Opis bloga






Linkovi

SarahBernardht
25.10.2021., ponedjeljak
Papaić!

Na blogu sam od 2009.-te.




Pisala sam tada tekstove za radio, tražila neki pojam preko google-a, pa me najprije odvelo na Zonin blog.
Dizajn i jedan novi, šareni literarni svijet otvorio se pred mojim očima.

Bila sam očarana, malo je reć.

Vitae je imala pravu bajku od dizajna, kao i Rusalka.
Blogerica Gali imala je dizajn na kojemu je mala sirena plivala prema vrhu da bi dobila poljubac.
Raskoš totalna. Slikovna i tekstualno.
Komentari su bili dugački, prava mala angažirana djelca, posvećena autorovim razmišljanjima, asocijacijama, šalama koje nikada nisu prelazile granicu tuđeg dobrog osjećaja.

Tada blogeri nisu bili na FB- u i nisu se poznavali.
Pisalo se iz potpune anonimnosti i godinama nisam naišla ni na jednu grubu riječ, a kamo li osudu, uvredu ili svađu. Ono što ti se nije nikako sviđalo ili se nisi mogao poistovijetiti s napisanim, zatvorio bi malim iksićem koji i danas postoji kao sasvim praktična i uljuđena opcija.
Bila sam doduše nova i nisam mogla niti znati za eventualno stvaranje bilo kakvih interesnih grupacija.Nije me to ni zanimalo. Plovila sam tim svijetom potpuno neopterećena koliko ću se otkriti.
Svi smo imali i dobrih i loših dana. Skupa se smijali i plakali, bodrili, dizali si raspoloženje.

Sve je još lako vidljivo na mom vidrin smijehu.
Drago mi je da ga nisam nikada pobrisala. Lijepa je uspomena na ono što ja smatram bloganjem.
I uopće boravkom ovdje.

Bio je jedan Zoki, bila je Nina, bila je Greentea, Kabanica, E.T., Primakka, bio je Jaguar, bila je Nisa, S druge strane, Čuvarica pinkleca, Viam inveniam, Metamorfoza, Marchelina....
Bili smo škvadrica, grupa za potporu, neizlječivi romantičari. Nitko nikome nije patronizirao, smatrao se snažnijim, mudrijim, boljim fotografom, pjesnikom, piscem, to bi nam bilo nezamislivo i jako, jako smiješno.
Nitko nikome nije držao prodike, a pisali smo doista ispovijedno.
Tu se pisalo o bolnim prekidima, susretima, ljubavništvima, rađanju djece, umiranju roditelja, o osobnim velikim srećama i tragedijama.
Pisalo se životno.
Nije bilo bojazni da će netko zloupotrijebiti tvoju bol i nemoć da bi time uzdigao sebe.

Na primjer, nekome kome se muž ubio, nećeš pisati da živiš pola života u sretnom braku, jer je to gnjusno, netaktično i potpuno nemoralno. Čemu to?
Nećeš govoriti o traumatiziranoj djeci u slučajevima gdje su nekome djeca recimo umrla.
Imat ćeš sluha i osjećaja za to virtualno biće iza ekrana. Nećeš u ime istine ( čije istine?) i kakti neke iskrenosti, nastojati nekoga nokautirati.
Uvažiti ćeš mogućnost da se ono napisano, bez popratne gestikulacije može potpuno krivo shvatiti.
Uvažiti ćeš činjenicu, da ništa ne znaš o nekome i nečijem životu, jer si inteligentno biće.
Inteligentni ljudi ne donose zaključke o drugoj osobi na temelju tračeva i naprečac.

Ako ti se baš nečije pisanje ili stavovi o životu nikako ne sviđaju, uspješno ćeš ga zaobići i time poštedjeti i njega i sebe jalovih rasprava.
Odrasli smo ljudi, izgrađeni, nećemo se razuvjeriti.
Nećemo se prepucavati o braku, o varanju, o djeci koja pate- to su osjetljive teme. Svi imamo rane- nećemo po njima čeprkati.
Sve su priče, mada slične, ipak potpuno različite.
I nitko nikoga ni za što nema pravo osuđivati. Jednostavno nemamo za to ovlasti.
Ni pred sudom ni pred Bogom.
Niti Blogom.

Pišem to zato, jer sam jako razočarana i tužna kada vidim u što se ovo sve pretvorilo.
Poligon za nadjebavanje, iživljavanje nad slabijima.
Ovdje više ne uživam, ne rastem, ne razvijam se.
Neću izbrisati svoj blog, jer doći će neko vrijeme kada će mi možda nedostajati. Samo ću se udaljiti. Možda pisati negdje drugdje, vidjet ću.
Pod drugim nickom sigurno ne.

Stvaranje nezdrave klime nastavlja se i potiče, pa vas sve srdačno pozdravljam.
Hvala za svaku lijepu riječ koju ste mi uputili, za veselje koje ste sa mnom podijelili, za svaku besanu noć koju smo skupa probdijeli.
Hvala i onima koji su mi dozvolili da ih osobno, uživo upoznam. Hvala na tom lijepom povjerenju koje nisam iznevjerila.

Nadam se da sam nekome sjajila. Dala malo utjehe i force u nerijetko surovom životu.

Željela sam se s vama ljudski pozdraviti.

Želim vam svima samo dobro.

- 20:57 - Komentari (23) - Isprintaj - #
24.10.2021., nedjelja
TAKSI EZOTERIJA

Prve godine spavala sam na njemu.
Svom svojom težinom.
Njuškali smo se, osluškivali.
Uspavljivalo me njegovo sve sporije disanje, lepršanje u san.
Ujutro bi se budili u potpuno istom položaju.
Jednom sam osjetila da mu je tijelo čudno toplije. Još nije znao da boluje.
Posljednje godine spavali smo svatko na svojoj strani kreveta.
Primijetio je. Ja sam komentirala naglas.
Navika. Sve manje ti treba drugo tijelo. Čak ti počinje i smetati. Nekako se ušuškaš sam u sebe. Staviš si glavu pod krilo, ko grlica.
Čudno je i to s isprepletenim nogama. Noge hladne ko led, kao da spavaš u snijegu. Ili znojne, još gore. Smeta. Teret je.
Obazriv si, podnosiš, ali..
Ruka nečija, prebačena preko mojih leđa, olovna je.


Ima jedan taksist kojeg zovem povremeno. Uvijek me vozi od točke A do točke B.
Moj taksist ne može bit normalan čovjek, o ne.
Ništa kod mene ne može biti normalno.
Ezoterijom se bavi, naravno.
Kako puno šutim u zadnje vrijeme, jer me sve ono površno gotovo povređuje, tako ništa iz mene nije mogao izvući. Informaciju, podatak, ništa osim adrese na koju idem.
Što radite? Rješenja. Udata? Ne. Djeca? Da.
Onda je ušutio i samo me promatrao. Retrovizor.
Kad smo stigli, dok sam vadila novčanik, rekao mi je: taj čovjek koji vam je umro..došao je na svijet da vas nauči voljeti.
Nasmijala sam se, jer ne znam na kojeg je to točno mislio.
I otkud sad to, u pizdu materinu, ako išta u životu znam raditi, onda je to voljeti nekoga, ispreplitati noge, trepavice, obrve, jezike i dušu s nekim koga..volim.
Znala sam i prije..voljeti. Još kako. Kad bih vas pogledala, kad bih vam povjerovala, kad bi nam sitan srebrni prah zazvonio među zjenicama, kad bi moja kosa krenula za rukom, kad bi moja bedrena kost zajauknula..kad bi znali što mislim i kako i kada boli što učiniti, kakvu udlagu od riječi preko otvorenog prijeloma staviti..

Najprije sam spavala na njemu.
Svom svojom težinom.
Sanjala što sanja. Budila se u istom položaju, s usnama mu priljubljenim uz rame.
Nakraju mogu reći..možda da.
Možda me naučio voljeti.
Ako voljeti znači

bespovratno izgubiti i preživjeti.

( 2017.)


- 08:25 - Komentari (16) - Isprintaj - #
23.10.2021., subota
Kroz šifon



Svugdje si.

Gledaš me kroz paučinast šifon.
Tkaninu tanku koja dijeli
Moju naušnicu od tvojih mekih jagodica.

Nekada se ti svjetovi približe..

Jedno jutro lagano me uštipneš za nos.
Nasmiješim ti se, nisam sanjala.
Navečer mi jedeš smokvu pod prozorom.
Čavrljaš s pticama.
Pleteš svilenkaste ruže od oblaka i lišća.



Ne smijem biti sebična,
pričati koliko mi nedostaje tvoja blizina.
Jer skrivaš mi daljinski da bih više razgovarala,
gasiš mobitel da bih vidjela
te krošnje koje još uvijek
zlatno i rumeno gore.



*****************************
Kad spomenem tvoju divljinu
Kroz koju su se različiti svjetovi
Ko prsti grlili
A za to
bilo je potrebno samo sjajiti bistro
Kad objasnim
Kakva me mater odgajala

ugledam našu zvijezdu kroz zavjese
i odmah mi se takva sjajna
preseli u grlo
pa tiho sklizne do usana.

Ne usudim se još sjećati.
Samo uživam kada te ljubim u snu.

Kada se šifon lagano razmakne i zadrhti...

Tamo se držimo za ruke, radimo špagu,
Pletemo pletenice, pjevamo Kalinku
Psujemo ko kočijaši i fućkamo.

I, kaj čekaš?
Živi, ajde živi taj život kratki,
gorkasto - slatki
Zakovrčaj ga ko uvojak
ti šmizlo moja

mala.


- 19:35 - Komentari (8) - Isprintaj - #
22.10.2021., petak
Ježeva sanjačica


Ona
Noću spava oko 5 sati
S prekidima
A onda nekad mene sanja
I njezini sni uvijek su poruke
Koje ne zna čitati sama
Pa je pitam, smijem li posuditi tvoj san?
Ha, smijem li?!
Vidim je kako se smješka nad tipkovnicom.

Sanja mene sa zelenim šiškama
Zelenim, zamisli
I kako joj poklanjam crvenu, narančastu
Vadim ježa iz torbe i mazim ga
Pa me onda ona u snu pita
Gdje je plava, gdje je ljubičasta
Ukinute su te boje, kažem joj u snu

A na dogovorenoj javi čitam Sanjaricu
Čitam, maziti ježa iz vlastite torbe
Znači nemati nikog na koga bi se oslonila
Znači- nema
Jer kad se obaviješ ljubičastom
Kad se namirišeš plavom
Ljudi se razbježe ko ježevi
Znači, razbježe se
Tu su samo kad sjajiš narančasto
Kad zamirišeš crveno
Kad ti se zazelene šiške

Zato je meni baš drag taj moj jež
Mirno hrče u mojoj torbi
Pomiren da sam sva ljubičasta
Od zelene glave
Sve do narančastih stopala

Još mi je samo on ostao
Da se oslonim na njega
Kažem

Ona uzdahne iza tipkovnice
Kaže, uvijek smo tako sami u svemiru
Nismo, nasmijem se,
Samo kad nam je teško.


- 07:09 - Komentari (17) - Isprintaj - #
20.10.2021., srijeda
SVA RADOST I SNAGA TIJELA

„ U divljoj psihi, tijelo je shvaćeno kao biće za sebe,
biće koje nas voli, kojemu smo mi ponekad majka, a ponekad je ono majka nama.“ ( Estees)

A ponekad smo mu i maćeha,
i to najokrutnija....

Sva moja strepnja, panika,
nepravilno disanje,
sav moj nagomilani stres,
sažvakana i progutana tuga,
nespavanje, nerviranje, zgrčenost,
frustracija i nemir…
ne nakuplja se u pupku svijeta, Delfima,
već u mom vlastitom pupku.

U mom trbuhu kojim nisam uvijek zadovoljna.
Kojim sam jako rijetko zadovoljna.
Pa ga gnječim i štipkam raznim proizvodima za oblikovanje tijela,
pa ga ravnam mučnim vježbama,
uglavnom trbušnjacima,
brojeći do dvadeset, trideset, nekad i četrdeset,
pa čiribu čiriba, neka nestane već jednom,
pa ga uvlačim i skrivam
i tajim- redovito,
i tako već godinama.

Kod okreta, plešući salsu, sva ravnoteža i mogućnost okreta,
dolazi mi upravo iz mog- uvučenog trbuha,
kao centra mog svemira.

Ili bih se održala, ili bi posrnula
i ples bi završio.

Proučavajući malo neke stare ayurvedske zapise,
primjetila sam često spominjanje postojanja
divljeg podzemnog ženinog svijeta,
čije titraje osjetim u trbuhu
kad god sam u društvu ugodnih ljudi.

O sličnom piše i Estees u svojim ženama koje trče s vukovima.

U tom divljem, podzemnom svijetu
živi jedno ljubopitljivo, društveno i prpošno biće,
ko vučić.
Ono reagira na glazbu, kretnje, jelo,
mir, tišinu, ljepotu i tamu.

To je ona ženina podzemna vatra koja se rasplamsava pa se smiri,
i tako u ciklusima.
Ta osjetilna budnost ne ograničava se samo na našu seksualnost,
seksualnost joj je samo jedan dio.
Taj žar prisutan je i kad se igramo s djecom, pjevamo,
kad čitamo,sadimo, plešemo ili pišemo.

Kreativna je ta vatra.

Nekad davno postojali su kultovi "prljavih" božica
posvećeni svetoj ženskoj seksualnosti.
Onoj koja nas tjera na smijeh,
onoj koja je prisutna kad o nekim temama
pričamo s najboljom prijateljicom,
ona koja nas u potpunosti ozdravlja poput svježeg crvenog nara,
kao kada se zaljubljujemo.

Smijanje do suza i jest izbacivanje
onih opasnih, onih suspregnutih,
zaustavljenih suza.

Kineziologija i neke tjelesne terapije govore da disati znači osjećati svoje osjećaje,
pa kad uslijed bilo kakve traume, ne želimo osjećati,
jednostavno prestanemo disati i
zadržavamo dah.

A bez kisika...starimo...
bez kisika
boli
svaki
komadić
tijela......

s druge pak strane....

Da bi se uopće mogli smijati, moramo puno disati….

Smijanje nas tako prisiljava na disanje i osjećanje!

Te stare božice opscenosti privode tijelo k humoru,
to je onaj humor koji ne pripada damskom razboru,
onom finom i uglađenom smijuljenju
kakvo se možda od nas očekuje,
nego samome divljem tijelu i divljem smijehu.

( često je moj smijeh dobivao pridjev luđaštva, danas vidim kolika prednost je to bila....)

Ta je seksualnost nezadrživog smijeha sveta,
jer omogućava snažan protok neuroloških i endokrinih lijekova kroz naše tijelo.

Jedna od glavnih „prljavih“ božica je mala
BAUBO,
božica, naravno, trbuha.

Ona nije imala glavu, bradavice su joj bile umjesto očiju, a vulva na mjestu usta.

Kad je samo zamislim, smije mi se...

Vidjela je kroz bradavice, kaže priča.
A nama ženama to nikako nije čudno!
Kad smo svoje, kad smo zdrave,
bradavice su nam jednako osjetila baš kao i oči u glavi.
I više od toga. I više.
Možda pored zdravih bradavica slijedeći put prepoznam Mamlaza.

Baubo je svojim smiješnim izgledom i mimikom,
mimikom pogotovo,
uspjela nasmijati čak i depresivnu i nesretnu Demetru
u potrazi za kćeri Perzefonom, koju je ugrabio zločesti Had.
Kad si samo zamislim kakve joj je sve prostote mogla pričati...smije mi se.....



„ Kod tijela ne postoji trebalo bi biti.
Ne radi se tu o veličini, obliku ili godinama,
čak niti o tome imamo li po dvoje od svega, jer neki nemaju.
Divlje je pitanje, osjeća li tijelo,
ima li ono pravu vezu s užitkom, sa srcem, dušom, divljinom?
Posjeduje li sreću, radost?
Može li se na svoj način kretati, mrdati, njihati, može li plesati, udarati?
Ništa drugo nije važno.“

U mnogim bajkama, veliki duhovi i božanstva,
stavljaju ljudsko srce na kušnju,
pa se pojavljuju u mnogim oblicima kojima skrivaju svoju božanstvenost.
Velike nas moći svakodnevno iskušavaju kako bi vidjele
jesmo li se već tako razvili da smo kadri prepoznati
pravu i znakovitu veličinu duše
u svim njenim promjenjivim i prolaznim ovozemaljskim oblicima.


Grčka je mitologija prepuna tih i takvih neobičnih božica prikazivanih bez glave.
One su puno više od figura plodnosti,
više su zapravo talismani malih ženskih razgovora,
smijanja iz trbuha koje održava i potiče vatru ženina zanimanja za život.
Zaljubljenosti u život.

Tijelo
govori svojim temperamentom,
svojom bojom, mirisom, čulnošću,
svojim borama i strijama, celulitom,
žarom ljubavi, prepoznavanja,
ono pleše, igra se neprestano,
nada se, čeka, strepi, stalno je u pokretu čak i kada miruje.
Ono se sjeća, a sjećanje je umotano poput malih papirića u stanice našega tijela,
kosti se sjećaju, mali prst na nozi nam se sjeća.

„Umanjiti ljepotu i vrijednost tijela na bilo što manje od veličanstvenosti,
znači natjerati tijelo da živi bez pravoga duha, pravog oblika,
bez svojega prava na ushit.
Smatrati nekoga ružnim ili neprihvatljivim, jer ljepota te osobe nije uključena u trenutačnu modu,
nanosi duboke povrede prirodnoj radosti koja je dio divlje prirode.“ (C.P.Estees)



- 11:02 - Komentari (15) - Isprintaj - #
19.10.2021., utorak
*


- 19:38 - Komentari (10) - Isprintaj - #
Tajni znak

Na svjetskom natjecanju puštanja papirnatih zrakoplova, let od 20 sekundi je prava rijetkost, više od 25 sekundi je svjetska klasa, a trideset gotovo nedostižno.............................


( u tebi su sve žene koje sam volio, kaže u polusnu)

Na zapadnom nebu
Oblaci zlatni u obliku prstena
A njegova crna kuštrava glava
Na mom bedru
Flota labudova kroji jezero

Jedemo čokoladne napolitanke

Voli me jako
Od tog se rasplinjujem
Poput onih pufastih ružičastih
Oblaka
Podsjeća me na mog muža
Kad smo bili jako mladi
Podsjeća me na mog prvog dečka
Kao što me oblaci podsjećaju na ruže
I to mu ne smijem reći da ne shvati krivo
Grizem se za jezik, smješkam

Postavljam mu iste zamke
( ne znam što mi to treba)
Al ne da se
Stisne mi prste do granice bola
I to nam postaje tajni znak
Da ne pizdim
Da shvatim kako sam samo konačno
Sretna




- 07:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #
15.10.2021., petak
Probacija

Svaki dan ću te pomalo zaboraviti
Ko master of losing something
Svaki dan
Probati ću te zametnuti kao ključeve
( stare i nepotrebne, jer su stanari iselili)
Kao jednu čarapu
( pa onu drugu baciti)
Kao ruž
( ionako mi nije stajao)

Svaki ću dan probati
Pješačiti brzo i odvažno
Produžiti korak
( što dalje od tebe, zamislit ću)
Gledati zalazak sunca drugim očima
Ili plave i sjenovite kišne oblake
Samo da je suprotno od tvoje strane svijeta

Dugujem si, najmanje je što mogu učiniti za sebe
Probati
Biti iz dana u dan sve odlučnija
Uspravna
Disati iz trbuha
( pa bio mi trbuh i u glavi)

Probat ću se iznova roditi
Drukčija
Ispovraćavati žabu u koju si se pretvorio
Pa je probati iznova i iznova ne poljubiti
Probat ću ne plakati
Probat ću prihvatiti
Da se nešto rodi samo da bi umrlo
Kao što se i nakon stotinu malih smrti
Dogodi rađanje
Da može lako, samo tako
Propasti sve oko čega sam se trudila
A nagrada može stići neočekivana
I da mi nitko nije obećao da ću biti
Sretna
Mada mogu probati, unatoč
( niti mi svijet išta duguje, al ja dugujem samoj sebi toliko, toliko puno)

...............................................

( s posvetom jednom posebno teškom danu)



"...ono što ne boli, nije istinito.." ( Torre )




- 21:22 - Komentari (17) - Isprintaj - #
14.10.2021., četvrtak
Debela

Naša Ljubav sada je debela žena u šlafroku na cvjetiće. Prolila je po njemu kavu i sada se mrlja širi i spaja te cvjetiće u jedan veliki cvijet na trbuhu. Maćuhice su to, male ljubičaste, na bijeloj podlozi.
S velikom smeđom mrljom na trbuhu.
Bio je to nekoć sasvim lijep i podatan šlafrok, od tankog makoa. Sada su mu se rukavi istrošili na laktovima i orukavlju, pa sve više liči na svoju vlasnicu. Nosi ga vikendima i ponekad navečer, prije spavanja. Ušuška se u njega i sanja da je voljena.
Naša Ljubav puno puši, malo spava i nervira se. Daleko je od mirovine, al sve manje ima volje uređivati se, izlaziti, slušati jedne te iste priče.
Željna je poleta, promjene, a opet..ne usudi se. Osjeća se za to isuviše starom. Naša Ljubav nema energije. Kupila je neki dan u ljekarni vitamine, uredno se cijepila, nosi masku, al stalno osjeća strašan zamor pri najmanjem naporu. Kardiolog je rekao da joj je srce zdravo, al' da treba smršavjeti, zdravije se hraniti i više boraviti na svježem zraku,
jer će se u protivnom razboljeti.
A ništa tužnije pod kapom nebeskom od bolesne Ljubavi. Niti opasnije.
Naša je Ljubav gledala film s marincima, gdje je jedan baš to rekao, "da bi preživio moraš se puno kretati".
Ona ne zna što to treba ona točno treba preživjeti, da li je to možda Život, ta nepogoda koju treba preživjeti, ili je razdvojenost ta kronična bolest s kojom treba dosljedno i strpljivo živjeti, da bi preživjela, ne zna. Zato ne hoda isuviše.
Počet će kad sazna, kaže. Smijem joj se.
Ja joj kažem, nećeš samo sebe i nas dvoje ćeš takva ubiti, Ljubavice. Tepam joj. Štipnem je za obraz ili guzu, onako u prolazu. Ona slegne ramenima i kaže mi: a što ste vas dvoje zadnje lijepo učinili za mene?
To me pita, vještica jedna! Nezahvalnica! Računa na moju žensku solidarnost. Njemu se valjda i ne obraća više. Kako može tako, bez očekivanja?
Naša Ljubav u teoriji zna da se ne može živjeti od sjećanja, baš kao ni od krajolika koji su protutnjali uz nas i neće se vratiti. No svejedno ona sebe samu nekad vidi mladom, veselom, prpošnom i punom snage. Pa krene i...umori se. Brzo se izgubi kondicija.
Naša ljubav treba hitne promjene. Treba zraka, treba pjesme, plesa i smijeha, a nema pravilnijeg disanja od smijanja.
Moram joj pomoći da skine taj šlafrok, namazat ću je, obući je u najseksipilniju haljinu koju joj pronađem u ormaru. Ako je nema, kupit ću joj.
Drhtat će i buniti se, znam ali...
Stavit ću je i na dijetu. Taj njen krevet pun čokoladnih omota i vrećica bombona zbilja je gadljiv. Mislim to, kako ona svoje noći provodi, gadljivo je.
Ići će ona meni na treninge.
Vratit ću je nazad u formu.
Ne mogu je gledati takvu i užasno me nervira i rastužuje.Znam je od rođenja. Obećavala je puno, talentirano dijete. Donosila mi je radost. Popravljala mi život. Dugujem joj. Još je mlada, a stari naočigled.
Tko joj može pomoći ako ne ja?
Šlafrok ću joj spaliti. To prvo.
Pa makar i prestala biti našom i postala- samo mojom. Nekoć je i bila samo moja.
Ko ga jebe.





- 21:01 - Komentari (17) - Isprintaj - #
11.10.2021., ponedjeljak
Sunčeva galaksija



Samo i jedino zato jer se Nešto ne događa Ovdje
Ne znači da se ne događa nikako
Govorio si
I nije sve kako se čini
Rekao si
I da ti mirišim na Sunčev sjaj

Onda to sa sjajem nađem par godina kasnije
U nekoj knjizi o tinejđerima
Kad te više nije bilo Tu

Ovaj ovdje glumac kaže mi
Sunce
Pitam ga: molim?
Možda mi se učinilo..
Pa me poljubi slučajno na mom obzorju,
tamo gdje se vrat nježno pretvara u rame.
I ništa drugo, ništa drugo.

Ako je Ahilu peta ranjivo mjesto,
meni je to oduvijek bilo
Prepoznavanje
Pa mi dođe da skočim na njega
ovakva tužna, izgubljena,
ovakva žedna, izlomljena
da ga ljubim i dugo i uporno
dok ne izgubi dah
da me prestane tako zvati
tako ljubiti baš di boli
( mada nije teško promašiti)

zato odskočim par metara dalje
u svemir beskonačni
( Sunce je bolno i Sunce se kvari)
gdje nastavljam odgurivati
druge pohlepne planete


- 09:18 - Komentari (20) - Isprintaj - #
08.10.2021., petak
Daleki zov



Dan je bio žarko namazanih kapaka
Boje ciklama i sunca
Izašla sam iz knjiga van, na zrak, na kišu
Ljudi su mi se otvarali
Poput željeznih zelenih kapija
Ljudi su pričali što ih hrani
Ljudi su se veselili mom imenu
Slušala sam ih bademasto
Udišući iz koljena
samo svoje lišće i mokru zemlju
Daleke šume, duboke gomolje





- 19:34 - Komentari (11) - Isprintaj - #
07.10.2021., četvrtak
"Svjetla juga", Nina George



Pri kraju sam ove lijepe, bajkovite knjige.

Odugovlačila sam kako sam najbolje znala!
Imam još svega nekoliko stranica.
Autorica Nina Georg objavila je pri kraju knjige i one dijelove koje je iz nekih razloga iz originalne verzije izbacila. Samo da što više imamo mi, gurmani književni.
Da se polako opraštamo, mi dugoopraštajući.

Jeste li čitali " Malu parišku knjižaru" od iste njemačke spisateljice? U njoj se naime, spominje ta knjiga, mada tada još nije ni bila napisana.
Autorica se tako obvezala napisati je, jer su
čitatelji diljem svijeta za nju pitali.



U kraćoj šetnji vidim
lišće je vani čvrsto priljubljeno uz asfalt.
Grle se iz očaja. Ono živo, žuto, grli uplakano i sivo.
Krošnje stabala plešu rumbu. Dans macambre.
I mada je najljepše to promatrati kroz prozor, meni je pomalo dosta gledanja svijeta kroz prozor ili u monitor, display, što god.
Pa šećem s kišobranom rozim.
Umjesto rozih naočala.



Pa čitam. Knjigu koju piše Ljubav u prvom licu. Opisuje likove kroz njihovu mogućnost ili potpunu nemogućnost da je prepoznaju. Da joj se predaju, prepuste, padnu u njene sigurne ruke i pod cijenu ozlijeda.
Miješaju je s požudom. S naklonošću. Strašću.
A radi se ponajviše o svjetlosti koju prosipaju naše ruke, prsti, usnice i ramena.
Kada ljubimo, kad smo tužni, ili bijesni ili nježni.

Svugdje ta..svjetla juga.



Glavna junakinja Marie-Jeanne, ostala je ko mala bez oba roditelja, a uskoro i bez bake.
Pa je posvajaju Elsa i Francis.
Ona pomalo odrasta u posebnu djevojčicu, koja priča sa stablom masline i svašta vidi, čuje i osjeća, kako u prirodi, tako i u ljudima.....
Čitajte, svidjet će vam se ta topla i nesvakidašnja priča.
Ko stvorena za ovo vrijeme kad lišće grli uplakan asfalt, a stabla plešu rumbu.
- 20:07 - Komentari (16) - Isprintaj - #
06.10.2021., srijeda
Kapetanu

U vremenu koje ne postoji
( s jedne strane ti Ana
s druge Verica)
Ti još stigneš
Svako mi jutro ponoviti
Obuci se toplo, dušo
Navlačiš te magle sasvim prigodno
Znam te
Smiješno ti je, jelda
Tako smo se mi gledali godinu dana
Kroz leće mutne i stare
Mirisali se
Grnčarskim umijećem oblikovali
Prste Ruke Poglede

U vremenu koje ne postoji
Imali smo malo sasvim
Vremena
Pa je isuviše jasno da je to bio
Susret
Trenutak u kojem ja sada
Umjesto tebe
Okrećem ploču prašnjavu i staru
Na B stranu

Ni vidjeti
Ni čuti
Ni mirisati

Al što može sve gušća magla
Okruglom žutom
Nezaboravu

( 2018.)
*************
Duhovima koji odbijaju umrijeti

Umirao je baš poput stabla
izgubivši najprije sluh, pa glas,
a dugo prije toga redovito čitao osmrtnice
s radošću nosio satove koji su stali
točno u određeno vrijeme- jer vremena nema

Upalim li za njega svijeću danas
može se lako desiti da mi podivlja ruža pod prozorom
to mu ne donosi mir
duhovi još se ljube

Sanjam mu usta, govori mi nešto
ali Zlato moje, ja ga ne čujem.
Tuzi crtam masnom crnom olovkom
strašne obrve, nazivajuć je vješticom.
Rugam se, baš onako kako smo to činili zajedno.

Danas je dan duhova koji odbijaju umrijeti
pa me sjenovito susreću u kupaonici
dok u sapunici mirisnoj natapam bluzu
u kojoj me grlio

Umirao je baš poput stabla
ne ljuteć se pritom nimalo,
zato i nije umro.
Otišao je samo da se makne s puta mojoj sreći,
ko vosak mi se otkinuo s prsta
ponijevši sa sobom vruće papilare mojih jagodica

( 2017.)

*********

ISPODKOŽNE RIJEČI

Tog kolovoza, široko se razmaknulo nebo
slavljenički
srce se sjetilo da osjeća.
Razlila se bijela mirisna svjetlost u životnom pokliču.
Umočilo se samo od sebe ćudljivo pero u tintu .
...i tanko, sasvim tanko ispod moje kože zapisalo neke namjerno nježne riječi upućene tebi,
pa ako me takneš...ako me samo takneš...
kaligrafski oćutjeti ćeš sve moje valovite drhtaje.
Saznati da vrijeme stoji.
Posjetiti uvale Puerto Madryna
gdje kitovi polude tijekom bučnih poroda.
Ako mi samo dotakneš vrat.
Ako mi samo dodirneš rame.
Ako me strastveno pred svima poljubiš.
Kao knjiga nepoznatih, teško prevodivih riječi,
egzotičnih mirisa, nepoznatih okusa i izgovora
postajem
kao zvuk razlivenih pikula po kamenim pločicama
kao žamor djece na onom bijelom trgu pred katedralom u suton
Zagrcnute male ptice. Naježena podlaktica. Moj prst u tvojim ustima.
Ludo povjerljivi l'appel Duvide*
kada me pogledaš s onoliko dragosti koliko najviše mogu podnijeti i ostati
u istom agregatnom stanju
kao gufra* u tvojim rukama, koju ćeš prenijeti u sve one dane bez nas,
moje je srce tog kolovoza na humku svih strahova
zaplesalo duende*
i vidiš li
vidiš li zlato moje
ne prestaje
plesati

( 2013.)
- 13:58 - Komentari (22) - Isprintaj - #
05.10.2021., utorak
Da li znaš



Da li znaaaš da te vojiiimmm...
Dugo nisam jeoo jaa..
A te kekse koje jeedeššš
Da'l bi podijelilaaa...

( Franc glumi Dadu Topića)
- 18:13 - Komentari (9) - Isprintaj - #
03.10.2021., nedjelja
PRIČE O BETH ( A mene je dodirnulo krilo)

Danas sam snažnije voljela svoje tijelo.

I svoj veliki svježi ožiljak uzduž trbuha, koji noću svrbi i peče, a pri premještanju na bok i boli.
- N e se srami , rekao je, sav čvrst i istesan, zdrav.
S tek jednim malim jedva vidljivim ožiljkom blizu prepone.
- Ne se srami. To je..kako se ono kaže..podsjetnik.. ti znala na što.
Smješkam se. Na traci pokretnoj 7 km. Podignuto, lagano uz brdo. Spušteno isto, nizbrdo i bez pridržavanja.
- Imala povjerenja, kaže. Pridržava me lagano za leđa. Bojim se da ne zviznem s trake.
Pušta mi svoju glazbu. Habibi, habibi. Žena umire od ljubavi dok ja trčim na traci. Ajd bar neka promjena!
- Mijenjam ?, pita. Ne, ne, odgovara mi.
Plešemo. Zagrijavam se, a već sam znojna. Lagane vježbe za trbušne mišiće. Usnule mišiće.
- To jako dobro. Plavuše se slabije znoje. Važno za metabolizam. Smijem se. Moji valunzi, zapljuskivanje vrućih valova i eruptiranje na površini moje kože- to je vulkanski metabolizam.
Utezi. Jačamo ruke sjedeći. Zadovoljan je.
Poslije masaža. Ima male tople ruke. Za koje se stalno bojim da ne skrenu kamo ne bi smjele. Ulje je od badema, s ekstraktom lavande.
U jednom trenu zaspim. Ležim u polju lavande i slušam zujanje pčela. Nadamnom je plavi dan kao lan, ljudi su dobri, ljudi se vole, u daljini vlak zvižduće a ptice ga prate par oktava više.
Poslije na ručku, priča mi o djeliću svog života u Bejrutu. On i prijatelj, jedva dvadesetogodišnjaci sa još njih 17 dvadesetogodišnjaka bili su oteti. Odvezeni autobusom daleko u nepoznatom smjeru. Prijatelj je mogao otići, jer je bio " ispravne" vjere.
Nije otišao. Nije ga napustio.
Vraćeni su nazad pod pritiskom susjeda iste,
" ispravne" vjere.
- Kako da mrzim, pita, sliježući ramenima poput mudrog dječaka. Kad toliko dobar ljudi ima!

Volim kad mi priča o Isusu u svojoj vjeri. Ježi mi se koža koliko je sve isto.

Navečer, kad mi poželi laku noć, to na njegovom jeziku znači, dao Bog da se probudiš ujutro!
Ujutro, kad mi poželi dobro jutro, na njegovom jeziku to doslovno znači, ogrijao te sunčev sjaj!

Mi znamo da u svim religijama diljem svijeta, anđeli imaju ista imena. I da se jednako odazivaju kad ih potražiš, kad ih iz duše zamoliš.

Ali šteta što tako prokleto često
volimo to
zaboraviti.
Pa nam s neba padaju
Krvava pera.





- 20:08 - Komentari (19) - Isprintaj - #
02.10.2021., subota
Jedan dan



Netko je danas cijeli dan proveo na zraku, u prirodi, netko je namjestio čiste jastučnice i nije se pomaknuo iz kreveta zbog sjete, tuge, glavobolje, netko se nije niti pomaknuti mogao, netko se danas držao za ruke, po nasipu, pratio treperenje rijeke na blagom jesenskom suncu, ljubio se svakih deset koraka, dok je drugi netko čekao poziv, spašavao hitnim pozivom bliskog člana obitelji, susjeda; netko je sretan preživio tešku operaciju, netko je kronično nezadovoljan svojim životom bez pravog razloga, netko se danas svađao i grmio u borbi za svoja prava, netko je sav sretan spremao ručak za veliku obitelj, nekome je danas godišnjica smrti, nagle smrti mladoga života, pa je palio svijeću na mjestu tajnom, gdje su se zadnji put vidjeli, netko je u bolnici i bori se za život, dok je netko drugi proslavljao s društvom rođenje malene djevojčice, netko čezne snagom sjevernog vjetra da ima nekog, pa sakuplja grančice za ogrjev i smrzava se od samoće, dok drugi netko sanja o slobodi, tom prpošnom sjeverozapadnjaku koji prati razbarušene kose i svilenkaste haljine putovanja...
Netko je zatražio razvod, a netko je trubio u koloni u prevelikom odijelu, netko je zapalio svjetla u sumrak, netko u svome mraku osluškuje tišinu.
Netko je u strahu, netko u panici, netko pleše, netko vodi ljubav.


Sve u jednom danu. Na tisuću i tisuću ljudskih sudbina, ko svjetala sitnih na obroncima, ko vagoni jednog ogromnog vlaka.

Sve dok oko nas plešu naši anđeli, razigrani bespolni čuvari našeg razuma, naše čovječnosti i nježnosti,
sućuti i radosti zbog drugoga.
Naši mali trubači, violinisti, harmonikaši, koji znaju što nam treba, i to baš nama, nepogrešivo.



" Sve je međusobno povezano, kaže Ljubav.
Znam, kaže smrt.
To je strahovito nelogično, kaže logika.
Stablo masline ima o tome svoje mišljenje."
( Nina George)


- 19:58 - Komentari (20) - Isprintaj - #
01.10.2021., petak
Krešo i Franc



- Daj nemoj ža'ebavat da češ nofu knjigu čitat?!!!!

- Zijevvv, viš da ti to ljudove ne zanima...više vole kad trč..hočem reč patiš za jebivjetrovima...zijeffff

- Da, Krešo, ž onim ribetinama nije ni na našlovnici..phhhh...a petštoti pošt...šad troši na glupošti...koja dokona domašiča...



Dečkiii, nisam imala pojma da i vas dvojica pratite blog.....podsjećate me na Kupusa i Freša...hm...

...al ova je knjiga nešto...nešto...



...nešto zbilja posebno....

No da nisam skroz u dolce far niente, radila sam i nešto samo dolce...
da ne bi smršavila, jadna..





Prošetala do mame.....dodala humusa, zalila cvijeće,

znači,

padaće..slutim mirisom..


- 17:32 - Komentari (21) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.