Vijesti iz unutrašnjosti
utorak, 09.11.2021.
Sva ta podijeljenost, negativnost, ismijavanje..
Svo to ludilo koje iskače iz naših televizora, mobitela, s portala..misliš li doista da to ne ostavlja tragove u zraku, u krošnjama, u zemlji? Da ne zagađuje sve?
Misliš da se ljudska zavist ne uzdiže kao magla noću, zapetljava se u gustim šumama, misliš da ne isparava u nebo, pa onda pada dugim, nemilosrdnim i potapljajućim kišama?
Otkud inače potresi nego od ljudske gramzljivosti, pomanjkanja svakog osjećaja za drugoga, kada se potresaju duboki slojevi naše duše i stvara u čovjeku namjerno osjećaj beznađa i bespomoćnosti?
Poplave koje uništavaju sve što je čovjek stvorio zadnjih par sto godina, što to uzrokuje užasno divljanje rijeka, prelijevanje iz korita, kada čovjeku dođe voda do grla, a nema grančice za koju bi se uhvatio da ga bujica ne odnese sa sobom?
Pokriješ se dekom i dugo šutiš kraj ugašenog televizora. Zagledana tek u žute krošnje kraj prozora.
Ili satima voziš praznim ulicama, ugašenog radija, da te ne obaspu brojkama, da ne vidiš pred svojim očima tu djecu koja odrastaju naglo, bez bezbrižnosti, da ne vidiš te ljude na respiratorima, tu vojsku ljudi koja stoji u redovima za malen komadić neke kakti sigurnosti.
Hrvati se ne znaju smijati. Mi smo jedna tragična nacija, okrenuta prošlosti i ustrašena budućnošću, depresivna i anksiozna.
Znamo se jedino sprdati na tuđi račun, i smijemo se nakaradno, čak i kada je samo nama smiješno.
Povećao se broj psihičkih bolesti od svih tih crnjaka koji nas okružuju. Ljudi su usamljeni i bombardirani. Gledam ljude u prolazu. Snuždeni, uvučenih ramena, u strahu.
Moramo biti informirani.
Al' informiranost znači izluđenost, ništa više, jer s tim informacijama nemaš ništa konstruktivno za napraviti.
Izađi. Neće te pratiti srebrn mjesec. Umjesto njega na nebu će sjati sedefna školjka, Petrovo uho. Jer gore je more, a ti si duboko u svom središtu.
Kamo si se zavukao, ko miš u svoju rupu, da ne grliš, da ne ljubiš, da ne vidiš te silne ispružene ruke koje te trebaju i zovu, tu nemoć potresnu u dječjim očima.
Jer ne možeš ti spašavati svijet! Ne može ni nas 4 miliona ništa. Svi smo udruženo bespomoćni i umirući.
Sve dok ne nasmješimo neko uplakano srce.
Dok usred kuknjave, ne pokrenemo bujicu smijeha. Dok ne zagrlimo unatoč koroni. Napravimo pomak u svojoj ljušturi dana. Dok ne izađemo iz sebe i zasvjetlimo u mraku, ko jablan gordi, kao samac usred svemira.
komentiraj (14) * ispiši * #
