i godine u nizu prolazile i prolazile,
a oko krasnog dvora živica divlja rasla,
i zidove i vrata visinom nadvisila,
i sva se splela, preplela,
i šibljem oštrim, gustim, sve ulaze prekrila.
Hiljade ruža sred parka, što nekoć divno su cvale,
bez brižne ruke vrtlara sada su podivljale,
i grane prepune trnja u zrak se propinjale.

Katkad se kažu čulo kao da neko iz dvora
tajanstven došaptava:
dalje, samo dalje od mjesta ovog, na kom se duboko spava."

Mnogi su vitezovi i kraljevići u tih sto godina
dolazili u taj začaran dvor,
mačem su sjekli šiblje, al bi brzo obeshrabreno odustajali.

A onda, ne jednom,
nego nakon sto godina,
stiže pjesmica kraljevića ( Rade Šerbedžija ),
na koju bi mi se tada sigurno i brk smješkao.
Al oči otvarala ne bi.
Ne još.
Još ne.

Slatkog li iščekivanja.

Dok ga dobra vila ne uputi na pravo mjesto.
Dok mu jeka tri put ne odgovori.
Dok mi ne poljubi čelo.

" Oprostite, zadrijemala sam, a svečanost još traje....."

Kažu da su djeca odrasla na bajkama inteligentnija.
Da kasnije odrastaju u moralnije, osjećajnije ljude.
Kažu.
Ma kako bajke okrutne znaju biti, pogotovo Grimmove.
Okrutne u svakom pogledu, ponekad nimalo bajkovite,
one otkrivaju jedan sasvim drugačiji svijet.
One sadržavaju sve mračne i svjetle tajne ljudske psihe.
Koje ne razumiješ, ni prije, ni sada.
Al osjećaš.

Neke od nas smo tako,
od svoje prve bajke,
od svoje prve, nesvjesne, bezazlene igre,
od prvog samouspavljivanja
i prvog zamišljenog poljupca
obilježene čekanjem.

To i to je samo privremeno,
a zatim će doći....(nadopiši što želiš )
Razvijemo umjetnost strpljenja.

Tko čekati ne zna, taj neće shvatit, niti će shvatiti drugi.

Kao da nekoga spašavam čekanjem svojim dugim.

I kada nitko ne bude nikoga čekao više.
Ja neću sjesti s njima i neću piti ništa.

I kako se ne bi umorila čekajući,

a i čekanje ionako brže prolazi u spavanju,
pogotovo onom,
stoljetnom,

Pa tako,
oprostite mi,
zadrijemala sam,
a svečanost još traje.

A svečanost još traje.

Dok ga dobra vila ne uputi na pravo mjesto.
Dok mu jeka tri put ne odgovori.
Dok mi ne poljubi čelo.

- 07:36 - Komentari (7) - Isprintaj - #
05.11.2021., petak
Srce od mrkvice

Curi nos. Boli grlo. Temperature nema, al sva sam neka bezvoljna.
Na poslu stresiranje, podmetanja, borbe ega, klasika svih većih firmi gdje te zgaze brzo i lako ako ne pripadaš nijednom klanu i nemaš nikakvu zaštitu.
Imunitet pada od takvih priča, dok ih samo slušaš, a kamoli doživljavaš na vlastitoj koži.
Ne daš se, pišeš e-mailove, stojiš stameno i...braniš se.
Imaš 50, u firmi si 18, pa te balavci od jedva 4 godine staža, uče poslu i drže pod povećalom. I nikako ne samo tebe, al nekima je to kao normalno stanje.

Najradije bi potražila novi posao, bilo kakav i bilo gdje, samo da se makneš.
Pa te onda preko noći iznenadi nagla prehlada, glavobolja, grlobolja i nosocurica.
Da se sabereš, umiriš, staneš, razmisliš..gdje i kako dalje. Tijelo zna najbolje što treba.
Skuhaš si juhicu...pa eto, za početak, i malo srce u njoj.




- 17:46 - Komentari (10) - Isprintaj - #
02.11.2021., utorak
(P)ogled

S jeseni priče se rode
Sve podatno je, nježno i meko
Magla ko punomasno mlijeko
Akvarel s previše vode

Predebelog nebeskog kista
Zalasci su napete torbe
Nevidljivog svijeta borbe
U svjetlosti i tmina blista

Mrak guta zlato da bi se odmorilo
Čežnja gnjili ko natučena jabuka
Zbog straha skrita ispružena ruka
Sve teško valja da bi te otvorilo

Meko - sve je, samo ljudi tvrdi
Ne vide u žurbi što i gdje gaze
I ne vide da ih ovi dani maze
Jer gledaju samo ono što ih srdi




Tvoje vrijeme nije, zadrhti ti faca
Svud je blato, lokva i dimi
To Zemlja se u ruke zimi
S povjerenjem na leđa baca

Dok čvorci zoblju posljednju smokvu
I grozd svjetlosti sjenica jede

Mačke njeguju svoje zamišljene poglede



- 18:35 - Komentari (10) - Isprintaj - #
01.11.2021., ponedjeljak
Ona zove..zove se Nebo



Nisam htjela da odu.

I na današnji dan, ja oblačim ružičasto, palim ružičastu svijeću, pijem đumbir i kurkumu,
prskam se ionskim srebrom.
Glumim ružičastu mokru ružu, rascvjetanu u magli koja miriši na uskipjelo mlijeko.

Ne volim krizanteme.
Volim ukrasni kelj.
Ruže i ciklame.
Šipak, mali crveni i prkosni.

Kupujem ružičastu ciklamu i spašavam je od prejakog sunca.

-Ubit ću se.

( da, da, samo bi nam to još falilo... )

- Ići ćeš na dva groba, dušo.

( ma gle, neću ići ni na jedan... )

- Neću te ostavljati, idem s tobom mama.

( e, daj, ne budi blesava Sunčana )

Nisam dala smrti tog gušta.

Poricala sam je snažnim osobnim magijama, instinktivno, nenaučeno.
Pokazivala joj roge.
Što ne vjeruješ, ne postoji.
Naivno i dječije.
Ozdravit ćeš samo ako to želiš.
Ako to ne želiš, znači da me, se ili Život
ne voliš dovoljno.
Gorka čokolada, razgovori s anđelima, uljni gel od naranče.
Kurkuma i đumbir zamućeni u visokoj čaši s medom.
Sok od mladih izdanaka pšenice.
Duga, ljepljiva molitva i nagađanje sa Svevišnjim.
Zanemarivala sam zadnje odsjaje u krošnjama, osjećaj da netko stoji pored mene,
onaj njen čeznutljivi smiješak upućen zvijezdi jugoistočnog neba.
Vjetrove Asteka koji su mijenjali smjer i noću jaukali poput mačaka.

Nisam blesava.
Znam ja da smo svi mi ovdje samo na proputovanju.
( čemu onda uopće toliko nerviranja...)
Da cijeli svoj ovozemaljski život, samo putujemo doma, raznim prijevoznim sredstvima.
I da se činjenica naše fizičke kratkotrajnosti, ne može nikakvim pobijediti poricanjem.
Niti ljubavlju, koliko god ona stizala iz središta našeg osobnog univerzuma.

Ali nisam htjela da odu.

Niti oni to nisu htjeli.
I nema mi ništa spokojno u toj smrti, koliko god da je sastavni dio života.
Jer u mojoj ljetnoj prirodi,
nešto uopće ne mora umrijeti da bi se
dobro odmorilo i obnovilo.

Pa kroz maglu i ništavilo, vidim Ona je još ptica.
Stane na naš najviši kesten i naviruje se sve dok joj se ne nasmiješim.
Tada samo brzo prhne u visine.
Oni žive ponovno negdje, kao ljudi.
Imaju samo čežnju neku nekad neshvatljivu, neprotumačivu, za svojim prošlim životima.

Žao mi je smrti, al ja ne vjerujem u tebe!
Odnosiš sve što je drago i učiš nas jedino ništavilu.
Ti si jedna obična iluzija i zabuna.
Prepustim li se, mogla bih ti povjerovati.
A to je odveć tužno vjerovanje.
Pobija Iskru Života.

Pa oblačim ružičasto, zbijam u sebi šale po grobljima,
namigujem pijetama i nadgrobnim spomenicima,
šapućem mojoj ciklami o vječnosti.
Široko se smiješim pticama.

Samo druga frekvencija.


- 09:58 - Komentari (14) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.