Juste la façon dont vous regardez ce soir
utorak, 04.04.2017.-Nikada ne nosiš one male.
- Kad su male. A i velike mi bolje stoje. Već sam prepoznatljiva po njima. Žene me pitaju...pitaju me...
- Sunce, dokad ćeš tako ? Ovo je ko neka fiksacija. ( smijeh, dragost, lagana krivnja )
- Ne mogu ništa protiv toga. Vidi travanj je. Sutra je onaj peti travanj koji si jedino ti znao otpjevati. Sjećaš se ?
- Nije zdravo. Još si mlada. Idi i zabavljaj se. Vodi ljubav svaki dan. Vozi auto.
- Opet počinješ. Ideš mi na živce.
Kupuj lijepu odjeću. Lijepe, male cipelice, koje samo ti možeš obući.
Ma sve ti ja stignem. Zabavljam se. Al još si tu, uz mene.
U rascvaloj japanskoj trešnji i u Quando quando quando, čak i kad je otpjeva dosadni Buble.
Gledam gdje smo se sve ljubili. Tu smo hodali zagrljeni. Sjećaš se ? A tu smo ručali. Često.
- Gubiš vrijeme. Umro sam, a i dalje ti gubim vrijeme...
- Ne mogu. Probala sam. Probala sam drukčije.
Onda se preplašim da ću sve odjednom zaboraviti.
Da će sve nestati kao da se i nije dogodilo. To me vraća nazad. Želim se sjećati.
- Onda bar nemoj pisati o tome kako sam te volio. Tako ćeš samo izazivati ljubomoru. Piši kako sam bio zao. Kako sam te varao na svakom koraku jer nam je to u krvi. Meni i mom starom. To stalno dokazivanje muškosti.
O tome piši, Zvjezdice.
- Ti si mrtav i ne možeš mi naređivati o čemu ću ja pisati.
- Nerazumna si, ljubavi.
- Nikad nisam čula za razumnu ljubav.
- Znaš na što mislim. Barem me sada poslušaj. Pretvoriti ćeš se u spomenik.
- Ajde mi zabrani !
- Na tvome mjestu, ja bih.....
- Znam ja dobro što bi ti.
Juste la façon dont vous regardez ce soir
Sjećaš li se Sarah, kako si ispod Notre Dame vrtjela onu svoju zelenu suknju?
Kako si u Parc de la Villettu radila na travi zvijezde, a onda smo ležali jedno do drugoga i jeli tratinčice?
Sjećaš li se kako sam nespretno povukao ruku, pa je to izgledalo tako profano, tako kao da sam te
zapravo htio uhvatiti za stražnjicu, a bilo bi to prerano i sasvim neprilično tom romantičnom trenutku?
Kad sam te ljubio pred vitezima u onome muzeju? Brao ti ljubice?
Mislili smo da smo sami, sami, tek u prazne oklope smo sumnjali, a onda se iza nas pojavila pozamašna skupina veselih talijanskih turista, koji samo što nisu aplaudirali našoj, misliili smo, diskretnoj provali nježnosti...?
Onog talijanskog umirovljenika koji ti je u muškom toaletu gdje smo otišli obaviti nuždu jer je u ženskom bila grozomorna gužva, gledajući te u ogledalo rekao nešto poput bellisima,
ti si se nasmijala i pokazala da ti je drago,
a meni je došlo da ga protjeram iz zemlje, oduzmem mu mirovinu i zatvorim ga u tamnicu?
Mon sucre d'orge....
Sjećaš li se one rječice koja se budila iz stoljetnog zimskog sna, dok su posvuda kreketale žabe, a mi smo šetali puteljkom uz šumu i ti si rekla kako osjećaš vile u zraku, i kako su nevidljivi cvjetovi pustili svoje pelude da lete zrakom i oplođuju zaljubljene, a ja sam se na to nasmijao i rekao ti : bleso moja mala, što sve nećeš umisliti.....
A ti si se rastužila onako kao što se rastužuje neshvaćeno stablo, onako kako se vrba spušta sve do rijeke , onako kako se javlja ševa iz pustog gnijezda, tako si se rastužila...pile moje malo.
I meni je došlo da si u toj nespretnosti opalim nekolicinu šamara.
*****
Ja sam, vjerujte mi, doista pravo zeleno raščupano proljeće u njegovim rukama.
Čudovišno. Vjerujem mu sve. Ne vjerujem mu niti riječ.
I bude li vrijeme doista bez imalo milosti uzimalo i žderalo trenutak po trenutak, bude li onako jako
nemilosrdno i grubo,
brisalo blistave ulice na kojima smo prosipali naše poljupce, sljubljene ruke i prste, pokušavajući proniknuti u tajnu,
tajnu koja nam je svirepo titrala pred nosom u ono plavo i modro popodne,
kad sam znala da je postalo ozbiljno, a da to i nije morao izgovoriti.
ono što mi nikako neće moći oteti to vrijeme, njegova je nježnost u svoj onoj grubosti kojom smo se pokušali otjerati jedno od drugoga, njegova je upornost da viteški svlada svu moju opreznost i strah, stalno iskušavajući moju privrženost.
Njegove su oči te koje me vole.
komentiraj (14) * ispiši * #
