Opis bloga






Linkovi

SarahBernardht
07.11.2021., nedjelja
Strujno- ljubavna

U ovoj našoj
analognoj pohrani zvuka,
koja je zapisana
moduliranjem spiralne brazde
započinjući priču na rubu
i završavajući blizu središta

bilo je puno
savršeno matematičkih
udaljavanja koje se činilo
Približavanjem
I obratno

A onda je nestalo
struje

Ploča se još vrti
Zvukovi su nadrealno
Neprepoznatljivi
Mi udaramo ritam po sjećanju

I ne diramo sklopku



ONA OD ČEKANJA

Bila sam jako mala, jedva 5.

Slušala sam Trnoružicu na gramofonskoj ploči.

"-Mene zvali niste, zato ukleti ste.
Ova kćerka vaša pod mojom vlašću biće.
Baš te žalim, nesretnice, ubost ćeš se na preslicu...."

( glas Mire Župan i dan danas mi utjera strah u kosti )

"- O, dobre sile svijeta, čuvajte ovo dijete od strašnih sila što mu prijete...."

( dobra vila sve je malo izgladila....)

Ali.... na svoj petnaesti rođendan, odlutala je u potkrovlje...

" Samo ti uđi, ljepotice...."
( opet zločesta Županica )

Kada bi duboki bariton pripovjedača Zlatka Crnkovića
nagovijestio kako se princeza ubola na vreteno i zaspala vjekovnim snom,
sjećam se da bih istoga trena i ja sklopila oči i glumila da spavam.

" Od uboda posrne,
k vratima krene.....
tako mi se spava...
kao ptičici maloj joj klone glava..
i ona
pade..."

I tako bih čekala princa da me poljubi i probudi.
Poslušno i zatvorenih očiju.

"Padali snijegovi mnogi,
i kiše bezbrojne lile,
i godine u nizu prolazile i prolazile,
a oko krasnog dvora živica divlja rasla,
i zidove i vrata visinom nadvisila,
i sva se splela, preplela,
i šibljem oštrim, gustim, sve ulaze prekrila.
Hiljade ruža sred parka, što nekoć divno su cvale,
bez brižne ruke vrtlara sada su podivljale,
i grane prepune trnja u zrak se propinjale.

Katkad se kažu čulo kao da neko iz dvora
tajanstven došaptava:
dalje, samo dalje od mjesta ovog, na kom se duboko spava."

Mnogi su vitezovi i kraljevići u tih sto godina
dolazili u taj začaran dvor,
mačem su sjekli šiblje, al bi brzo obeshrabreno odustajali.

A onda, ne jednom,
nego nakon sto godina,
stiže pjesmica kraljevića ( Rade Šerbedžija ),
na koju bi mi se tada sigurno i brk smješkao.
Al oči otvarala ne bi.
Ne još.
Još ne.

Slatkog li iščekivanja.

Dok ga dobra vila ne uputi na pravo mjesto.
Dok mu jeka tri put ne odgovori.
Dok mi ne poljubi čelo.

" Oprostite, zadrijemala sam, a svečanost još traje....."

Kažu da su djeca odrasla na bajkama inteligentnija.
Da kasnije odrastaju u moralnije, osjećajnije ljude.
Kažu.
Ma kako bajke okrutne znaju biti, pogotovo Grimmove.
Okrutne u svakom pogledu, ponekad nimalo bajkovite,
one otkrivaju jedan sasvim drugačiji svijet.
One sadržavaju sve mračne i svjetle tajne ljudske psihe.
Koje ne razumiješ, ni prije, ni sada.
Al osjećaš.

Neke od nas smo tako,
od svoje prve bajke,
od svoje prve, nesvjesne, bezazlene igre,
od prvog samouspavljivanja
i prvog zamišljenog poljupca
obilježene čekanjem.

To i to je samo privremeno,
a zatim će doći....(nadopiši što želiš )
Razvijemo umjetnost strpljenja.

Tko čekati ne zna, taj neće shvatit, niti će shvatiti drugi.

Kao da nekoga spašavam čekanjem svojim dugim.

I kada nitko ne bude nikoga čekao više.
Ja neću sjesti s njima i neću piti ništa.

I kako se ne bi umorila čekajući,

a i čekanje ionako brže prolazi u spavanju,
pogotovo onom,
stoljetnom,

Pa tako,
oprostite mi,
zadrijemala sam,
a svečanost još traje.

A svečanost još traje.

Dok ga dobra vila ne uputi na pravo mjesto.
Dok mu jeka tri put ne odgovori.
Dok mi ne poljubi čelo.

- 07:36 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.