Maurice bez ruža

Maurice i sreća

Maurice se snažno prisjeća njihovih vožnji....

Every heart's got it's moment
Written on it's soul
Just a minute in it's lifetime
Of a happiness untold

Proživljavali bi oni uz glazbu cijele svoje živote.
U vožnji. Daleko, daleko.
Srce joj se smiješilo.
Široko, široko.
Promicali su cijeli krajolici pored njihovih ramena.
Nebo bi imalo drukčiju boju.
Sva mora, livade, šume, izlasci i zalasci sunca..
sve se stapalo u jedan tren potpunog zajedništva, potpune sreće.
Milky way.
U desnom mu se kutu oka zrcalila nestašna strast, opojnost čovjeka koji zna što želi.
Ruke njihove posvuda.
Ono kad se od naleta sreće glasno zapitaš: jesam li to stvarno ...ja ?
Pa glasno pjevanje u dva glasa. I tuga i sreća. I bol i želja.

Zato je njegova najveća želja i bila da ona završi vozački,
sada, u četrdesetima.
- Bit ćeš odlična u tome, Sunce.
Vidio je kako uživa u tome.
Al 'uživala je ona i u njegovim dodirima, tijekom vožnje.
Ležala bi mu na desnoj ruci, u zagrljaju.
Sve uz opasnost ostavljanja rumenila na njegovoj košulji, bijeloj kao snijeg.

Još ima onu fotku svojih nogu bosih na komandnoj mu ploči.
Baška.
Još vidi njegove lijepe, široke lunule.
More, sol koju ispiru sa sebe ko dva lopova, on poput dječaka na plaži, nosi je u more...potaplja...
Smiju se, još se smiju. Maurice ih još vidi. Ljube se u moru ko dvadesetogodišnjaci.
Koja sloboda...koje uživanje...prepuštanje...
to znači biti svoj i kao svoj, tako voljen, željen, prihvaćen...
- Nikada..nikada nisam bila sretnija....

Maurice konačno polako, oslobađaju njene crne sjenke mučnog zagrljaja.


Jer ona je još uvijek ona njegova mala, ona je njegova girl in a sports car..

Blagoslovljena ljubavlju izdaleka.

Maurice i proljetni sokovi

Raspupoljčilo se.
Plamsa, zvoni, bruji, gori. Odjednom. Preko noći nestala je sva tišina.
Žute grane forzicije, tamno roza japanska dunja, ljubičasta trava od ljubičica.
Marelice zuje i bruje pčelama i bumbarima.
Magnolije na glavnom kolodvoru, koje su je tješile prošle godine u ovo vrijeme,
kad je po ne znam koji put pokušavala prekinuti, ne javiti mu se, odgristi sve,
razbuktale su se ponovno, poput ružičastih, mirisnih i plamenih vodoskoka.
Kako ne čuti te ptice u sumrak.
Kako preskočiti miris trave, kad neodoljivo zove na izuvanje i trčanje proplancima.
Kako ne vidjeti tu ružu pod prozorom u pupoljcima.
Brkati je vlakovođe ponovno pozivaju na putovanje.
Pokušava se Maurice otrgnuti tom zelenom stisku proljeća, al što više odolijeva, stisak je sve jači.
Uskoro će joj se zazelenjeti cijela podlaktica, bude li se isuviše opirala.

- Gdje si, pita ga. - Gdje si ?

Odgovara joj samo jeka praznih zvjezdanih svodova,
oblaka koji se vjenčavaju nakon sudara na neviđeno,
i svi se kao vole, i svi se kao mrze, i svima je kao dosta,
i zašto proljeće tako prokleto pojačava baš svaki, svaki osjećaj,
kao da smo svih ovih mjeseci bili samo bolesna i šuplja stabla,
kao da je sada sve odjednom procvalo unutar nas,
pa je koža tijesna, kora puca mimo ožiljaka i starih šavova,

i Maurice ponovno želi sresti onog kojeg je sretala svakog dana kod Botaničkog,
želi da joj ponovno namigne i da je pozove na kavu,
al kad prođe pored nje, za stvarno, pa ako je stvarno nešto i pita,
samo će kao prava old school djevojčurak, sagnuti glavu zamišljeno...

-Gdje si, gdje si sada ?

Maurice je svojoj prvoj simpatiji upravo izjavila ljubav.
Neka bude sretan.

Prokleto proljeće.

..a ja nisam s onim koga volim....

Maurice i njeno proljeće

Maurice se ne usudi prepustiti i pasti.
Mada bi padanje bilo sada jedino razumno rješenje.
Priznati tugu, priznati poraz, priznati sjebanost. Priznati.
Ne smješkati se kada joj do smijeha nije. Odjebati ono preteško.
Ajmo se lijepo izražavati : otpustiti ono što ne može prihvatiti.
E, tako.
Maurice se još grčevito drži za one proplanke gdje ju je vodio, iako uopće nije nešto osobito volio prirodu.
Bio je onako, više gradski tip: daj mu asfalt, daj mu cestu, daj mu more, ali i onaj skup restoran na plaži.
Daj mu onaj njen uzbuđen i zaljubljen osmijeh, I on sretan.
No, dobila ga je u šumu. I to je bilo svojevrsno priznanje ljubavi. Jest, zna ona to.
Jer lako za riječi: njegove su bile meke kao meso žute slasne dinje.
To što je išao za njom u šumu, to je ljubav.

Maurice se ne usudi prepustiti i pasti jer je nema tko dočekati ovaj put.
Gleda ona oko sebe sve ove koji je prihvaćaju i vole. Koji je traže, koji se sa njom smiju.
Provjerava im pogledom mišiće, mentalne obrasce, spremnost usred noći na njen jauk.
Provjerava ona to potpuno nesvjesno. I svjesno zaključuje da je nema tko dočekati.
Zato se Maurice ne prepušta i ne pada. Glavinja, lebdi, puzi, na koljenima, pa i laktovima.
Al ne priznaje knock out. Poput iscrpljena boksača koji je primio baš gadan udarac,
sudac još ne može svirati kraj, jer Maurice je na laktovima. Drama je u ringu.
Maurice leži na laktovima i glupavo se smješka.
Smješka se životu iz kojega jedva čeka da se probudi.

Vidi Maurice proljeće, kako ne. Pa nije ćorava.
Vidi ga poput prašnjavog cigančeta, zlatan i žut dukat kraj puta.
Doduše, diže ga s poda i provjerava zubima je li pravi.
No, kada se uvjeri, ona si bez grižnje savjesti, kupi još malo ljepote.

Maurice gledaju pedesetogodišnjaci. Osjeti ona to. Gledaju je otvoreno i bez srama.
Ona si pak odmah zamisli njihovu ženu koju su ostavili na semaforu jutros,
umornu ženu koja živi bez one ljubavi koju je imala,
dok on gleda četrdesetogodišnjakinje poput nje, otvoreno ih gleda i želi ih.

Suvišni su ti pogledi njoj. Ne znače joj ništa.
Mada bi bilo lijepo da je netko muški zagrli.

Sada bi joj značilo samo strpati malu torbu punu odjeće u onaj njen auto i krenuti na put poput hipija.
Da, to će učiniti.

Maurice i njen strah

Maurice i njena violina

To kako bez njega nije mogla nikad duže od tri mjeseca.
To što nikad nije mogla podnijeti što nije samo njen.
To što nije mogla zamisliti da je oženjen, pa ni kad joj je pokazao sliku.
To što je njemu to nekada ličilo na fiksaciju.
To što se pored njega osjećala tako živom, tako svojom i sjajnom.
To što su neki trenuci pored njega, dobili status najljepših trenutaka u njenom životu.
To što ga tako živim pamti.
To što je lako moguće, da je bio ljubav njezina života.
I što sad? Što s preostalim životom, ako tako mlad doživiš to?
Je li to samo zato jer je posljednji u nizu?
I čuje li on kako ona promiče njihovu ljubav, pričajući o njoj i bogu i vragu i kome god stigne, dajući ga za primjer duše kakvu je tražila stoljećima, ne propuštajući objasniti da su unatoč tome, prekidali u svakom njenom pms-u, svakog mjeseca, i da je on uvijek strpljivo i velikodušno, čekao da se ona zavrti ko zvrk, bijesno i s puno strasti, oko svoje vlastite osi, ni ne pokušavajući smiriti njenu ljutnju, njenu putanju, čekajući da se nepogrešivo točno i bolno ugrize za svoj vlastiti rep.

Ako je istina da cijeloga života samo bezglavo tražimo onoga koji će biti snažniji od nas, koji će nas poraziti do koljena, dotući u prašini kako bi nas naučio padati, kako bismo shvatili da ljubav znači puno više, i više i više, tada neka zna da je bio njena najsjajnija pobjeda, njen žulj i noga slomljena, toplo pjenušavo more, najviša planina.