SarahBernardht
26.04.2017., srijeda
kako se rade uspomene
|
Staviš osmijeh na početak ( , staviš osmijeh i na kraj ). Pričekaš još jedno vrijeme da zgasne taj prokleti sjaj. Sadržaj unutra pospremi Nemoj da nešto još viri Natoči sebi malo vina U zagradi se smiri Baci osmijeh na početak Ne zaboravi nit' na kraj Podari svemu zlatni metak Uspomene bit će raj !  |
24.04.2017., ponedjeljak
Slučajno
 Sve je lakše kada pomislim...da me i nisi baš nešto jako volio. Barem ne onako kako sam ja voljela tebe. Sudbinski i predodređeno. Nešto plavo, nešto staro, nešto posuđeno. Pogledam noćno nebo, još mjestimično plavo, tamo gdje su još zvijezde i sjetim se one lijepe, mislim Zweigove : " Ovdje je čekao samo jak i neiskorišten osjećaj, pa pohrlio u susret prvom čovjeku...." Pohrlio. Tako lijepa, lijepa riječ. Hrliti kao grliti. Pojuriti u zagrljaj. Trčati brzo, da se sve udaraš nogama u guzicu. Jer ti se hoće. Željeti, voljeti, ljubiti, maziti, opet pripadati. Ovakva nepripadljiva. Tražiti repete sranja. Jer ti se hoće. Patiti, ne spavati, ubijati, plakati. Jer ti se baš hoće. Mislima, dozivanjima, sutonima. Ono kad snažno miriše spaljeno šiblje, znaš, ona čežnja. Želja da skočiš u prehladno i nepoznato, da se isprepleteš i tako ostaneš barem neko vrijeme. Ili kao, jao, ona isprepletenost iz koje nikako ne možeš izaći bez vlasi kose, bez jednog oka, pola usnice odgrižene u strasti, prsta, obrve. Pa se bacakaš ko ona blesava i lakoma riba, s udicom duboko zarinutom u sve svoje. Ozbiljan je to nekad zagrljaj i nimalo nalik igri. Nešto te zasjaji. Nešto te unakazi. Ponešto samo malo bude tvoje, ostavi trag i ode. Znaš me dušo., ja zamišljam samo lijepe stvari. Pa tako snujem da me i sad gledaš dok ovo pišem, ovakva bez vlasi, oka, pola usnice, prsta i obrve, blesava i lakoma riba, gladno mače, i čudiš se onom svojom lijepom kožom mojoj lijepoj i rijetkoj dječjoj odanosti. - Neću ja moći bez tebe. - Ma, moći ćeš. - Znaš da neću. - Jednom ćeš morati. Lakše je kad pomislim da je taj tvoj osjećaj samo tako, ničim izazvano i slučajno, iznebuha banuo u moj zagrljaj, pohrlio mome, ničim izazvanom i posve slučajnom. Baš kao što ja sada nekada padam u tuđe i nepoznate zagrljaje, u tuđe, ničim izazvane riječi srodnosti. I ljubim nepoznate. I natjeravam oči da se zavodnički smiju. I gledam nepoznate ruke koje me dodiruju. Bezbrižno, kao, gledaj me, imam oba oka. I obje obrve. To me oslobađa, to mi daje neku smiješnu nadu, da ću te ipak prestati jednom ovako grliti izdaleka, da ću slušati rekvijem kišni u nekom sasvim tuđem zagrljaju i moći se nasmiješiti čitavim svojim širokim licem onome što je moralo biti. Osim ako je i to što je moralo biti...bilo posve slučajno. |
19.04.2017., srijeda
Tajno prepoznavanje
|
Samonikla tvoja riječ ispod gustog lišća skrivena poruka koju iščitava moja tišina Bijeli sitni zvončići nježnosti izrezbareni čipkom jutarnjom umiveni kišom bezazlenog povjeravanja jednom negdje morali bi Kao da ti čujem disanje na vlastitom uzglavlju prilaziš mi tek u snovima pred zoru neku rumenoplavu zagonetno se smješiš kao da sve znaš prelaziš prstima mojim uspavanim trepavicama Želiš vidjeti tko sam ispod tog silnog lišća jesam li sada već spremna zazvoniti da li je srce sada izdržljvije jesam li očuvala bezazlenost Pokušavam se sjetiti otkuda te zapravo znam dok ti polako razmičeš moje lišće pomno pazeć da ne narušiš sklad oblika i miris želje ja u mislima već ljubim ti prste i tako isprepleteni u zanosnom titraju želja, zamišljanja, nada i snova čekamo riječ koja ne otkazuje riječ koja ne prokazuje i neće zanijekati riječ iscjeljujuću |
17.04.2017., ponedjeljak
iza kapaka
 Zatvorim oči. I cijeli dan ih ne otvaram. Vani čujem, događa se nešto nalik životu. Kažu, proljeće je. Ptice žubore poput potoka i razlistavaju drveće. Djeca se smiju, djeca se prepiru, dozivaju. Dok žmirim, u mome mraku, ti nisi umro. Tvoje ruke su suhe i tople. Daješ mi desnu mojoj lijevoj i vodiš me ponovno na izvor. Tvoje usne ljube opet sve glavne gradove mojih kontinenata palcem putuješ mojim važnim prometnicama i nasmijavaš govoreći mi ošišala si se kao dječak prestani nositi te marame znam da je teško al izdrži izdrži tjeraš me da otvorim oči mada je to malo mračnog mjesta jedino gdje te još mogu vidjeti ponekad čudnovato nesebičan vičeš već sada izađi, Sunce, izađi moramo te udati A ja što više dana uđe to kapke pritišćem silovitije i dalje ne dam da se rasplineš ko neimenovana arija čuvam tvoje riječi pronalazeć u njima novi smisao dok suze se slijevaju po vratu po svim važnim prometnicama do mog srca |
12.04.2017., srijeda
Que serais-je sans toi ?
 Poruke smo razmijenjivali preko pjegavog i blijedog dječačića iz pekare, laneno plavih očiju, koji je žarko volio slatkiše, osobito čokoladne dukate. Moj je prvi poriv uvijek bio, protivno baš svakom zakonu čežnje, pošteno maloga nahraniti, a onda tek čitati poruku. Pa sam tako i sada, mada željna njegovih riječi, stavila pred Pierra veliki guščji batak, s puno slasnog, karmeliziranog krumpira i salatu posutu naribanom mrkvicom... Hrana je ipak važnija od ljubavi. Esencija ljubavi. Sigurnost. Maleni me uvijek gledao tim svojim plavim očima kao da sam utvara, kao da ću ispariti, odletjeti kroz prozor, nestati zauvijek skupa s tim toplim i raskošnim obrokom. Nije skoro nikada stigao ništa pričati, a i ja nisam htjela kvariti mu obrok zapitkivanjima. Izgledalo je kao da živi za našu ljubav, za naše sjećanje; naše su ga ljubavne riječi i poruke doslovno hranile, a ja sam uživala gledajući kako mu trbuščić raste, obrazi zarumenjuju, oči naočigled postaju živima. Znam pouzdano da je papao i kod Escoffiera. Kad se dvoje vole, nikada nisu samo to dvoje. Otud valjda sva ta čarolija. Uvijek je tu zrak protkan zlatnim nitima, mirisnim fluidom, ljudi se grle, rascvjetava se grm u dnu ulice, nasmiješena je prodavačica novina, dječak iz pekare koji se raduje, zvona crkve, predvečerje koje pada lagano, sve laganije, poput purpurnog tankog vela na usnule krošnje i kandelabere.... Ne, ne volimo se nikada samo mi. Tu je i plava, topla kiša koja nas svlači, ruže u pupoljcima, bore smijačice. Vole se i svi oni koje unosimo u svoje živote, mali i veliki igrači, šarene lopte, obitelj, pokošena trava, hipohondri, kockari, grubijani, sladokusci i ulizice. Velike dame, prostaci, vječni usamljenici, malograđani, sitne i krupne izdaje, svjetla koja se pale i gase ko u ubrzanom filmu između naših viđanja, a bez ikakvog smisla i bez neke više poante. Između njegovih poruka, ja živim svojim životom, u jednoj sasvim drugoj dimenziji, a sasma stvarna, nasmiješena. Učim nove jezike, smiješim se jezikom duše, upoznajem nove ljude, slušam ljubavne jade, čitam, uživam u prirodi, starim, radim.. I nikada mu ne bih znala autentično prepričati što sve činim kada nismo zajedno, kada nije tu. Ili tko sam ja bez njega. Koliko bih god to htjela. Samo se smijemo, uživamo, volimo. A tisuće dobošara vidim mu u očima, prolaze drvoredi iz očaja, baca se zelena rijeka u suton beznađa, miruje zemlja, ne raste trava, sve je snovito, zaustavljeno. Što je ? Nije ništa, zašto pitaš ? Que serais-je sans toi ? Uvijek sam imala tako neodoljivu i istovremeno nerealnu potrebu stopiti se s njime, jer sam imala osjećaj da smo, unatoč našim velikim razlikama nekako jedno...a on, on me uvijek usred tog stapanja, kojeg bi osjetio kao, valjda, nekakav gubitak svoga integriteta, dražesno podsjećao na svoju obitelj, svoj status, svoje obaveze, svoje...svoje. Sebe podsjećao. Grubo i neotesano ponekad. Que serais-je sans toi, Escoffier ? Kad sam izvan tebe, kad si izvan mene, kad živimo tim našim paralelnim životima, koji je od njih u biti pravi ? Jesam li kora stabla, ranjena ptica, grana koja pluta jezerom, jezero, rijeka ? Jesam li stvarna ? Koja sam prava ja ? - Madam, prošaputao je Pierre, žvačući posljednji komadić kruha, Auguste je rekao da je hitno, a vi poruku niste ni otvorili... Zanosno mi je bilo čuti kako ga to dijete jedino zove imenom, toliko spontano i drago. - Mda...ne brini Pierre, da je doista hitno, gospodin bi osobno došao , nasmiješila sam se začuđenu djetetu, obrisala mu bradu i pojurila prema ormariću po dukate čokolade. Ils flottent, ils volent. Ils sont Dieu, ils sont anges, ils sont seuls. Autour d'eux, le monde s'efface et se réduit au simple décor d'un théâtre dont ils sont les uniques acteurs. Ils s'aiment. D'un amour dans le sang. D'une ivresse permanente. Dans l'instant et l'éternité. Et en męme temps, la peur est partout. La peur du manque. La peur de se retrouver sans oxygčne. C'est l'évidence et la confusion. C'est ŕ la fois la foudre et l'anéantissement. Le plus beau des printemps, l'orage le plus violent. Et pourtant, ils s'aiment. Guillaume Musso - Que serais-je sans toi ? ( Oni lebde, oni lete. Oni su Bog, oni su anđeli, oni su sami. Oko njih, svijet blijedi i svodi se na jednostavan dekor kazališta u kojem su oni jedinstveni glumci. Oni se vole. Ljubavlju u krvi. Kroz stalnu opijenost. U ovom trenutku i u vječnosti. U isto vrijeme, strah je posvuda. Strah od nedostajanja.Strah da će ostati bez kisika. To je jasno i zbunjenost. To je i munja i uništavanje. Najljepše od svih proljeća, najnasilnija oluja. Pa ipak, oni se vole. ) |
10.04.2017., ponedjeljak
Dok pričam o nama
 I ti znaš i ja znam, i mi jako dobro znamo, jorgovan nije neki tamo, najobičniji cvatući grm travnja. Ti cvjetići koji teksturom pucaju i šire mirise najskupljih parfema, upravo su navikli na svekoliko udivljenje. Ja mu se klanjam kao božanstvu, laka srca to priznajem. Lelujam opijena mojom ulicom jorgovana, gdje svaka kuća ima barem jedan grm, bijelih ekraniziranih, opjevanih svjetlo ljubičastih, opojnih tamnoljubičastih, krupnih, sitnijih.... Mirisom mi priziva nagle proljetne pljuskove, ukradene poljupce, izgubljene ključeve, sakrivene bilježnice, prašnjava putovanja, oči koje uranjaju u druge, bliske, baš kao u jezero duboko. Prizivaju i opasnu i nedorečenu čežnju za životom, one goluždrave želje koje se svakog proljeća izlegu ko ptići u gnijezdu moje mašte, a ja ih hranim redovito samo sebi svojstvenim mušicama. ***** Jorgovani podsjećaju na isprepletene prste, duge i lomne zagrljaje, nježne pregibe ljubljenog vrata, gdje se privremeno branimo od ostatka svijeta. Igrajuć se skrivača ne žmireći. Oni vole da ih se krade. Sade se uz plotove na jugozapadu, radi sreće u ljubavi. Pod jednim sam zakopala jedno obećanje i jedan bijeg. Pod drugim sam se dugo i strastveno ljubila. Trećeg imam na svim slikama proljeća. ***** Sjedim ispred moje dugonoge Vivianne, a ona me pita zašto joj izbjegavam pričati o tebi. Pričam joj o Mauriceu, uredno pričam o Henryju, pričam i pričam o stvarima koje me dotiču na onaj normalan, životni način, kao briga koju ću riješiti, kao nešto na što ću utjecati. I ono malo što joj o tebi kažem, čini da ona ustaje i donosi mi tri paketića maramica. Nije da ne plačem. Nije da ne pričam. Bilo što da čitam ili gledam, ima neku poveznicu, neko prisjećanje na tebe. Već je pola godine prošlo, konstatira ona. A ja nisam niti znala izračunati. ***** I onda krenem naglo sa sjećanjima naglas... -Recite ako sam vam to već pričala.... I razlistam se poput grma, i procvate mi lice, i narastu mi oči, dok pričam o nama. Pucaju mi tamnoljubičasti cvjetići na obrazima. Osjetim podrhtavanje opojnih mirisa na podlakticama. Uselio si mi se u kosu. Zaogrnuo me ljubavlju ko mirisom. Prevario si me. - Divno, zaplješće ona, divno ! - Koja su to lijepa sjećanja ! -Ali više ih nema...više se neće dogoditi...ne s njim...ne mogu mu čuti niti glas.... U mojim si prstima koje si ljubio, jedan po jedan, onog vjetrovitog popodneva kada ti nije bilo dobro, pa smo sjedili jedno pored drugog i nismo nikamo išli, i nismo ništa radili i ništa pametno pričali, samo si mi ljubio prste. I dlan si mi ljubio. Po sredini. Ovako kako ja sada ljubim svojim unucima, veličanstveno. Kraljevski i s obožavanjem. ***** I posthumno, ljubav treba zaslužiti i ljubav treba opravdati. Jer koji bi joj smisao inače bio. Treba opravdati njeno postojanje svojim uspravnim hodom i kada je se više ne može dotaknuti, dotjerivanjem, novim proljećem, pupanjem i listanjem, pucanjem cvjetića na obrazima samo dok se o njoj priča, mirisom života koji zove i vabi na nova putovanja, na nova putovanja gdje ću ionako na svakom koraku tražiti, dragi, tebe. |
06.04.2017., četvrtak
Escoffier
 Svako naše tajno sastajanje, imalo je svojih začinskih čari. Kao bosiljak na rajčice.: neki se okusi sljubljuju. Dinja i pršut. Lubenica i ricota. Tim više što me još tada doista doživljavao kao svoje malo privatno čudo. ( tko to ne bi volio ?) Pa me ne jednom poželio staviti u lijevi džep košulje. Onako doslovce. ( nisam tako mala, odgovarala sam mu naizgled nehajno ) A drugi puta pak, izjavio kako proklinje tren kada me sreo, jer sada zna što mu je cijeloga života nedostajalo. To su teške objede na prošlost. To su riječi koje još uvijek imaju težinu u mom rječniku. I imati će zauvijek. ( fasciniralo ga je koliko mu vjerujem...koliko još uvijek svemu vjerujem ) Promatrala sam mu desni profil kada bi izgovarao takve misli. Onako, kao sam za sebe. Djelovao je iskreno, ali ja sam znala dobro što proljeće mlado čini zrelim i odraslim ljudima. Jednako kao i krošnjama. Kao šparogama. Baš isto što i rijekama. Raspamete se. Prežive giljotinu. Počnu vjerovati svome srcu. Odmetnu se nagonski. Kap gusta i mirisna meda na donjoj usnici. Prosijavanje sunca kroz tek razlistalo granje. Miris jorgovana koji te okupa cijelu i takvu golu i mokru, ostavi na milost i nemilost sjeverozapadnjaku da te osuši. Ali ja sam dugo, dugo znala. To su tek riječi, Sarah. A njemu su bile igračke. Omiljene igračke. Osvajao je on i nedostižnije od mene. U početku sam se grleno i sveznajuće smijala tim njegovim izjavama. Škakljale su mi ego. - Oh, Bože tebe, pa znam da sam neodoljiva ! Zabavljala ga je moja drskost. Jer i sam je bio takav. Nisam niti pokušala biti nedostižnom. Nisam igrala nikakve uloge i nisam se igrala. Samo sam ga slušala. I promatrala. ( o živote, što želiš...da više ničemu ne povjerujem ? To želiš ? ) Njegov ton glasa bio je smirujuć i mekan. Odavao ga je samo hod....kao da se bori s nevidljivim i daleko nadmoćnijim neprijateljem. Znao je s riječima, jednako kao što je znao s hranom i okusima. Zavoditi, čarobirati, oduzeti dah, srušiti u nesvijest drsko i opasno, pa onda odmah potom, brižno davati umjetno disanje tim istim riječima, kakve nikada prije nisam čula. Bio je dječački nježan. Bio je viteški odvažan. Bio je očinski brižan. Bio mi je brat. U onim nitima u kojima smo se doticali, mi se nismo voljeli, mi smo se obožavali. U njemu su se miješale struje rijeke i mora, danas to razumijem. On je bio boćata voda. Taman pomislim kako sam ga shvatila i kako me neće navući na tanak led. ( i obećam i sebi i njemu kako nikada, ali baš nikada, čuješ me, neću pisati u zagradama, jer mi je to glupo, ej, to je užasno glupo i suvišno, jer nisam sramežljiva i sve si imam snage reći. u lice...) Pa se nasučem ko neka sasvim neiskusna i nevina barka. Znala sam koketirati, to mi je bilo u krvi. Doista sam mogla imati koga god poželim. Ovdje sam bila svoja. Nikakva zavođenja nisu bila potrebna, jer me on naime, odmah primio za zglob desne noge, na javnom mjestu, osluškivao mi srce u nogama, gledao me u oči kao da proučava divljinu, uvjete preživljavanja, izvore pitke vode, opasne i sve moje nepripitomljene zvijeri u blizini. Volio je on svoju ženu. Volio ju je, ali tada već bez imalo strasti. One strasti za životom. Za promjenom. Odustao je od promjena. Volio ju je i poštivao onako kako se to mora činiti ženi. Sa velikom zahvalnošću i s velikom odgovornošću. Kada sam to osvijestila, samo sam ga jače zavoljela. Možete li to shvatiti ? Niti jedne ružne riječi, nikada. Poštovanje. Mir. Ali bez strasti. Prijateljstvo.....partnerstvo. Meni nikada dosegnut ideal. Volio je on mnoge žene. Svoju dugogodišnju ljubavnicu, i nju je volio. Nekada pomislim, možda mu je opasnost sa mnom bila potrebna za život. I sve te žene, i sve te ljubavnice s kojima nije imao srca prekidati. - Prekinut će se samo, polako... On je prekidao na način da (se) samo stavi u sjenu. Zato sam ja uvijek stajala na onoj, najosunčanijoj strani svijeta, kiteći se nepotrebno krijesnicama i još dodatno sjajeći, za svaki slučaj, razmečući se vlastitim odsjajima u svakoj prilici. No, sjene ko sjene, grabile su za nama, masnim, gustim i sigurnim koracima, dok smo se mi, ko dvije lude, smijali i ljubili uličicama, ubijali se kolačima, naslikavali kod uvijek istog kandelabra, za svaki slučaj, naivno misleći da će sjene uteći od tolika svjetla i sjaja....dvije naivne budale. |
04.04.2017., utorak
Juste la façon dont vous regardez ce soir
|
-Nikada ne nosiš one male. - Kad su male. A i velike mi bolje stoje. Već sam prepoznatljiva po njima. Žene me pitaju...pitaju me... - Sunce, dokad ćeš tako ? Ovo je ko neka fiksacija. ( smijeh, dragost, lagana krivnja ) - Ne mogu ništa protiv toga. Vidi travanj je. Sutra je onaj peti travanj koji si jedino ti znao otpjevati. Sjećaš se ? - Nije zdravo. Još si mlada. Idi i zabavljaj se. Vodi ljubav svaki dan. Vozi auto. - Opet počinješ. Ideš mi na živce. Kupuj lijepu odjeću. Lijepe, male cipelice, koje samo ti možeš obući. Ma sve ti ja stignem. Zabavljam se. Al još si tu, uz mene. U rascvaloj japanskoj trešnji i u Quando quando quando, čak i kad je otpjeva dosadni Buble. Gledam gdje smo se sve ljubili. Tu smo hodali zagrljeni. Sjećaš se ? A tu smo ručali. Često. - Gubiš vrijeme. Umro sam, a i dalje ti gubim vrijeme... - Ne mogu. Probala sam. Probala sam drukčije. Onda se preplašim da ću sve odjednom zaboraviti. Da će sve nestati kao da se i nije dogodilo. To me vraća nazad. Želim se sjećati. - Onda bar nemoj pisati o tome kako sam te volio. Tako ćeš samo izazivati ljubomoru. Piši kako sam bio zao. Kako sam te varao na svakom koraku jer nam je to u krvi. Meni i mom starom. To stalno dokazivanje muškosti. O tome piši, Zvjezdice. - Ti si mrtav i ne možeš mi naređivati o čemu ću ja pisati. - Nerazumna si, ljubavi. - Nikad nisam čula za razumnu ljubav. - Znaš na što mislim. Barem me sada poslušaj. Pretvoriti ćeš se u spomenik. - Ajde mi zabrani ! - Na tvome mjestu, ja bih..... - Znam ja dobro što bi ti. Juste la façon dont vous regardez ce soir Sjećaš li se Sarah, kako si ispod Notre Dame vrtjela onu svoju zelenu suknju? Kako si u Parc de la Villettu radila na travi zvijezde, a onda smo ležali jedno do drugoga i jeli tratinčice? Sjećaš li se kako sam nespretno povukao ruku, pa je to izgledalo tako profano, tako kao da sam te zapravo htio uhvatiti za stražnjicu, a bilo bi to prerano i sasvim neprilično tom romantičnom trenutku? Kad sam te ljubio pred vitezima u onome muzeju? Brao ti ljubice? Mislili smo da smo sami, sami, tek u prazne oklope smo sumnjali, a onda se iza nas pojavila pozamašna skupina veselih talijanskih turista, koji samo što nisu aplaudirali našoj, misliili smo, diskretnoj provali nježnosti...? Onog talijanskog umirovljenika koji ti je u muškom toaletu gdje smo otišli obaviti nuždu jer je u ženskom bila grozomorna gužva, gledajući te u ogledalo rekao nešto poput bellisima, ti si se nasmijala i pokazala da ti je drago, a meni je došlo da ga protjeram iz zemlje, oduzmem mu mirovinu i zatvorim ga u tamnicu? Mon sucre d'orge.... Sjećaš li se one rječice koja se budila iz stoljetnog zimskog sna, dok su posvuda kreketale žabe, a mi smo šetali puteljkom uz šumu i ti si rekla kako osjećaš vile u zraku, i kako su nevidljivi cvjetovi pustili svoje pelude da lete zrakom i oplođuju zaljubljene, a ja sam se na to nasmijao i rekao ti : bleso moja mala, što sve nećeš umisliti..... A ti si se rastužila onako kao što se rastužuje neshvaćeno stablo, onako kako se vrba spušta sve do rijeke , onako kako se javlja ševa iz pustog gnijezda, tako si se rastužila...pile moje malo. I meni je došlo da si u toj nespretnosti opalim nekolicinu šamara. ***** Ja sam, vjerujte mi, doista pravo zeleno raščupano proljeće u njegovim rukama. Čudovišno. Vjerujem mu sve. Ne vjerujem mu niti riječ. I bude li vrijeme doista bez imalo milosti uzimalo i žderalo trenutak po trenutak, bude li onako jako nemilosrdno i grubo, brisalo blistave ulice na kojima smo prosipali naše poljupce, sljubljene ruke i prste, pokušavajući proniknuti u tajnu, tajnu koja nam je svirepo titrala pred nosom u ono plavo i modro popodne, kad sam znala da je postalo ozbiljno, a da to i nije morao izgovoriti. ono što mi nikako neće moći oteti to vrijeme, njegova je nježnost u svoj onoj grubosti kojom smo se pokušali otjerati jedno od drugoga, njegova je upornost da viteški svlada svu moju opreznost i strah, stalno iskušavajući moju privrženost. Njegove su oči te koje me vole.  |
01.04.2017., subota
Gargonille
 Nisam vam pričala kako smo se upoznali. Ne samo zato jer je taj trenutak doista teško opisati, a ne zaplesti se u nostalgiju, idealiziranje i patetiku. Podmetnuti si nogu i ostati u tom izlomljenom položaju još danima. Ili zato što sjećanja na to popodne, danas izgledaju poput zlatnog odsjaja u staklu starinske vitrine. Zasljepljuju i bole oči od tolika sjaja. Nije moguće gledati duže od nekoliko sekundi bez treptaja. Sigurno vam nisam zato, jer sam se od prvoga trena kad sam ga ugledala, tako fotografski precizno mogla iscrtati u njegovim očima, potrbuške ležati utopljena u njegovim šarenicama, kao da tamo stanujemo zajedno, kao da sam taj dom u njegovim očima uređivala sama, svojim rukama, šivala zavjese i jastuke od istog skupocjenog materijala, bez prenemaganja, stvarala toplinu koja je tu da traje zauvijek i bezvremeno, a sve od prvog lista koji je zasigurno zatreperio na divljem kestenu, razlistalom i punokrvnom drvetu pored kojega je prolazio toga popodneva, sve žureći da me sretne, jureći u susret jednoj nezaobilaznoj istini ( otkud ti i zašto sad, i što ću s tobom, kamo da te spremim ) sudbini koju nije bilo moguće mijenjati i koja će nas oboje preokrenuti i prepoloviti, izudarati i pomilovati, poput toplog sjeverozapadnjaka propuhati, sve bolne udubine koje smo stvorili dobrovoljno i braneći se, od prave životne samoće i neshvaćenosti. Bilo je to vrijeme mog oporavka nakon bolnice, gdje sam si obećala nekoliko važnijih stvari o mudrijim izborima, kao i o svakom budućem pametnom izuzimanju vlastitog srca sa tvrdih pladnjeva nečije sujete. Sjećam se kvrgavih i zastrašujuće ružnih stabala koja sam gledala kroz prozor bolničke sobe, sjećam se kako sam se kod liječnika izborila sa bolji smještaj, sjećam se ljubica u plastičnoj čaši, koje sam nabrala kradomice, iskačući kroz prozor, dokazujući samoj sebi da sam živa i da ću preživjeti sve lomove. Izlazak iz bolnice bio je, kako to i inače bude, nešto poput novog rođenja. Znam da je pao iznenadan i kasan snijeg po tek iznikloj livadi , a ja sam se smiješkala ljubicama koje sam spasila od smrzavanja, baš kao da spašavam dijelić vlastite griješne duše. Tog petog travnja veselila sam se nečijem pozivu na premijeru, a nisam bila sigurna da je Potage o kojemu se pisalo tih dana po svim novinama, bio upravo namijenjen meni. Razmetljivog kuhara nisam osobno poznavala, pa je logična pretpostavka moja i bila da mi nije mogao posvetiti jelo samo tako na neviđeno. Nije mi struka, volim fina jela, i znam da je spravljanje nekada nalik na pravu intimu koju ne dijelimo sa svima. Radilo se o pilećem consommeu, valjušcima od riječne račetine sa crnim tartufima i vrhovima mladih šparoga narezanih a la Julienne. U redu, zvuči dosta fino. Ali zašto meni ? Nije vapio za publicitetom, niti mu je bio potreban dodatan aplauz oduševljenih nepaca. Slovio je kao majstor od zanata, za njegova su se jela doslovce otimali prijestolonasljednici, generali, bogate kurtizane, glumice i svatko tko je volio bezočno i griješno pomaziti se životom. Možda mi je samo htio privući pažnju, pomislila sam, igrajući na kartu moje taštine, al pisma koja su mi uslijedila tih dana sadržavala su neke neustrašive riječi, neke uspavane melodije lopoča, mirise nekog granja koje ne gori. Pa sam odgovorila na poziv. Samo jedna kava u lokalnom cafeu, nakon probe, na brzinu, oboje nemamo isuviše vremena. On ima ženu. Ja imam sina. Nećemo se zadržavati, ma samo da se vidimo. Nekada kasnije pričao je da je odmah trebao otići, što mu je i bio prvi poriv, od prve osjećajući onaj sjeverozapadnjak koji će ga odvući daleko na nesigurnu pučinu nespokoja i grižnje savjesti i slamanja svih emotivnih utočišta u kojima je privremeno uspješno našao zaklon. U meni je proradila silna znatiželja, snažno ono nešto, kao da vodorigama zaštićen, promatraš s katedrale cijeli svoj grad kao na dlanu, sve uličice svoga djetinjstva, sve klupe na kojima si sjedio, kandelabere na kojima si naslonjen žarko nekoga ljubio, u svitanje, ili pred spavanje.... Ta ružna čudovišta na koja se oslanjaš kako ne bi pao, po keltskoj su mitologiji danju trebala otimati i žderati malu djecu, a noću se okamenjivati. Zanemarimo li da smo se prepoznali baš poput bezazlene dječice, čudeći se što nas je to snašlo, ostaje nerazjašnjeno zašto nas ta čudovišta nisu odmah i pojela. Zanemarimo li pak mitologije, namjena njihova zapravo je puno praktičnija : odvođenje suvišne vode s krovova. On je odvodio moje suze i sušio ih svojom brigom i poljupcima. Svojim finim manirima na koje nisam naišla nikada niti prije, niti poslije, ma da sam živjela još tisuće godina u različitim tijelima i s različitim ulogama. Tek na trećoj kavi me poljubio. I bilo je to silovito. Bilo je to nalik na bitku, bitku krvavu i nimalo bezazlenu, jedan na jedan, prsa o prsa, u kojoj znaš da ćeš zasigurno izginuti, al znaš da gineš za nešto pošteno i vrijedno, za nešto što nikada prije nisi imao u životu, pa ti nije žao izginuti, nije ti žao života ako je to cijena. Ne. Cijena je bila daleko viša. I tu nije bilo cjenkanja, kao što sa smrću i inače biva. "Ljubav je nešto krhko što treba maziti i paziti. Ljubav nije izdržljiva i ljubav nije nepopustljiva. Ljubav se može slomiti pod nekoliko grubih riječi ili odbaciti sa šačicom nepromišljenih postupaka. Ljubav uopće nije nepokolebljiv pas, više je slična patuljastom mišolikom lemuru." ( Vodoriga, Andrew Davidson ) |
