Odugovlačila sam kako sam najbolje znala!
Imam još svega nekoliko stranica.
Autorica Nina Georg objavila je pri kraju knjige i one dijelove koje je iz nekih razloga iz originalne verzije izbacila. Samo da što više imamo mi, gurmani književni.
Da se polako opraštamo, mi dugoopraštajući.
Jeste li čitali " Malu parišku knjižaru" od iste njemačke spisateljice? U njoj se naime, spominje ta knjiga, mada tada još nije ni bila napisana.
Autorica se tako obvezala napisati je, jer su
čitatelji diljem svijeta za nju pitali.
U kraćoj šetnji vidim
lišće je vani čvrsto priljubljeno uz asfalt.
Grle se iz očaja. Ono živo, žuto, grli uplakano i sivo.
Krošnje stabala plešu rumbu. Dans macambre.
I mada je najljepše to promatrati kroz prozor, meni je pomalo dosta gledanja svijeta kroz prozor ili u monitor, display, što god.
Pa šećem s kišobranom rozim.
Umjesto rozih naočala.
Pa čitam. Knjigu koju piše Ljubav u prvom licu. Opisuje likove kroz njihovu mogućnost ili potpunu nemogućnost da je prepoznaju. Da joj se predaju, prepuste, padnu u njene sigurne ruke i pod cijenu ozlijeda.
Miješaju je s požudom. S naklonošću. Strašću.
A radi se ponajviše o svjetlosti koju prosipaju naše ruke, prsti, usnice i ramena.
Kada ljubimo, kad smo tužni, ili bijesni ili nježni.
Svugdje ta..svjetla juga.
Glavna junakinja Marie-Jeanne, ostala je ko mala bez oba roditelja, a uskoro i bez bake.
Pa je posvajaju Elsa i Francis.
Ona pomalo odrasta u posebnu djevojčicu, koja priča sa stablom masline i svašta vidi, čuje i osjeća, kako u prirodi, tako i u ljudima.....
Čitajte, svidjet će vam se ta topla i nesvakidašnja priča.
Ko stvorena za ovo vrijeme kad lišće grli uplakan asfalt, a stabla plešu rumbu.