Marketing
Dok pričam o nama
I ti znaš i ja znam, i mi jako dobro znamo,
jorgovan nije neki tamo, najobičniji cvatući grm travnja.
Ti cvjetići koji teksturom pucaju i šire mirise najskupljih parfema, upravo su navikli na svekoliko udivljenje.
Ja mu se klanjam kao božanstvu, laka srca to priznajem.
Lelujam opijena mojom ulicom jorgovana, gdje svaka kuća ima barem jedan grm,
bijelih ekraniziranih, opjevanih svjetlo ljubičastih, opojnih tamnoljubičastih, krupnih, sitnijih....
Mirisom mi priziva nagle proljetne pljuskove, ukradene poljupce, izgubljene ključeve,
sakrivene bilježnice, prašnjava putovanja,
oči koje uranjaju u druge, bliske, baš kao u jezero duboko.
Prizivaju i opasnu i nedorečenu čežnju za životom, one goluždrave želje koje se svakog proljeća izlegu ko ptići u gnijezdu moje mašte, a ja ih hranim redovito samo sebi svojstvenim mušicama.
*****
Jorgovani podsjećaju na isprepletene prste, duge i lomne zagrljaje, nježne pregibe ljubljenog vrata,
gdje se privremeno branimo od ostatka svijeta. Igrajuć se skrivača ne žmireći.
Oni vole da ih se krade. Sade se uz plotove na jugozapadu, radi sreće u ljubavi.
Pod jednim sam zakopala jedno obećanje i jedan bijeg.
Pod drugim sam se dugo i strastveno ljubila.
Trećeg imam na svim slikama proljeća.
*****
Sjedim ispred moje dugonoge Vivianne, a ona me pita zašto joj izbjegavam pričati o tebi.
Pričam joj o Mauriceu, uredno pričam o Henryju, pričam i pričam o stvarima
koje me dotiču na onaj normalan, životni način, kao briga koju ću riješiti, kao nešto na što ću utjecati.
I ono malo što joj o tebi kažem, čini da ona ustaje i donosi mi tri paketića maramica.
Nije da ne plačem. Nije da ne pričam.
Bilo što da čitam ili gledam, ima neku poveznicu, neko prisjećanje na tebe.
Već je pola godine prošlo, konstatira ona. A ja nisam niti znala izračunati.
*****
I onda krenem naglo sa sjećanjima naglas...
-Recite ako sam vam to već pričala....
I razlistam se poput grma, i procvate mi lice, i narastu mi oči, dok pričam o nama.
Pucaju mi tamnoljubičasti cvjetići na obrazima.
Osjetim podrhtavanje opojnih mirisa na podlakticama.
Uselio si mi se u kosu. Zaogrnuo me ljubavlju ko mirisom.
Prevario si me.
- Divno, zaplješće ona, divno !
- Koja su to lijepa sjećanja !
-Ali više ih nema...više se neće dogoditi...ne s njim...ne mogu mu čuti niti glas....
U mojim si prstima koje si ljubio, jedan po jedan, onog vjetrovitog popodneva kada ti nije bilo dobro, pa smo sjedili jedno pored drugog i nismo nikamo išli, i nismo ništa radili i ništa pametno pričali, samo si mi ljubio prste.
I dlan si mi ljubio. Po sredini.
Ovako kako ja sada ljubim svojim unucima, veličanstveno.
Kraljevski i s obožavanjem.
*****
I posthumno, ljubav treba zaslužiti i ljubav treba opravdati. Jer koji bi joj smisao inače bio.
Treba opravdati njeno postojanje svojim uspravnim hodom i kada je se više ne može dotaknuti, dotjerivanjem, novim proljećem, pupanjem i listanjem, pucanjem cvjetića na obrazima samo dok se o njoj priča,
mirisom života koji zove i vabi na nova putovanja, na nova putovanja gdje ću ionako
na svakom koraku tražiti, dragi, tebe.
Post je objavljen 10.04.2017. u 22:00 sati.