Escoffier
četvrtak, 06.04.2017.
Svako naše tajno sastajanje, imalo je svojih začinskih čari.
Kao bosiljak na rajčice.: neki se okusi sljubljuju.
Dinja i pršut. Lubenica i ricota.
Tim više što me još tada doista doživljavao kao svoje malo privatno čudo.
( tko to ne bi volio ?)
Pa me ne jednom poželio staviti u lijevi džep košulje. Onako doslovce.
( nisam tako mala, odgovarala sam mu naizgled nehajno )
A drugi puta pak, izjavio kako proklinje tren kada me sreo, jer sada zna što mu je cijeloga života nedostajalo.
To su teške objede na prošlost. To su riječi koje još uvijek imaju težinu u mom rječniku.
I imati će zauvijek.
( fasciniralo ga je koliko mu vjerujem...koliko još uvijek svemu vjerujem )
Promatrala sam mu desni profil kada bi izgovarao takve misli. Onako, kao sam za sebe.
Djelovao je iskreno, ali ja sam znala dobro što proljeće mlado čini zrelim i odraslim ljudima.
Jednako kao i krošnjama. Kao šparogama. Baš isto što i rijekama.
Raspamete se. Prežive giljotinu. Počnu vjerovati svome srcu. Odmetnu se nagonski.
Kap gusta i mirisna meda na donjoj usnici. Prosijavanje sunca kroz tek razlistalo granje.
Miris jorgovana koji te okupa cijelu i takvu golu i mokru, ostavi na milost i nemilost sjeverozapadnjaku da te osuši.
Ali ja sam dugo, dugo znala.
To su tek riječi, Sarah.
A njemu su bile igračke. Omiljene igračke. Osvajao je on i nedostižnije od mene.
U početku sam se grleno i sveznajuće smijala tim njegovim izjavama. Škakljale su mi ego.
- Oh, Bože tebe, pa znam da sam neodoljiva !
Zabavljala ga je moja drskost. Jer i sam je bio takav.
Nisam niti pokušala biti nedostižnom.
Nisam igrala nikakve uloge i nisam se igrala. Samo sam ga slušala. I promatrala.
( o živote, što želiš...da više ničemu ne povjerujem ? To želiš ? )
Njegov ton glasa bio je smirujuć i mekan.
Odavao ga je samo hod....kao da se bori s nevidljivim i daleko nadmoćnijim neprijateljem.
Znao je s riječima, jednako kao što je znao s hranom i okusima.
Zavoditi, čarobirati, oduzeti dah, srušiti u nesvijest drsko i opasno,
pa onda odmah potom, brižno davati umjetno disanje tim istim riječima, kakve nikada prije nisam čula.
Bio je dječački nježan. Bio je viteški odvažan. Bio je očinski brižan. Bio mi je brat.
U onim nitima u kojima smo se doticali, mi se nismo voljeli, mi smo se obožavali.
U njemu su se miješale struje rijeke i mora, danas to razumijem.
On je bio boćata voda. Taman pomislim kako sam ga shvatila i kako me neće navući na tanak led.
( i obećam i sebi i njemu kako nikada, ali baš nikada, čuješ me, neću pisati u zagradama, jer mi je to glupo,
ej, to je užasno glupo i suvišno, jer nisam sramežljiva i sve si imam snage reći. u lice...)
Pa se nasučem ko neka sasvim neiskusna i nevina barka.
Znala sam koketirati, to mi je bilo u krvi. Doista sam mogla imati koga god poželim.
Ovdje sam bila svoja. Nikakva zavođenja nisu bila potrebna, jer me on naime,
odmah primio za zglob desne noge, na javnom mjestu, osluškivao mi srce u nogama, gledao me u oči kao da proučava divljinu, uvjete preživljavanja, izvore pitke vode, opasne i sve moje nepripitomljene zvijeri u blizini.
Volio je on svoju ženu. Volio ju je, ali tada već bez imalo strasti. One strasti za životom. Za promjenom. Odustao je od promjena. Volio ju je i poštivao onako kako se to mora činiti ženi.
Sa velikom zahvalnošću i s velikom odgovornošću.
Kada sam to osvijestila, samo sam ga jače zavoljela.
Možete li to shvatiti ?
Niti jedne ružne riječi, nikada. Poštovanje. Mir. Ali bez strasti.
Prijateljstvo.....partnerstvo. Meni nikada dosegnut ideal.
Volio je on mnoge žene. Svoju dugogodišnju ljubavnicu, i nju je volio.
Nekada pomislim, možda mu je opasnost sa mnom bila potrebna za život.
I sve te žene, i sve te ljubavnice s kojima nije imao srca prekidati.
- Prekinut će se samo, polako...
On je prekidao na način da (se) samo stavi u sjenu.
Zato sam ja uvijek stajala na onoj, najosunčanijoj strani svijeta, kiteći se nepotrebno krijesnicama i
još dodatno sjajeći, za svaki slučaj, razmečući se vlastitim odsjajima u svakoj prilici.
No, sjene ko sjene, grabile su za nama, masnim, gustim i sigurnim koracima, dok smo se mi,
ko dvije lude, smijali i ljubili uličicama, ubijali se kolačima, naslikavali kod uvijek istog kandelabra, za svaki slučaj, naivno misleći da će sjene uteći od tolika svjetla i sjaja....dvije naivne budale.
komentiraj (14) * ispiši * #
