Marketing
Pothodnici
Hodala je kroz pothodnik. Gužva, buka, al osjetila je vibriranje mobitela u torbi.
- Da?
- Možeš li otići negdje gdje je manja buka?
- Idem doma dušo, moram proći kroz pothodnik.
- Moram ti nešto reći. Tebi prvoj javljam.
Bila je s djecom na Bundeku kad je zazvonio telefon.
Začudila se. Nikada ne zove u ovo vrijeme.
Klinci su skakutali po pijesku, mala od frendice se ljuljala, srednji je bio na brodu.
- Da?
- Evo ljubavi, samo da ti javim, službena medicina je u mom slučaju rekla svoje.
Rekao je to zaigrano, kao da joj čita rezultate s listića sportske prognoze.
Kao da je sretan jer je ipak bio u pravu.
Umrijet će, vidiš.
I neće ga spasiti njena niti ičija alternativna rješenja.
Evo ti na!
Ljuta je na njega ko pas.
Crtali su. Likove iz crtića uvećavala im je ko od šale. Poslije su ih oni bojali i tako su se zabavljali.
Zazvonio je mobitel.
- Ej...
- Možeš li doći? Donesi mi strepsil s brufenom i voltaren kremu, molim te. Spasit ćeš me.
Sjeda na taksi. Brže je. Po glasu bi rekla da je hitno.
No, gdje su mu sada žena, djeca, nameće joj se pitanje. Da li je moguće da se pred njima i dalje junači i pravi snažan?
Taj puteljak do tog ulaza ne zna kako je prošla, al' pamtit će ga zauvijek.
Uvijek poslije, godinama poslije, prolazeći ovuda padat će u nesvijest.
On je bio sav žut, zajedno s bjeloočnicama, al' primijetio je njenu novu haljinu dok je zatvarala prozor od bolničke sobe.
Sva je drhtala. Zima sibirska usred ljeta.
Mazala mu je žuta leđa voltaren kremom, polako, nježno, zamišljajuć' da u jagodicama ima neku nadnaravnu moć.
Zgodno je, iza leđa mu, mogla je plakati do mile volje.
- Spasila si me, spasila..ponavljao je.
Ovo je daleko lošije nego što se činilo. Da li je moguće da se i pred njom junačio i pravio snažan?
Poslije danima nije ništa o njemu znala.
Izostajale su njegove kratke poruke.
Stalkala mu je preko FB- a kćer.
Koja lijepa, snažna cura!
Snažne osobnosti i prgave naravi. Na njega.
Ovo nije fer.
Mora se držati po strani isusetibože, ali ona nikada zapravo nije bila sa strane u njegovom životu.
On je vodio više života dosta uspješno, a u jednom od njih ona mu je bila jako važna.
Bila je pothodnik njegova života. Kraći put do....
No imao je on puno pothodnika. Veliko, zaigrano, dobro srce. Puno joj je pričao, priznavao.
Ona je na to pristala.
On je njoj bio sve.
I kako da sada, na kraju svih krajeva, ne zna o njemu ništa? To nema smisla.
Jebemti život da ti jebem.
Pa se javila maloj . Očajnička, luđačka odluka. Prijateljica. Kolegica s posla. Suhoparno. Kako je tata. Mala otpiše opisujući noćnu moru.
Njeni znojni prsti stisnu iksić, nakon što se pristojno zahvalila.
To je to. Uzdah, izdah.
Dobro je prošlo, mada ništa nije dobro.
Kroz par dana, mala joj piše.
Tko ste vi zapravo, meni je ovo sumnjivo.
Grči joj se želudac.
Ne znam za vas, kaže.
Tata nije imao prijateljice.
Izvrijeđa je na pasja kola.
***********************************************
Mjesec dana kasnije dobiva mail poruku.
Njegova tajnica moli da joj se hitno javi, jer ima nešto za nju. Ona zove. Pomisli naivno, možda joj je nešto napisao.
Zaboravljajući da joj je napisao na stotine redaka.
I poklonio joj.
Poslao na email, davno.
- Dobro ste Veronika naslutili sve. Varao vas je na svakom koraku. Našli smo u njegovom kompjutoru brdo slika i dopisivanja.
Tajnica ima onaj prepuknut glas prevarene, ogorčene žene, ljubavnice spremne na sve.
- V a r a o v a s j e.
- Neka je, svo zlo u tome.
Umro je mlad, čuje se gdje joj odgovara, trebao je varati i više i jače. I bolje.
Samo nek je barem malo bio sretan.
U tim pothodnicima sna.
( čuje se gdje babe s ladnim trajnama okreću očima, vade krunicu i mole za spas svoje griješne duše)
Post je objavljen 12.11.2021. u 08:00 sati.