Maurice i njen strah

srijeda, 15.03.2017.



Maurice se boji svojih pjesama, boji se svojih priča.
Zato ih više i ne piše.
Pušta da se proliju njenim tijelom ko nasapunjana voda, ko ljubičasto veče puno preludija ptica, ko propupala magnolija na Zrinjevcu, probuđen vodoskok, skok u prazan prostor, bez njegovih ruku da je dočekaju oko struka, ko oko stručka cvijeća u zamamnom proljeću.
Maurice više ne piše, al pušta da je ispisuje ovo teško nedostajanje, da je nacrta na platnu odsanjanih snova, izgovorenih riječi koje poput svilenih traka šaraju nebo u sutonu. Maurice osjeća njegovu prisutnost. Pronalazi staru čestitku za Božić među davno plaćenim računima, a unutra piše samo: Sunce moje, tvoj netko...
Maurice se osmjehne jer u čestitci nađe i novčanicu od deset kuna, smežuranu i staru, novčanicu, moj bože.
Pa joj bude jasno da brine, on još uvijek brine, a tako je daleko da ga njezine ruke ne mogu pritisnuti na grudi, da njezine svilene trake ne mogu dosegnuti vrhove njegovih novih obzorja, a opet..tako je blizu..bliže od mnogih koje dotiče kao da su tu.
Maurice se boji svojih pjesama, boji se svojih priča.
Zato se samo osmjehuje.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.