SarahBernardht

07.11.2021., nedjelja

Strujno- ljubavna

U ovoj našoj
analognoj pohrani zvuka,
koja je zapisana
moduliranjem spiralne brazde
započinjući priču na rubu
i završavajući blizu središta

bilo je puno
savršeno matematičkih
udaljavanja koje se činilo
Približavanjem
I obratno

A onda je nestalo
struje

Ploča se još vrti
Zvukovi su nadrealno
Neprepoznatljivi
Mi udaramo ritam po sjećanju

I ne diramo sklopku



ONA OD ČEKANJA

Bila sam jako mala, jedva 5.

Slušala sam Trnoružicu na gramofonskoj ploči.

"-Mene zvali niste, zato ukleti ste.
Ova kćerka vaša pod mojom vlašću biće.
Baš te žalim, nesretnice, ubost ćeš se na preslicu...."

( glas Mire Župan i dan danas mi utjera strah u kosti )

"- O, dobre sile svijeta, čuvajte ovo dijete od strašnih sila što mu prijete...."

( dobra vila sve je malo izgladila....)

Ali.... na svoj petnaesti rođendan, odlutala je u potkrovlje...

" Samo ti uđi, ljepotice...."
( opet zločesta Županica )

Kada bi duboki bariton pripovjedača Zlatka Crnkovića
nagovijestio kako se princeza ubola na vreteno i zaspala vjekovnim snom,
sjećam se da bih istoga trena i ja sklopila oči i glumila da spavam.

" Od uboda posrne,
k vratima krene.....
tako mi se spava...
kao ptičici maloj joj klone glava..
i ona
pade..."

I tako bih čekala princa da me poljubi i probudi.
Poslušno i zatvorenih očiju.

"Padali snijegovi mnogi,
i kiše bezbrojne lile,
i godine u nizu prolazile i prolazile,
a oko krasnog dvora živica divlja rasla,
i zidove i vrata visinom nadvisila,
i sva se splela, preplela,
i šibljem oštrim, gustim, sve ulaze prekrila.
Hiljade ruža sred parka, što nekoć divno su cvale,
bez brižne ruke vrtlara sada su podivljale,
i grane prepune trnja u zrak se propinjale.

Katkad se kažu čulo kao da neko iz dvora
tajanstven došaptava:
dalje, samo dalje od mjesta ovog, na kom se duboko spava."

Mnogi su vitezovi i kraljevići u tih sto godina
dolazili u taj začaran dvor,
mačem su sjekli šiblje, al bi brzo obeshrabreno odustajali.

A onda, ne jednom,
nego nakon sto godina,
stiže pjesmica kraljevića ( Rade Šerbedžija ),
na koju bi mi se tada sigurno i brk smješkao.
Al oči otvarala ne bi.
Ne još.
Još ne.

Slatkog li iščekivanja.

Dok ga dobra vila ne uputi na pravo mjesto.
Dok mu jeka tri put ne odgovori.
Dok mi ne poljubi čelo.

" Oprostite, zadrijemala sam, a svečanost još traje....."

Kažu da su djeca odrasla na bajkama inteligentnija.
Da kasnije odrastaju u moralnije, osjećajnije ljude.
Kažu.
Ma kako bajke okrutne znaju biti, pogotovo Grimmove.
Okrutne u svakom pogledu, ponekad nimalo bajkovite,
one otkrivaju jedan sasvim drugačiji svijet.
One sadržavaju sve mračne i svjetle tajne ljudske psihe.
Koje ne razumiješ, ni prije, ni sada.
Al osjećaš.

Neke od nas smo tako,
od svoje prve bajke,
od svoje prve, nesvjesne, bezazlene igre,
od prvog samouspavljivanja
i prvog zamišljenog poljupca
obilježene čekanjem.

To i to je samo privremeno,
a zatim će doći....(nadopiši što želiš )
Razvijemo umjetnost strpljenja.

Tko čekati ne zna, taj neće shvatit, niti će shvatiti drugi.

Kao da nekoga spašavam čekanjem svojim dugim.

I kada nitko ne bude nikoga čekao više.
Ja neću sjesti s njima i neću piti ništa.

I kako se ne bi umorila čekajući,

a i čekanje ionako brže prolazi u spavanju,
pogotovo onom,
stoljetnom,

Pa tako,
oprostite mi,
zadrijemala sam,
a svečanost još traje.

A svečanost još traje.

Dok ga dobra vila ne uputi na pravo mjesto.
Dok mu jeka tri put ne odgovori.
Dok mi ne poljubi čelo.

- 07:36 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga




Sve fotografije koje objavljujem, isključivo sam fotkala ja.
Autorske znači. S više ili manje kvalitete, ali moje.
Ako se nekome koja svidi, slobodno si uzme.
Može me potpisat i ne mora- ako si hoće povećati ili umanjiti vrijednost pred drugima:-))

***********


''Mjerilo tvog neznanja
je dubina tvog vjerovanja u nepravdu i tragediju.
Ono što gusjenica smatra krajem svijeta,
Majstor zove LEPTIROM...'' Bach

***********
"Kroz život sam naučio da najbolji prijatelj može biti gori od najgoreg neprijatelja. Da životinje vole više od čoveka. Da suza ne znači bol. Da se protiv sudbine ne može. Da ne treba biti previše iskren. Da treba imati svoje ja. Da se pazi kome se šta oprašta. Da pas i dete znaju da prepoznaju zle ljude. Da se sa nekim ljudima moraš oprostiti, jer ti nanose bol. Da paziš kome nudiš svoju ruku i rame za plakanje. Da je svaka podmetnuta noga iskrenija nego lepa reč. Da se nikada ne kaješ za svoje postupke. Da reč "volim te" ne znači ljubav. Da svako zaslužuje drugu šansu, ali ne i stotu. Da ljude koji čine da malo vrediš oteraš. Da nije važno šta ti priča već ko. I da đubre uvek ostaje đubre."

Nebojša Glogovac


Uništi u meni to što treba da bude uništeno.
Ojačaj ono što treba da bude ojačano.
Koristi me. Stvaraj sa mnom, slikaj sa mnom svaku kap na platnu života.
Pomozi mi da živim ispunjen jedinstven život, hodam šumom nikad ranije gaženim putem.
Pokaži mi kako se voli dublje, nego što sam ikada mislila da je moguće.
Drži ispred mene to, od čega sam se ranije okretala.
Pomozi mi da omekšam i opustim se, potpuno prihvatim to sa čim sam još uvijek u stanju rata.
Ako je moje srce još uvijek zatvoreno, pokaži mi kako da ga otvorim bez nasilja.
Ako se za nešto vežem, pomozi mi da to otpustim.
Daj mi probleme, borbu i naizgled nepremostive prepreke ako će mi oni donijeti još dublje smirenje i povjerenje u inteligenciju života.
Pomozi mi da se smijem svojoj ozbiljnosti.
Dozvoli mi da nađem humor u tami.
Pokaži mi dubok osjećaj mira usred razgara oluje.
Ne krij istinu od mene. Nikada.
Neka zahvalnost bude moj vodič.
Neka oproštaj postane moja mantra.
Neka ovaj momenat bude moj stalni pratilac.
Dozvoli mi da vidim tvoj lik u svakom licu.
Dozvoli mi da osjetim tvoje toplo prisustvo u vlastitom prisustvu.
Podrži me kad se spotaknem.
Diši sa mnom, kad ne mogu da dišem.
Daj mi da umrem živa, a ne da živim mrtva.



Linkovi

"Istinski redatelj našeg života je slučajnost.
Redatelj pun okrutnosti,
milosrđa i očaravajućeg šarma. "

( Pascal Mercier, "Noćni vlak za Lisabon ")


Dragi mi i lucidni komentari:

j.

".....limun je na verandi, lovor je u garaži, nekakva afrička ... osteonešto - još nije pronašla svoje mjesto, ja Joj velim da je slobodno metne u našu spavaću, ja ću toj afričkoj pjevati afričke pjesme...."


Supatnik

"Znaš što, postoje ljudi koji znaju voljeti, jako su rijetki, puno rjeđi nego li bi to željeli priznati, oni jednakim žarom vole svoje muškarce, ili žene, djecu, domovinu, prijatelje, i automobil ili mačku, jer ne znaju drugačije.
Takvi ljudi svijetle u nepreglednoj masi koristiljubljem obilježenih mediokriteta koji možda ali samo možda vole sebe.
Ti Sarah be, blistaš, pa bi bezveznjacima preporučio sunčane naočale."



Mi. Ljudi s rupama

"Znaš one novogodišnje prskalice iz doba našeg djetinjstva.
E, tak."




stara teta

"hvala. ovih dana mi treba nešto, ne znam zapravo sam svoje probleme najprije rješavala, a onda se cmizdrila pred drugima, post festum. no ponekad mi se netko javi, preko poziva, glasa, samo da pita kako sam. i sluša me. pa onda nešto utješno kaže, ohrabrujuće. da znaš da si živ i za nekog drugog, ne samo za one koji te trebaju. e, pa, baš tako, poželjela si tako napisati, reći, i usmjerila misao i prema meni. "potrebitoj" (kakva čudna riječ), onoj kojoj treba, riječ, utjeha, baš tako. u ovim trenucima. nešto je u tebi znalo. tako se nađu duše. lil je pisala o deprivaciji dodira. postoji i deprivacija sna. neposrednih razgovora. prihvaćenosti. osjećaja uspješnosti i napretka. deprivacija prijateljstva. voljenja. nježnosti. čega god se sjetiš. u onda uleti netko živ i odnese . ne tegobu. nego osjećaj da si sam ko pas i miriš se, naučen kao magare na batine. eto tako nekako. pustiš vodu, čistu vodu da se žedan napije, umije i malo sjedne. ne idem na groblja onda kad je gužva, kad sve vonja po paljevini i ubijenom cvijeću. odem kad je tiho i onda me sretne bubamara i penje se do lišća, do rubova mramora. tako se razgovaramo. hvala"

Dvi, tri riči...

"Stavila si neke ljude ovdje u pat poziciju, još ćeš nas natjerati da se grlimo. ;) A našem virtualnom imidžu to ne pristaje. ;)
Za dobra stara vremena, a i za ona koja su pred nama: hugs&kisses za sve prisutne, odsutne, spomenute, nespomenute...ostavljam :))...."

************************************************

"Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: “Dobro obavite svoj posao!”, a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači.

Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:
PREDAJ SE!
JOŠ NIKO NIJE NAŠAO SPASA OD ONOGA KOJI UZIMA
BEZ RUKU!

Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu…

Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama…

Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše “Fruškogorskog bisera”, litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa “Mandarmetom”, nekim likerom od mandarina…

Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo.

Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da počnem plakati… Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: “Vidi pedera!!!”
Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene…

Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima… To ti je živa istina."