Raspupoljčilo se.
Plamsa, zvoni, bruji, gori. Odjednom. Preko noći nestala je sva tišina.
Žute grane forzicije, tamno roza japanska dunja, ljubičasta trava od ljubičica.
Marelice zuje i bruje pčelama i bumbarima.
Magnolije na glavnom kolodvoru, koje su je tješile prošle godine u ovo vrijeme,
kad je po ne znam koji put pokušavala prekinuti, ne javiti mu se, odgristi sve,
razbuktale su se ponovno, poput ružičastih, mirisnih i plamenih vodoskoka.
Kako ne čuti te ptice u sumrak.
Kako preskočiti miris trave, kad neodoljivo zove na izuvanje i trčanje proplancima.
Kako ne vidjeti tu ružu pod prozorom u pupoljcima.
Brkati je vlakovođe ponovno pozivaju na putovanje.
Pokušava se Maurice otrgnuti tom zelenom stisku proljeća, al što više odolijeva, stisak je sve jači.
Uskoro će joj se zazelenjeti cijela podlaktica, bude li se isuviše opirala.
- Gdje si, pita ga. - Gdje si ?
Odgovara joj samo jeka praznih zvjezdanih svodova,
oblaka koji se vjenčavaju nakon sudara na neviđeno,
i svi se kao vole, i svi se kao mrze, i svima je kao dosta,
i zašto proljeće tako prokleto pojačava baš svaki, svaki osjećaj,
kao da smo svih ovih mjeseci bili samo bolesna i šuplja stabla,
kao da je sada sve odjednom procvalo unutar nas,
pa je koža tijesna, kora puca mimo ožiljaka i starih šavova,
i Maurice ponovno želi sresti onog kojeg je sretala svakog dana kod Botaničkog,
želi da joj ponovno namigne i da je pozove na kavu,
al kad prođe pored nje, za stvarno, pa ako je stvarno nešto i pita,
samo će kao prava old school djevojčurak, sagnuti glavu zamišljeno...
-Gdje si, gdje si sada ?
Maurice je svojoj prvoj simpatiji upravo izjavila ljubav.
Neka bude sretan.
Prokleto proljeće.
..a ja nisam s onim koga volim....
Post je objavljen 24.03.2017. u 15:43 sati.