-Nikada ne nosiš one male. - Kad su male. A i velike mi bolje stoje. Već sam prepoznatljiva po njima. Žene me pitaju...pitaju me... - Sunce, dokad ćeš tako ? Ovo je ko neka fiksacija. ( smijeh, dragost, lagana krivnja ) - Ne mogu ništa protiv toga. Vidi travanj je. Sutra je onaj peti travanj koji si jedino ti znao otpjevati. Sjećaš se ? - Nije zdravo. Još si mlada. Idi i zabavljaj se. Vodi ljubav svaki dan. Vozi auto. - Opet počinješ. Ideš mi na živce. Kupuj lijepu odjeću. Lijepe, male cipelice, koje samo ti možeš obući. Ma sve ti ja stignem. Zabavljam se. Al još si tu, uz mene. U rascvaloj japanskoj trešnji i u Quando quando quando, čak i kad je otpjeva dosadni Buble. Gledam gdje smo se sve ljubili. Tu smo hodali zagrljeni. Sjećaš se ? A tu smo ručali. Često. - Gubiš vrijeme. Umro sam, a i dalje ti gubim vrijeme... - Ne mogu. Probala sam. Probala sam drukčije. Onda se preplašim da ću sve odjednom zaboraviti. Da će sve nestati kao da se i nije dogodilo. To me vraća nazad. Želim se sjećati. - Onda bar nemoj pisati o tome kako sam te volio. Tako ćeš samo izazivati ljubomoru. Piši kako sam bio zao. Kako sam te varao na svakom koraku jer nam je to u krvi. Meni i mom starom. To stalno dokazivanje muškosti. O tome piši, Zvjezdice. - Ti si mrtav i ne možeš mi naređivati o čemu ću ja pisati. - Nerazumna si, ljubavi. - Nikad nisam čula za razumnu ljubav. - Znaš na što mislim. Barem me sada poslušaj. Pretvoriti ćeš se u spomenik. - Ajde mi zabrani ! - Na tvome mjestu, ja bih..... - Znam ja dobro što bi ti. Juste la façon dont vous regardez ce soir Sjećaš li se Sarah, kako si ispod Notre Dame vrtjela onu svoju zelenu suknju? Kako si u Parc de la Villettu radila na travi zvijezde, a onda smo ležali jedno do drugoga i jeli tratinčice? Sjećaš li se kako sam nespretno povukao ruku, pa je to izgledalo tako profano, tako kao da sam te zapravo htio uhvatiti za stražnjicu, a bilo bi to prerano i sasvim neprilično tom romantičnom trenutku? Kad sam te ljubio pred vitezima u onome muzeju? Brao ti ljubice? Mislili smo da smo sami, sami, tek u prazne oklope smo sumnjali, a onda se iza nas pojavila pozamašna skupina veselih talijanskih turista, koji samo što nisu aplaudirali našoj, misliili smo, diskretnoj provali nježnosti...? Onog talijanskog umirovljenika koji ti je u muškom toaletu gdje smo otišli obaviti nuždu jer je u ženskom bila grozomorna gužva, gledajući te u ogledalo rekao nešto poput bellisima, ti si se nasmijala i pokazala da ti je drago, a meni je došlo da ga protjeram iz zemlje, oduzmem mu mirovinu i zatvorim ga u tamnicu? Mon sucre d'orge.... Sjećaš li se one rječice koja se budila iz stoljetnog zimskog sna, dok su posvuda kreketale žabe, a mi smo šetali puteljkom uz šumu i ti si rekla kako osjećaš vile u zraku, i kako su nevidljivi cvjetovi pustili svoje pelude da lete zrakom i oplođuju zaljubljene, a ja sam se na to nasmijao i rekao ti : bleso moja mala, što sve nećeš umisliti..... A ti si se rastužila onako kao što se rastužuje neshvaćeno stablo, onako kako se vrba spušta sve do rijeke , onako kako se javlja ševa iz pustog gnijezda, tako si se rastužila...pile moje malo. I meni je došlo da si u toj nespretnosti opalim nekolicinu šamara. ***** Ja sam, vjerujte mi, doista pravo zeleno raščupano proljeće u njegovim rukama. Čudovišno. Vjerujem mu sve. Ne vjerujem mu niti riječ. I bude li vrijeme doista bez imalo milosti uzimalo i žderalo trenutak po trenutak, bude li onako jako nemilosrdno i grubo, brisalo blistave ulice na kojima smo prosipali naše poljupce, sljubljene ruke i prste, pokušavajući proniknuti u tajnu, tajnu koja nam je svirepo titrala pred nosom u ono plavo i modro popodne, kad sam znala da je postalo ozbiljno, a da to i nije morao izgovoriti. ono što mi nikako neće moći oteti to vrijeme, njegova je nježnost u svoj onoj grubosti kojom smo se pokušali otjerati jedno od drugoga, njegova je upornost da viteški svlada svu moju opreznost i strah, stalno iskušavajući moju privrženost. Njegove su oči te koje me vole. |