Opis bloga






Linkovi

SarahBernardht
20.10.2021., srijeda
SVA RADOST I SNAGA TIJELA

„ U divljoj psihi, tijelo je shvaćeno kao biće za sebe,
biće koje nas voli, kojemu smo mi ponekad majka, a ponekad je ono majka nama.“ ( Estees)

A ponekad smo mu i maćeha,
i to najokrutnija....

Sva moja strepnja, panika,
nepravilno disanje,
sav moj nagomilani stres,
sažvakana i progutana tuga,
nespavanje, nerviranje, zgrčenost,
frustracija i nemir…
ne nakuplja se u pupku svijeta, Delfima,
već u mom vlastitom pupku.

U mom trbuhu kojim nisam uvijek zadovoljna.
Kojim sam jako rijetko zadovoljna.
Pa ga gnječim i štipkam raznim proizvodima za oblikovanje tijela,
pa ga ravnam mučnim vježbama,
uglavnom trbušnjacima,
brojeći do dvadeset, trideset, nekad i četrdeset,
pa čiribu čiriba, neka nestane već jednom,
pa ga uvlačim i skrivam
i tajim- redovito,
i tako već godinama.

Kod okreta, plešući salsu, sva ravnoteža i mogućnost okreta,
dolazi mi upravo iz mog- uvučenog trbuha,
kao centra mog svemira.

Ili bih se održala, ili bi posrnula
i ples bi završio.

Proučavajući malo neke stare ayurvedske zapise,
primjetila sam često spominjanje postojanja
divljeg podzemnog ženinog svijeta,
čije titraje osjetim u trbuhu
kad god sam u društvu ugodnih ljudi.

O sličnom piše i Estees u svojim ženama koje trče s vukovima.

U tom divljem, podzemnom svijetu
živi jedno ljubopitljivo, društveno i prpošno biće,
ko vučić.
Ono reagira na glazbu, kretnje, jelo,
mir, tišinu, ljepotu i tamu.

To je ona ženina podzemna vatra koja se rasplamsava pa se smiri,
i tako u ciklusima.
Ta osjetilna budnost ne ograničava se samo na našu seksualnost,
seksualnost joj je samo jedan dio.
Taj žar prisutan je i kad se igramo s djecom, pjevamo,
kad čitamo,sadimo, plešemo ili pišemo.

Kreativna je ta vatra.

Nekad davno postojali su kultovi "prljavih" božica
posvećeni svetoj ženskoj seksualnosti.
Onoj koja nas tjera na smijeh,
onoj koja je prisutna kad o nekim temama
pričamo s najboljom prijateljicom,
ona koja nas u potpunosti ozdravlja poput svježeg crvenog nara,
kao kada se zaljubljujemo.

Smijanje do suza i jest izbacivanje
onih opasnih, onih suspregnutih,
zaustavljenih suza.

Kineziologija i neke tjelesne terapije govore da disati znači osjećati svoje osjećaje,
pa kad uslijed bilo kakve traume, ne želimo osjećati,
jednostavno prestanemo disati i
zadržavamo dah.

A bez kisika...starimo...
bez kisika
boli
svaki
komadić
tijela......

s druge pak strane....

Da bi se uopće mogli smijati, moramo puno disati….

Smijanje nas tako prisiljava na disanje i osjećanje!

Te stare božice opscenosti privode tijelo k humoru,
to je onaj humor koji ne pripada damskom razboru,
onom finom i uglađenom smijuljenju
kakvo se možda od nas očekuje,
nego samome divljem tijelu i divljem smijehu.

( često je moj smijeh dobivao pridjev luđaštva, danas vidim kolika prednost je to bila....)

Ta je seksualnost nezadrživog smijeha sveta,
jer omogućava snažan protok neuroloških i endokrinih lijekova kroz naše tijelo.

Jedna od glavnih „prljavih“ božica je mala
BAUBO,
božica, naravno, trbuha.

Ona nije imala glavu, bradavice su joj bile umjesto očiju, a vulva na mjestu usta.

Kad je samo zamislim, smije mi se...

Vidjela je kroz bradavice, kaže priča.
A nama ženama to nikako nije čudno!
Kad smo svoje, kad smo zdrave,
bradavice su nam jednako osjetila baš kao i oči u glavi.
I više od toga. I više.
Možda pored zdravih bradavica slijedeći put prepoznam Mamlaza.

Baubo je svojim smiješnim izgledom i mimikom,
mimikom pogotovo,
uspjela nasmijati čak i depresivnu i nesretnu Demetru
u potrazi za kćeri Perzefonom, koju je ugrabio zločesti Had.
Kad si samo zamislim kakve joj je sve prostote mogla pričati...smije mi se.....



„ Kod tijela ne postoji trebalo bi biti.
Ne radi se tu o veličini, obliku ili godinama,
čak niti o tome imamo li po dvoje od svega, jer neki nemaju.
Divlje je pitanje, osjeća li tijelo,
ima li ono pravu vezu s užitkom, sa srcem, dušom, divljinom?
Posjeduje li sreću, radost?
Može li se na svoj način kretati, mrdati, njihati, može li plesati, udarati?
Ništa drugo nije važno.“

U mnogim bajkama, veliki duhovi i božanstva,
stavljaju ljudsko srce na kušnju,
pa se pojavljuju u mnogim oblicima kojima skrivaju svoju božanstvenost.
Velike nas moći svakodnevno iskušavaju kako bi vidjele
jesmo li se već tako razvili da smo kadri prepoznati
pravu i znakovitu veličinu duše
u svim njenim promjenjivim i prolaznim ovozemaljskim oblicima.


Grčka je mitologija prepuna tih i takvih neobičnih božica prikazivanih bez glave.
One su puno više od figura plodnosti,
više su zapravo talismani malih ženskih razgovora,
smijanja iz trbuha koje održava i potiče vatru ženina zanimanja za život.
Zaljubljenosti u život.

Tijelo
govori svojim temperamentom,
svojom bojom, mirisom, čulnošću,
svojim borama i strijama, celulitom,
žarom ljubavi, prepoznavanja,
ono pleše, igra se neprestano,
nada se, čeka, strepi, stalno je u pokretu čak i kada miruje.
Ono se sjeća, a sjećanje je umotano poput malih papirića u stanice našega tijela,
kosti se sjećaju, mali prst na nozi nam se sjeća.

„Umanjiti ljepotu i vrijednost tijela na bilo što manje od veličanstvenosti,
znači natjerati tijelo da živi bez pravoga duha, pravog oblika,
bez svojega prava na ushit.
Smatrati nekoga ružnim ili neprihvatljivim, jer ljepota te osobe nije uključena u trenutačnu modu,
nanosi duboke povrede prirodnoj radosti koja je dio divlje prirode.“ (C.P.Estees)



- 11:02 - Komentari (15) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.