SarahBernardht

27.09.2019., petak
- 20:40 - Komentari (24) - Isprintaj - #

25.09.2019., srijeda

****



Pusa, grlim, vidimo se.
- 22:51 - Komentari (14) - Isprintaj - #

24.09.2019., utorak

Samo za taj osjećaj

Briga je kao osjećaj, za određenu generaciju značila osnovno izražavanje ljubavi i prisnosti.
Ne brineš li za nekoga, ne voliš ga zapravo.
Odbijaš li nečiju brigu, odbijaš njegovu ljubav.
I danas meni mama moja često kaže:
brinem za tebe.
U njoj je taj osjećaj po zakonu inercije.
Ide gotovo automatski.
- Što radiš? -Brinem.
Tako ona brine za mene, pa za svu svoju djecu, za tatu, pa za unuka, mog sina, za praunuke.

Što u meni točno izaziva ta rečenica?
Ja u njoj ne osjećam uvijek ljubav.
Češće je čujem kao:
ne vjerujem da si dobro.
Ili, nisi sposobna za to i to.
Neće biti dobro.
Briga demoralizira. Oslabljuje. Pokoleba.
Taj osjećaj se uči i nasljeđuje.
I ja ga često imam i izražavam.
A navodno je jedan od najrazornijih osjećaja.
Ta kakti briga.
I za onoga koji brine, jednako i za onoga kome je upućena.

Zato ovih dana s mamom vježbam.
- Brineš? Nemoj! Ajde me radije zamisli sretnu, u nekoj divnoj situaciji, koja svjedoči kako sam uspjela.
Gleda me upitno.
- Ajde, živim u Španjolskoj, imam lijepu frizuru, smješim se od uha do uha, na meni haljina romantična, cvjetna.
Vodim mali restoran zdrave prehrane i upravo režem slasnu lubenicu zadivljenim gostima.
Crni, kovrčavi, zgodni Španjolci..
Smije se.
- Ne mogu, kaže.
Al evo, evo, zamišljam da imaš svoj bend!
Sad se ja smijem.
To! Nije me imala srca zamislit daleko od sebe, al dozvoljava mi da ponekad otputujem.
I pjevam.

*****
Zovem Gitaristu sad navečer.
Veli da se osjeća ko u nekoj sobi bez vrata.
I ja naravno izražavam pogodite što? Brigu.
Naučen osjećaj.
- Nemoj se brinuti, kaže. Misli na sebe, na svoje zdravlje....
Osjetim odbijanje moje brige,odnosno odbijanje ljubavi.
Pa se rastužim ko tužna vrba.

Idem ga vizualizirati kak ima svoj bend, kaj mi drugo preostaje.
- 20:33 - Komentari (21) - Isprintaj - #

21.09.2019., subota

Hvala

Moja energetičarka ( on je zove električarka:-)) moćna je ženica.
Neću i ne smijem pisati o njenim metodama rada, već ću samo napomenuti, da se baziraju na autogenom treningu, kojemu se već jako dugo planiram posvetiti.
Naši razgovori su krepki, osvježavajući i vrlo konstruktivni.
Uči me mojoj cjelovitosti.
I redovito me rasplače.
Njeno znanje o duhovnom svijetu i načitanost, izvorna kreativnost, intuicija i empatija, rijetke su osobine, i već zbog toga samo, samo zbog tih razgovora, išla bih k njoj iz dana u dan.
Ispričamo si puno crtica iz naših života.
Nakon svakog susreta sam opuštena, mirna, slatko umorna.

Za biti opušten, potrebna je daleko veća energija nego za bit brz, dinamičan, žustar.
Opuštena tako, nisam bila godinama!
Taj me slatki umor ne sprečava da onda još poslije satima ne šalabajzam po gradu, uvlačeći u sebe ove posljednje krpice sunca i svjetlosti.
Ruka u ruci.
Obraz uz obraz.
Zjenica uz zjenicu.
Oko moje.
Hvala mu.

Radila sam pačvorak od svih ovih naših dana, nastojeći ne kvariti ih isuviše, svojom vječitom težnjom za trajnošću i nepromjenjivošću
našeg odnosa.
Znaš ono, nekog bi ko medu zagrlila, zamotala sebe i njega u dekicu, sakrila se medi pod pazuh, da vam u mraku sjaje samo okice pune ljubavi.
Odnos se mora mijenjati. Dolaziti u sjenu.
U kišu. Oluju. Vjetar.
Samo tako može rasti.

Otpustiti nikada nisam znala.
Pa kuda ćeš, kad nam je ovako lijepo, spika.
Kad nije valjalo odlazila sam.
Ali..
Nitko mi ne pripada.
Nikome ne pripadam.
Prolaznici smo.

Otpuštanje je prepuštanju sestra blizanka.
A majka im je Povjerenje.
( za oca ne znam:-))
Povjerenje u Boga, u Život, u Sebe, u onog koga voliš.
Imaš li povjerenja, prepustiti ćeš se i otpustiti sve ono što trajno ili na neko vrijeme mora otići.

Promijenio se vjetar.
Naglo.
Čim smo si pružili ruke, a on me poljubio u nos.
Kolodvore ne mogu smisliti, osim kad se radi o susretima.
Samo idi, idi brzo, presijeci! Sad!
Jer ne znam otpustiti. Učim to još.
Najradije bih se posvađala.
Naljutila se zbog neke gluposti..kužiš.

Al eto..ne mogu nać razlog.

Hvala.
Hvala na plesu.
Hvala na besramnosti i strasti.
Hvala na prepoznavanju moje divljine.
Hvala na drskosti.
Hvala na muzici.
Hvala na nebrizi za tuđa mišljenja.
Hvala ti što si me naučio toliko stvari u tako malo vremena.
O poklanjanju zadnjeg što imaš.
O ulici. O malim ljudima. Bolesnim ljudima. Djeci koja te obožavaju.
Malim curicama koje se u tebe zaljubljuju.
Hvala ti, čudesni čovječe koji si mi spasio život.

I sretan put.
- 20:25 - Komentari (46) - Isprintaj - #

17.09.2019., utorak

Spas od (ne)zrelosti

Gdje god da pogledam ovih dana, vidim krošnje.
Ljudi mi pričaju nešto, a ja gledam drveće. Stara stabla posebna su, moćna.
Zamišljam čega su se sve nagledala. Mene ovako malu, sitnu, u stolcu kafića, kako sunčanim naočalama nastojim nevješto prikriti dječje suze.
Pogledom uvis, lukavo ih zadržiš, znaš.
Stabla zapravo tako spašavaju od nezrelosti.

Prezaštićena. Tako bi me se moglo lako psihološki opisati. Iz te prezaštićenosti, koja nije niti mogla znati za neke bolne i teške živote iz svog okruženja
(mama mi je najprije zabranila knjigu
" Mi djeca s kolodvora Zoo" u potpunosti, a onda pažljivo označila dijelove koje smijem čitati, nakon čega sam je ja bijesno puknula u zid i nikada pročitala), nisam srećom izašla neosjetljiva, nego naivna.
Jupi za druge, jao za mene!
Al nije to ni naivnost, jer dobro razlikujem dobro i zlo.
Bezazlenost.
U petom desetljeću ja hodam okolo ko djevojčica.
Zato ne tražim dijete u sebi, jer sa njim živim, moram živjeti, svakodnevno!
Nekada je to obično razmaženo derište kojemu skuhaš mlijeko s medom i dalje ne raspravljaš. Zaboravit će već.
Svratiš mu pažnju na nešto drugo.
Drugi put, to je dijete koje se veseli nevjerojatnim detaljima.
I ima predivne, blistave, lako ostvarive želje.
Te želi psa.
Ne, ne rasnog, nego običnog, iz azila.
Te pomilovati, nahraniti konja.
Te uvući ovaj ovdje ranjen pupak u bistru,
jureću vodu.

Jutros prema meni idu malen dječak i njegova mama.
- Dobro jutro teta, veli mi mali i totalno me razgali. Ko maslačak malen, žuti.
- Ej, kažem i zastanem kratko, al oni već jure u vrtić.
- Ja imam medu, viče maslačak za mnom.
Tu se već smijem, nasred ceste se smijem i dovikujem: - Blago tebi! I ja bi jednog!

Moja cura i mala djeca oduvijek se prepoznaju.
Kad čujem da su ljudi uglavnom jako sebični, podli i licemjerni, samo se s tugom sjetim da su i oni nekad bili djeca.
Što im se dogodilo?
Sazreli?
Krivo srasli?

Bezazleni ljudi nemaju nikakav prirodan štit, jer ni ne misle da im je on imalo potreban.
Neke druge sile njih ljube.
Mene..mene su nekoć zbilja ljubili pijani, zaigrani sveci, skladali mi pjesme na mandolinama i vodili mi stopala tamo gdje je trava mekana. A stabla raskošna. Penjali smo se visoko, visoko u krošnje, pričali s pticama.
Udvarali su mi aseksualno, umom i gestama toliko ljudskim, da bih na tren pomislila
u toj svojoj bezazlenosti, da su ljudi.

Onda su došle bolesti i smrti.
Naglo.
Pa moj podivljali endometrij koji je samo čeznuo roditi djevojčicu.

Što im se dogodilo, tim svecima?
Sazreli?
Krivo srasli?
To još moram malo bolje istražiti.
- 21:15 - Komentari (14) - Isprintaj - #

16.09.2019., ponedjeljak

Magla

Ide jesen.
Zlate se krošnje.
I prva magla bila je jutros.
Spletena ko pletenica oko debla.
Kada vidim maglu, oblačim duge rukave. Čarape.
To ti nije stvarna hladnoća.
To je ona iznutra.
I strah za njega.
Strah za nas.

Koliko će ljudi mrznuti na cestama.
Kad krenu hladne noći, hladna jutra.
Nikada ti ja i nisam bila neki cvrčak.
Samo prije sam se drukčijih klonila.
Okretala glavu. Čak i..osuđivala.

Ovdje je začaran krug.
Nema boravišta, nema posla, nema kvota, pa nema, opet, boravišta.
Dvaput se on tu vraćao zbog mene.
Prevelika mi to odgovornost.

Gledam autobuse za njega.
Švedska, kaže.
Pa to je samo 380 kn. Evo ti, idi i vidi!
Zamišljam ga ko pticu nebesku.
Pa snalazi se bez mene sasvim solidno
cijeli život! Može i dalje.
Možemo i dalje.

Moja energija sada je na par decimala.
Sitnice je srknu u jednom gutljaju.
E pa, jebiga!
Sve što mogu je
mirno ga grliti i ljubiti,
dragati poznate odnekud ruke,
crne znojne kovrče,
dopustiti mu da me grli i ljubi
zajapureno, vrućeg lica
pa žmiriti i zamišljati
meškoljenje mekih zraka sunca u krošnjama
i reći mu, ravno iz uma na drum:
trebam šumu, trebam.
( ja trebam tebe, a ti šumu)

Ne želim biti lik iz Remarqueovih romana,
čuješ li,
dosta mi je tragike i neizvjesnosti
i naglih obrata
ne želim se plašiti više
jedne obične zime
hoću biti obična ženturača
monotonog života iz predgrađa
ono, zna se di sam, di kupujem luk, di krumpire,
i treptanje da mi bude dosadno, predvidljivo
Ne želim čudne, puknute, neuračunljive ljude u svom životu
Želim standard, punu bateriju
Prelaziti cestu preko zebre
Koliko god da je daleko

Želim znati
Gdje god bio
Da ti je toplo i da si
Sretan
- 14:00 - Komentari (14) - Isprintaj - #

08.09.2019., nedjelja

Intro

To kako znam otjerati od sebe, ko neka luda, bijesna životinja. Uporno i dosljedno. Nađem grešku, jer nitko nije savršen, pa onda rujem i kopam, uvjetujem i gnjavim po tome, iskušavam, postavljam perfidne zamke, testove, pasivno agresiram i manipuliram.
Nešto u meni grozno, autodestruktivno.
I onda naravno, uspijem. Otjeram.
Ta majstor sam u tome. Svjetski.
U dokazivanju da me nitko ne može bezuvjetno voljeti.
Pa kad si dokažem to, fino i dugo patim nad sobom. Samosažalijevam se s prekrivačem preko glave. Weltschmerz.

Čovjek mi se umorio od mene.
Ne znam ko ne bi.
Rekoh mu da me ne zove više.
Da nam se putevi mimoilaze.
Da hvala od srca, na svemu.
On ganja egzistenciju.
Ja život.
Ne smijem ga sputavati svojom bolešću.
Gušiti.

I k vragu...poslušao me.



« Le coeur est un écrin et seul l'amour en possčde la clé »
Mazouz Hacčne
- 11:14 - Komentari (47) - Isprintaj - #

06.09.2019., petak

Saga se nastavlja

Zvao me onkolog ponovno.
On je na konziliju predložio da ne idem, da nema potrebe za kemo.
No, prevagnuli su glasovi za.
Rekla sam mu: dali ste mi lažnu nadu.
Rekla sam mu: ja sam to već proslavila.
Pa me poslao vadit marker.
Marker je uredan.
U ponedjeljak u 3 mu nosim taj dobar nalaz.
Ošišala sam se.
Turbo na kratko.
Kosa mi je bila do pola leđa.
Puno sam po vani, a najmanje doma.
Starci mi vele: ne pomažeš nam.
Do kojih sve razmjera ljudska sebičnost može ići.
U 48 godini, ne znam kako da im objasnim da imam nekog, da je brižan, nježan, da mi njegovi poljupci stvaraju oksitocin, da naočigled ozdravljujem.
A ako cu morat na kemo, pa ko će mi nosit lavor?
- 13:38 - Komentari (19) - Isprintaj - #

04.09.2019., srijeda

Snovi

Sanjala sam.
Sanjam svaku noć zapravo.
Budim se u znoju, u 2.15, 3.46, 5.15.
Srećom, uvjerim se da sam u svom krevetu, pa relativno brzo zaspim.
Ili se probudim u tuđem krevetu. I zagrljaju. Otvorim oči, a on me gleda dok spavam.

Noćas sam sanjala ogroman bazen, pun čiste, tirkizne vode.
Skočim bez straha, a nešto me povuče na samo dno. Ko olovo sam.
Al ne gubim dah i ne paničarim.
Negdje u primozgu mi bljesne: opusti se, prepusti se...i voda me polako i dosljedno izbacuje na površinu.
Vani nastavljam disati kao da ništa nije bilo.

Imam puno snova koje želim ostvariti.
Naučiti roniti.
Naučiti jahati.
Objaviti zbirku pjesama.
Možda i priča o Sarah.

Za rođendan toliko čestitki i poziva, kao nikad.
Odgovaram koliko mogu.
Na onkologiji mi vibrira telefon ko lud.
Doktor onkolog mi veli da je više argumenata protiv kemo u mom slučaju.
Jedva se suzdržavam da ga ne zagrlim.
- 08:39 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga




Sve fotografije koje objavljujem, isključivo sam fotkala ja.
Autorske znači. S više ili manje kvalitete, ali moje.
Ako se nekome koja svidi, slobodno si uzme.
Može me potpisat i ne mora- ako si hoće povećati ili umanjiti vrijednost pred drugima:-))

***********


''Mjerilo tvog neznanja
je dubina tvog vjerovanja u nepravdu i tragediju.
Ono što gusjenica smatra krajem svijeta,
Majstor zove LEPTIROM...'' Bach

***********
"Kroz život sam naučio da najbolji prijatelj može biti gori od najgoreg neprijatelja. Da životinje vole više od čoveka. Da suza ne znači bol. Da se protiv sudbine ne može. Da ne treba biti previše iskren. Da treba imati svoje ja. Da se pazi kome se šta oprašta. Da pas i dete znaju da prepoznaju zle ljude. Da se sa nekim ljudima moraš oprostiti, jer ti nanose bol. Da paziš kome nudiš svoju ruku i rame za plakanje. Da je svaka podmetnuta noga iskrenija nego lepa reč. Da se nikada ne kaješ za svoje postupke. Da reč "volim te" ne znači ljubav. Da svako zaslužuje drugu šansu, ali ne i stotu. Da ljude koji čine da malo vrediš oteraš. Da nije važno šta ti priča već ko. I da đubre uvek ostaje đubre."

Nebojša Glogovac


Uništi u meni to što treba da bude uništeno.
Ojačaj ono što treba da bude ojačano.
Koristi me. Stvaraj sa mnom, slikaj sa mnom svaku kap na platnu života.
Pomozi mi da živim ispunjen jedinstven život, hodam šumom nikad ranije gaženim putem.
Pokaži mi kako se voli dublje, nego što sam ikada mislila da je moguće.
Drži ispred mene to, od čega sam se ranije okretala.
Pomozi mi da omekšam i opustim se, potpuno prihvatim to sa čim sam još uvijek u stanju rata.
Ako je moje srce još uvijek zatvoreno, pokaži mi kako da ga otvorim bez nasilja.
Ako se za nešto vežem, pomozi mi da to otpustim.
Daj mi probleme, borbu i naizgled nepremostive prepreke ako će mi oni donijeti još dublje smirenje i povjerenje u inteligenciju života.
Pomozi mi da se smijem svojoj ozbiljnosti.
Dozvoli mi da nađem humor u tami.
Pokaži mi dubok osjećaj mira usred razgara oluje.
Ne krij istinu od mene. Nikada.
Neka zahvalnost bude moj vodič.
Neka oproštaj postane moja mantra.
Neka ovaj momenat bude moj stalni pratilac.
Dozvoli mi da vidim tvoj lik u svakom licu.
Dozvoli mi da osjetim tvoje toplo prisustvo u vlastitom prisustvu.
Podrži me kad se spotaknem.
Diši sa mnom, kad ne mogu da dišem.
Daj mi da umrem živa, a ne da živim mrtva.



Linkovi

"Istinski redatelj našeg života je slučajnost.
Redatelj pun okrutnosti,
milosrđa i očaravajućeg šarma. "

( Pascal Mercier, "Noćni vlak za Lisabon ")


Dragi mi i lucidni komentari:

j.

".....limun je na verandi, lovor je u garaži, nekakva afrička ... osteonešto - još nije pronašla svoje mjesto, ja Joj velim da je slobodno metne u našu spavaću, ja ću toj afričkoj pjevati afričke pjesme...."

Supatnik

"Znaš što, postoje ljudi koji znaju voljeti, jako su rijetki, puno rjeđi nego li bi to željeli priznati, oni jednakim žarom vole svoje muškarce, ili žene, djecu, domovinu, prijatelje, i automobil ili mačku, jer ne znaju drugačije.
Takvi ljudi svijetle u nepreglednoj masi koristiljubljem obilježenih mediokriteta koji možda ali samo možda vole sebe.
Ti Sarah be, blistaš, pa bi bezveznjacima preporučio sunčane naočale."


Mi. Ljudi s rupama

"Znaš one novogodišnje prskalice iz doba našeg djetinjstva.
E, tak."



stara teta

"hvala. ovih dana mi treba nešto, ne znam zapravo sam svoje probleme najprije rješavala, a onda se cmizdrila pred drugima, post festum. no ponekad mi se netko javi, preko poziva, glasa, samo da pita kako sam. i sluša me. pa onda nešto utješno kaže, ohrabrujuće. da znaš da si živ i za nekog drugog, ne samo za one koji te trebaju. e, pa, baš tako, poželjela si tako napisati, reći, i usmjerila misao i prema meni. "potrebitoj" (kakva čudna riječ), onoj kojoj treba, riječ, utjeha, baš tako. u ovim trenucima. nešto je u tebi znalo. tako se nađu duše. lil je pisala o deprivaciji dodira. postoji i deprivacija sna. neposrednih razgovora. prihvaćenosti. osjećaja uspješnosti i napretka. deprivacija prijateljstva. voljenja. nježnosti. čega god se sjetiš. u onda uleti netko živ i odnese . ne tegobu. nego osjećaj da si sam ko pas i miriš se, naučen kao magare na batine. eto tako nekako. pustiš vodu, čistu vodu da se žedan napije, umije i malo sjedne. ne idem na groblja onda kad je gužva, kad sve vonja po paljevini i ubijenom cvijeću. odem kad je tiho i onda me sretne bubamara i penje se do lišća, do rubova mramora. tako se razgovaramo. hvala"

Dvi, tri riči...

"Stavila si neke ljude ovdje u pat poziciju, još ćeš nas natjerati da se grlimo. ;) A našem virtualnom imidžu to ne pristaje. ;)
Za dobra stara vremena, a i za ona koja su pred nama: hugs&kisses za sve prisutne, odsutne, spomenute, nespomenute...ostavljam :))...."

************************************************

"Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: “Dobro obavite svoj posao!”, a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači.

Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:
PREDAJ SE!
JOŠ NIKO NIJE NAŠAO SPASA OD ONOGA KOJI UZIMA
BEZ RUKU!

Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu…

Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama…

Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše “Fruškogorskog bisera”, litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa “Mandarmetom”, nekim likerom od mandarina…

Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo.

Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da počnem plakati… Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: “Vidi pedera!!!”
Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene…

Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima… To ti je živa istina."