SarahBernardht
30.07.2019., utorak
Once upon a time in Ljubljana
 - Pišeš priču o nama? - Ne, čitam napokon Joa Dispenzu. Znaš, onu debelu knjižurinu koju sam vukljala sa sobom svud po Ljubljani. ( stvaram novu- staru sebe, novi- stari um, razmišljam sve promijeniti) Čitam je sada na terasi, doma, pjevaju mi cvrčci, dok se ja čudom čudim, kako sam prije samo par sati bila duboko u tvom zagrljaju.  Sve se događa istovremeno. Kvantna na djelu. Svemir je ljubazan. Inteligentan. Pa te još vidim na stanici. Čupavog, vičeš iz daljine, na leđima gitara, a ja ti jurim u zagrljaj. Pa se ljubimo i pipamo i ljubimo do centra, u hodu, koda nam je zadnje. Ili prvi put.  Ti nam naručuješ tako dobru klopu. To je sve ono što piše u holističkim preporukama, al ti to ne znaš. Sve su to stare tajne. Što jednostavnije, to zdravije. Salata, pa sve sirovo. Šampinjoni, tikvice, orasi. Fusion prehrana, kažu. A ti si zapravo to što me hrani. Direktno. U vene. Taj tvoj osmijeh i oči, bez susprezanja, koda si ugledao Boga. Pa ja poželim biti taj Bog tvoj u kojega vjeruješ silno, dok se križaš strastveno. Zatvorenih očiju. Sav u zahvalnosti. Kraj tebe u crkvi. Moliš ga za mene poluglasno. Mogla bih tako s tobom do kraja svijeta. Pa nazad. Pa onda opet još jednom.  Pa ona hladna predivna lubenica koju režeš na klupi, intravenozno. Na plus 40, ulovljena lubenica cijedi se. Brada, vrat, pupak. Jedemo je ko Indijanci. Pa sviraš tako kao da su ti svi ti ljudi braća. Nasmiješ zadnje mrgude Brate, dušo. Plešem i pjevam dok prolaze ljudi i pada kiša. Dehidrirala sam bez tebe svih tih godina. Bez te ljudske ljubavi. Te sirove nježnosti kojom me hraniš ko kozjim sirom.  Privijena čvrsto uz tvoja naježena leđa Ko bi se tu mislim Samo usudio umrijeti Ljubavi |
24.07.2019., srijeda
Sretna vremena
|
Doba Lavova I što jasnije sjajim, sretne me zvijezde prate same, po defaultu, hipnotizirano. Čuvaju me pa i kad to ne želim, od maminih maza, egomanijaka, nostalgičara nepovjerljivih i pustih zanesenjaka, čarobnjaka, vilenjaka. Sva u dukatima zveckam, kupam u tirkizu i medu i mada otkriva me onaj lom svjetlosti kraljevske u tom jednom jedinom važnom i svetom prijelomu ja odavno sviram ljetno u prvim mrakovima, spuštajuć' glavu grlicama, jer rijetko tko može podnijeti tu brzinu. Osjećam se šeherezadasto i ginem za te boje i za taj sjaj sve dok opet i ponovno u nekome ne zaživim.  |
20.07.2019., subota
Morskoj zvijezdi
 Istina je prava, da je čovjek uvijek u svojoj bolesti sam. Zaključujemo to mudro, ranom zorom, uz kavu iz termosice i pljugu na prozoru kupaonice u Vinogradskoj moja cimerica i ja. Ona je lijepa ko zvijezda nad morem a takvo joj je i ime i jako smo sretne da smo se srele. Znala je njega, iz viđenja, i baš ga je opisala kakav je bio. Ježimo se, plačemo i smijemo se simultano. No, što god dalje sviralo na ovom našem crtovlju života mnogi će se, "kao "prijatelji razbježati Jasno ( Buu..bjež', zarazit ćeš se mojom tugom) Al zauzvrat uvijek će tu biti neke ruke neke oči neko srce koje će stotinama kilometara udaljeno znati kada plačeš Nepoznati ulazit će ti u živote nenadano plesati salsu s tobom bolničkim hodnicima dati ti veličanstven osjećaj da si mlada, da si lijepa, zdrava poželjna Besmrtna Uvijek Bit će za tebe nečija priča kao lijek Melem na gorku ranu Ljutu nemoć Goli strah Moja lijepa morska zvijezdo Strah je tako ponižavajuć za život I dok drhtimo kao krošnje Gore se došaptavaju i gnijezde Ptice Zvijezde |
18.07.2019., četvrtak
*****
|
Ovdje ima puno prozora. A vani je svježina, stabla su stara i raskošna, odmah ti bude jasno da su se nagledala svašta. Crkva ima zvona koja pjevaju cijelu ariju. Došla sam zbog polipa. A onda je onaj pjegavi doktor skuzio cistu na mom desnom jajniku, pa mi zakazao čvenk za laparaskopiju. I eto me u Vinogradskoj bolnici. Odjel je malen, al uređen tip top. Svi su jako organizirani, a fleksibilni po pitanju posjeta ili pušenja. Ne tlače. Imaju onaj fini ljudski pristup. Ima nas svih dobi. Mlade prekrasne cure, starije gospođe, bake. Svi bez maski, samo ljudi, ranjivi, obični, bespomoćni, smrtni, ogoljeni. Pričamo svoje priče. Na intenzivnoj, nakon operacije, bdiju i skrbe neprekidno, bez puno riječi. Narkoza mi zbilja teško pada, kod buđenja povraćam i tresem se ko šiba na vjetru. Nije obična cista ko što smo se nadali, jebat ga. Teško primam informaciju o tome, pa cmizdrim ko razmaženo derište. Otkud bi itko znao kroz što sam sve prolazila i kako mi je zbilja ponestalo snage. Jutros pjegavi sjeda na moj krevet, jer kuži da me jučer kratko matirao. - Meni se živi, kažem mu sva šmrkava. Objašnjava tapšući me po nozi, da se još ništa ne zna, a ako je i grdo, da je još dovoljno rano. A on ..on mi dolazi svaki dan. Donosi ružice iz parkova. Jagodice ne osjeća od sviranja. Da zaradi i može mi kupiti..čokolade, sokove, jogurte.. Nekad mu se pridruži i cigan neki stari. Pa pjevaju za moje zdravlje. Uskoro se dugo nećemo vidjeti. I uskoro će biti samo predivan san.  |
12.07.2019., petak
Maja
|
Maja, anesteziologica koja će je u ponedjeljak uspavati, predivna je mlada žena koja joj govori o meditaciji, sirovom voću i povrću, cinku i selenu, višku estrogena koje ona mora nekako izbalansirati. - Ovo vani vam je suprug?, pita. Ne, dečko, odgovara ona vrckavo, friško, od 01.07. Obje se smiju i estrogeni svi do jednog se smiju i stanice se prepuštaju i ona odjednom shvati da je predugo prespremna za udarce i da se čovjek samo točno određenim ljudima može dati uspavati ( uz napomenu, u zagradi, da se teško budi, al to je tek subjektivan doživljaj)  |
11.07.2019., četvrtak
Na cesti
|
Pokazala mu je onaj svoj hrast. Kako mu sjedneš u udubinu stogodišnjeg korijenja i kako mu pričaš. I mnoge druge tajne zakutke svog grada. Kamo ne vodiš bilo koga. Njegovog grada nekad davno. I to kako su se za milimetar mimoilazili. I onaj klanac. Kad ide kući, mačke leže nasred ceste, hlade svoje nasmiješene trbuhe, a ona skriva svoju izraubanu bradu. Isplanirali su sve. I nakraju vidjeli istu sliku: njih dvoje, sijedi i vitalni starci na najjužnijem jugu možda Italije kamena kuća, kvrgavi prsti ribarska mreža, miris algi bugenvilija u vrtu.  |
10.07.2019., srijeda
Smijeh i poljupci
|
Daje mu ruku. Vodi je i nasmijava. Nasmijava i djecu, izvlači smijeh iz prolaznika. Nakon puno plavičastog vremena, taj njen smijeh napokon ide iz trbuha. Onako da ti se pripiški. Od miline prepoznavanja. Stalno bi je ljubio. Pa stoje po busnim stanicama, dva matora klinca, grle se, ljube, gledaju iz velike blizine. Dodiruju da provjere je li to stvarno. Kada ranom zorom vode ljubav, on zahvaljuje Bogu što su se sreli, a ona tone u njegovom ramenu nasmiješena.  |
06.07.2019., subota
Konjokradica
|
Usred mraka crnog ko čađa U gluho neko doba noći On skida ulare On joj odvezuje sedlo A livade dišu modro I livade dišu žuto Ona ga njuška zamahuje grivom Na njegov glas zaustavlja kas Zatvara dlanove Na licu mu Žmire Da se ne razlete krijesnice Jedu zvijezde pitome sestrice Gledaju kako se propinje duša široka I kako pjeni ljubav velikim gutljajima I kako odnekud zna s njenim srcem Sjajnom smeđom kobilom gizdavom Ko svaki konjokradica On zna opasnost kao i cijenu Nema tu cjenkanja Idi, ljubi I ne vraćaj Sedlo Pred tobom je tek drum Zahvalnost na vodi i djetelini Križić na ključnoj kosti Puno granica koje moraš Bez pogibelji probosti  |
03.07.2019., srijeda
Pahuljica i Gitara
|
- Nekog trebam ja, trebam nekoga.. Grašo plače na radiju, a ona jutrom rano u lokalnoj policijskoj postaji. Dvije mlade policajke upravo uzimaju njenu izjavu. Potiču je da se pokuša sjetiti detalja na biciklu. Drska krađa. Broj rame. Nema broj rame, pa neće ići potražnica. Nema ni rame. Policajke pretražuju Njuškalo. Vani je sve puno konjogriza. Vjetar je među kukuruzom. Ona sluša Grašu i oči joj se pune pred izlijevanje. Uopće nije zbog bicikla. Da stjeran sam u kut.. Osjeća se ko Melita. Melita Žganjer. - Gospođo Sonja, koliko je star taj bicikl?, pitaju je pristojno, dok ona grize donju usnicu da ne zaplače. Pa stavi i crne cvikere, sve u službi uravnoteženosti. Previše. Svega je previše. Na stanici čeka bus, sasvim u svom filmu. Ne sjeća se ni kako je dotud stigla. Odjednom začuje gitaru. Mekan zvuk, čeznutljiv i jestiv, prene je iz potpune magle. Kao da je spavala i sve samo sanjala. Nasmiješi se tom zvuku, pa tek onda čovjeku koji ga je proizveo. - Volite muziku? Što slušate? Situacija je filmska. Nitko joj neće vjerovati. - Britanski punk, ispali ona, pa se oboje nasmiješe ponovno i ponovno. - Ko pahuljica ste, kaže. Gitara uđe na treća vrata, ona na prva. Hoda do sredine autobusa, a Gitara joj ponudi da mu se pridruži. Gleda je ciganskim, usredotočenim pogledom. Lijep je onako doista. Usta, zubi, oči. Pahuljica ga pristojno i lijepo zamoli, da joj ne udvara. Da mogu razgovarati o svemu, osim o njenoj haljini, obrvama, lijepim crtama lica. On prebire po gitari. To je sve što joj sada treba. Taj zvuk koji će je zagrliti, pomilovati joj lice, izvući osmijeh. Vrijeme je loših nalaza. Prvo mama, pa ona. Ne zna kako se uopće nositi s tim. On priča svoj život. Tri djevojčice, rastava. Radio je svašta, al sada je ulični svirač. Živi ko ptica nebeska. Opušten je u komunikaciji. Pjesme se biraju po asocijaciji, kroz razgovor. Cijeli bus je namrgođen. A svi slušaju. I razgovor i pjesme. Smješkaju mu se samo djeca i ona. Tu i tamo čak zapjevuši s njim. Jednostavno je vuče. Kao da se utapa, guši, a on je silom vuče nazad na obalu. Popiju kavu na Glavnom kolodvoru. Moli ga da je ne galebari. - Galeb je baš ružna ptica. - Onda molim te, nemoj bit lastavica! - Leti, leti daleko, tvoja krila su meka.. Prati je do posla. Gitara i pjesma. Ljudi se okreću za njima. Gdjekoji se nasmiješi, jedan zaplješće, pohvali. On je bio po cijelom svijetu. Nagledao se svega. Poznaje ulicu i njene zakone. - Čekam te nakon posla. - Ne može, idem na Jordanovac. - Idem s tobom. Ide nakon posla na Jordanovac pod pratnjom njegove pjesme. Sad mu već dozvoli da joj poljubi ruku, lice, rame. Dira je njegova pažljivost. On pokušava razveseliti čak i njenu sestru. Ej..njenu sestru! To je hrabar podvig. Sestri ga predstavlja ko školskog iz srednje. Da ne bi mislila kako je skroz poludjela. Idući dan on joj kaže svoje prezime. I da ga ima na google-u. I ona to učini. Nakon toga, pokuša ga udaljiti od sebe. Svjesna da joj nije poslan bez razloga, jer ništa nije bez razloga, govori mu da su dva svijeta. Nađe mu se u zagrljaju. U poljupcu. Duboko u utrobi. Izvukao ju je na obalu. Takav. Problematičan. Totalni troublemaker. - To je prošlost i namješteno mi je, kaže. To mi ne treba u životu, kaže mu ona. Ja sam za odlikaše, ugrize ga. - Zbog tebe bih bio kišna glista. On pobjeđuje pjesmom. Svaki njen oprez rastrgava rifovima. A koliko je spreman mijenjati se? Zbog sebe, ne zbog nje. - Šta radiš? Pišem priču. - Dođi da je pišemo zajedno. Ne mogu, pišem da ne zaboravim.  |
