U vremenu koje ne postoji
( s jedne strane ti Ana
s druge Verica)
Ti još stigneš
Svako mi jutro ponoviti
Obuci se toplo, dušo
Navlačiš te magle sasvim prigodno
Znam te
Smiješno ti je, jelda
Tako smo se mi gledali godinu dana
Kroz leće mutne i stare
Mirisali se
Grnčarskim umijećem oblikovali
Prste Ruke Poglede
U vremenu koje ne postoji
Imali smo malo sasvim
Vremena
Pa je isuviše jasno da je to bio
Susret
Trenutak u kojem ja sada
Umjesto tebe
Okrećem ploču prašnjavu i staru
Na B stranu
Ni vidjeti
Ni čuti
Ni mirisati
Al što može sve gušća magla
Okruglom žutom
Nezaboravu
( 2018.)
*************
Duhovima koji odbijaju umrijeti
Umirao je baš poput stabla
izgubivši najprije sluh, pa glas,
a dugo prije toga redovito čitao osmrtnice
s radošću nosio satove koji su stali
točno u određeno vrijeme- jer vremena nema
Upalim li za njega svijeću danas
može se lako desiti da mi podivlja ruža pod prozorom
to mu ne donosi mir
duhovi još se ljube
Sanjam mu usta, govori mi nešto
ali Zlato moje, ja ga ne čujem.
Tuzi crtam masnom crnom olovkom
strašne obrve, nazivajuć je vješticom.
Rugam se, baš onako kako smo to činili zajedno.
Danas je dan duhova koji odbijaju umrijeti
pa me sjenovito susreću u kupaonici
dok u sapunici mirisnoj natapam bluzu
u kojoj me grlio
Umirao je baš poput stabla
ne ljuteć se pritom nimalo,
zato i nije umro.
Otišao je samo da se makne s puta mojoj sreći,
ko vosak mi se otkinuo s prsta
ponijevši sa sobom vruće papilare mojih jagodica
( 2017.)
*********
ISPODKOŽNE RIJEČI
Tog kolovoza, široko se razmaknulo nebo
slavljenički
srce se sjetilo da osjeća.
Razlila se bijela mirisna svjetlost u životnom pokliču.
Umočilo se samo od sebe ćudljivo pero u tintu .
...i tanko, sasvim tanko ispod moje kože zapisalo neke namjerno nježne riječi upućene tebi,
pa ako me takneš...ako me samo takneš...
kaligrafski oćutjeti ćeš sve moje valovite drhtaje.
Saznati da vrijeme stoji.
Posjetiti uvale Puerto Madryna
gdje kitovi polude tijekom bučnih poroda.
Ako mi samo dotakneš vrat.
Ako mi samo dodirneš rame.
Ako me strastveno pred svima poljubiš.
Kao knjiga nepoznatih, teško prevodivih riječi,
egzotičnih mirisa, nepoznatih okusa i izgovora
postajem
kao zvuk razlivenih pikula po kamenim pločicama
kao žamor djece na onom bijelom trgu pred katedralom u suton
Zagrcnute male ptice. Naježena podlaktica. Moj prst u tvojim ustima.
Ludo povjerljivi l'appel Duvide*
kada me pogledaš s onoliko dragosti koliko najviše mogu podnijeti i ostati
u istom agregatnom stanju
kao gufra* u tvojim rukama, koju ćeš prenijeti u sve one dane bez nas,
moje je srce tog kolovoza na humku svih strahova
zaplesalo duende*
i vidiš li
vidiš li zlato moje
ne prestaje
plesati
( 2013.)
Post je objavljen 06.10.2021. u 13:58 sati.