Opis bloga






Linkovi

SarahBernardht
15.11.2021., ponedjeljak
Gabula

S piskinjom si uvijek u gabuli.

Ko da s vragom kaniš tikve saditi.
Kako god..
Znaš da će te kad tad njeno pero dohvatiti.
Dodijeliti ti sazviježđe ili te tupo prizemljiti rječju.
Nacrtati te hiper realistično ili kao smiješnu karikaturu, pa kako ti drago.
Čak i ako samo prijateljujete..uvijek je piskinja ona tiha prijetnja za stolom. Nepotkupljiva. Te oči koje prate odraz ogledala, odbljesak prozora, biljku penjačicu koja ti se zapliće u kosu, tvoje nervozne prste, obrve slomljene od nemoći, bradu koja podrhtava.
Prokazat će te napisanim. Braniti se fikcijom, no ti ćeš se uvijek bolno prepoznavati.

Ona ima eskadrilu promatrača, utvrde i kule,
male vojnike. Kositrene.
Ne možeš joj sakriti ništa.
Malu ljubomoru. Natjecateljstvo. Škrtost.
Čak ni mokar kišobran koji si oslonio o stolac.
Cipele koje si prekrižio ispod stola.
Račun koji si poderao.
Volan koji si trznuo na semaforu.
Smrznuti osmijeh.
Ljudi će joj se nepoznati povjeravati.
Baš kao da žele biti zapisani.
I nitko ravnodušan.

Kao majstorica svih mogućih performansa, podfutrana emocijama i kraljica pretpostavki,
ona je u stanju, od načina na koji odmičeš stol ili puniš pepeljaru praznim vrećicama šećera ili filterima čaja, načiniti priču.
Čak i kada ti cijelu večer kroz dim i maglu prisjećanja slovka svoj život i pritom se, da ti osnaži pažnju, razmahuje rukama radeći grimase, ona vidi kako si pogledao guzu one pupaste konobarice, kako si zahvalila na novinama čovjeku u smeđem odijelu tmurnog čela, kako su ti bljesnule oči na cvijeće ili dosjetljivu opasku.

Ona vidi u čovjeka. Nekako..drugačije.
Prepoznaje interludije glasa pri laganju ili suspregnutom plaču, ishitrenom veselju, hinjenoj zainteresiranosti, progutanom zijevanju.
Te sitnice zabijaju joj se u zapešća poput oštrih malih privjesaka narukvice.
Nimalo bezbolno i nimalo bezazleno.

Poslije će ih ona, marljivo pišući, odmatati, odvajati iz dubljih slojeva svoje kože, pazeći da krv iscuri potpuno, sve do zadnje kapljice povrede.
Sanirajući rane, riječi će joj poprimati boju grimiza, jer prave riječi su ništa doli oblozi koje onda treba samo često mijenjati, izgovarati, tražeći ko melem što bolje metafore, a najbolje su one nikada upotrebljene.
Zato će desetljećima uzalud žaliti što ne zna beskrvno pisati.

Zamisli samo kada je zavoliš..Bože dragi , teškog li usuda!
Sve što joj pokušaš prodati postati će u trenu potpuno bezvrijedno. Poklanjaš li, ona će pisati o tome ko o rijetkim čudesima, svjesna da tek posuđuješ. Svjesno obmanjujući se, ona se zabavlja, čuda ionako računaju na nju.
Čuje kako ti kuca srce. Kako ti se svijaju žile u raskrsnice, petlje, magistrale.
Sretne stvari uvijek će vam biti ko zvjezdano nebo i ti nećeš znati otkuda ti snage za toliko ushita.
Možda ćeš je prezreti radi manijakalnog pamćenja događaja i datuma. Nazivati je policijom, detektivom, sitničavim inspektorom. No ona samo prikuplja građu svog nenapisanog romana.
Ona te vidi. I čuje.

Al' kada te zavoli, tada ti jednostavno nema spasa!
Okamenjuješ se.
Ne možeš više utjecati na ništa.
Rijetko kada dopušta neke manje intervencije.
Postaješ priča.
Možda pravi horor, obiteljska saga, sladunjavi chiclit.
Svejedno.
Ti si lik, nisi više čovjek, ne vrijedi ti zapomagati, nitko ti ne bi vjerovao.
Ne voli te i nije te sposobna voljeti onakvog kakav doista jesi.
Voli ono što je o tebi zapisala.
Žao mi je.
Kada se stranice knjige zatvore, nitko te više ne može čuti.



.Moon over the Bourbon Street

Gipsy song


- 19:34 - Komentari (21) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.