Opis bloga






Linkovi

SarahBernardht
01.11.2021., ponedjeljak
Ona zove..zove se Nebo



Nisam htjela da odu.

I na današnji dan, ja oblačim ružičasto, palim ružičastu svijeću, pijem đumbir i kurkumu,
prskam se ionskim srebrom.
Glumim ružičastu mokru ružu, rascvjetanu u magli koja miriši na uskipjelo mlijeko.

Ne volim krizanteme.
Volim ukrasni kelj.
Ruže i ciklame.
Šipak, mali crveni i prkosni.

Kupujem ružičastu ciklamu i spašavam je od prejakog sunca.

-Ubit ću se.

( da, da, samo bi nam to još falilo... )

- Ići ćeš na dva groba, dušo.

( ma gle, neću ići ni na jedan... )

- Neću te ostavljati, idem s tobom mama.

( e, daj, ne budi blesava Sunčana )

Nisam dala smrti tog gušta.

Poricala sam je snažnim osobnim magijama, instinktivno, nenaučeno.
Pokazivala joj roge.
Što ne vjeruješ, ne postoji.
Naivno i dječije.
Ozdravit ćeš samo ako to želiš.
Ako to ne želiš, znači da me, se ili Život
ne voliš dovoljno.
Gorka čokolada, razgovori s anđelima, uljni gel od naranče.
Kurkuma i đumbir zamućeni u visokoj čaši s medom.
Sok od mladih izdanaka pšenice.
Duga, ljepljiva molitva i nagađanje sa Svevišnjim.
Zanemarivala sam zadnje odsjaje u krošnjama, osjećaj da netko stoji pored mene,
onaj njen čeznutljivi smiješak upućen zvijezdi jugoistočnog neba.
Vjetrove Asteka koji su mijenjali smjer i noću jaukali poput mačaka.

Nisam blesava.
Znam ja da smo svi mi ovdje samo na proputovanju.
( čemu onda uopće toliko nerviranja...)
Da cijeli svoj ovozemaljski život, samo putujemo doma, raznim prijevoznim sredstvima.
I da se činjenica naše fizičke kratkotrajnosti, ne može nikakvim pobijediti poricanjem.
Niti ljubavlju, koliko god ona stizala iz središta našeg osobnog univerzuma.

Ali nisam htjela da odu.

Niti oni to nisu htjeli.
I nema mi ništa spokojno u toj smrti, koliko god da je sastavni dio života.
Jer u mojoj ljetnoj prirodi,
nešto uopće ne mora umrijeti da bi se
dobro odmorilo i obnovilo.

Pa kroz maglu i ništavilo, vidim Ona je još ptica.
Stane na naš najviši kesten i naviruje se sve dok joj se ne nasmiješim.
Tada samo brzo prhne u visine.
Oni žive ponovno negdje, kao ljudi.
Imaju samo čežnju neku nekad neshvatljivu, neprotumačivu, za svojim prošlim životima.

Žao mi je smrti, al ja ne vjerujem u tebe!
Odnosiš sve što je drago i učiš nas jedino ništavilu.
Ti si jedna obična iluzija i zabuna.
Prepustim li se, mogla bih ti povjerovati.
A to je odveć tužno vjerovanje.
Pobija Iskru Života.

Pa oblačim ružičasto, zbijam u sebi šale po grobljima,
namigujem pijetama i nadgrobnim spomenicima,
šapućem mojoj ciklami o vječnosti.
Široko se smiješim pticama.

Samo druga frekvencija.


- 09:58 - Komentari (14) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.