Maurice i njena violina
utorak, 07.03.2017.To kako bez njega nije mogla nikad duže od tri mjeseca.
To što nikad nije mogla podnijeti što nije samo njen.
To što nije mogla zamisliti da je oženjen, pa ni kad joj je pokazao sliku.
To što je njemu to nekada ličilo na fiksaciju.
To što se pored njega osjećala tako živom, tako svojom i sjajnom.
To što su neki trenuci pored njega, dobili status najljepših trenutaka u njenom životu.
To što ga tako živim pamti.
To što je lako moguće, da je bio ljubav njezina života.
I što sad? Što s preostalim životom, ako tako mlad doživiš to?
Je li to samo zato jer je posljednji u nizu?
I čuje li on kako ona promiče njihovu ljubav, pričajući o njoj i bogu i vragu i kome god stigne, dajući ga za primjer duše kakvu je tražila stoljećima, ne propuštajući objasniti da su unatoč tome, prekidali u svakom njenom pms-u, svakog mjeseca, i da je on uvijek strpljivo i velikodušno, čekao da se ona zavrti ko zvrk, bijesno i s puno strasti, oko svoje vlastite osi, ni ne pokušavajući smiriti njenu ljutnju, njenu putanju, čekajući da se nepogrešivo točno i bolno ugrize za svoj vlastiti rep.
Ako je istina da cijeloga života samo bezglavo tražimo onoga koji će biti snažniji od nas, koji će nas poraziti do koljena, dotući u prašini kako bi nas naučio padati, kako bismo shvatili da ljubav znači puno više, i više i više, tada neka zna da je bio njena najsjajnija pobjeda, njen žulj i noga slomljena, toplo pjenušavo more, najviša planina.
Samo se nada da je bekrija i gore, da udara nogom desnom u mađarskom ritmu, na violinu onu snažnu Vidre iz Begeja.
komentiraj (11) * ispiši * #
