Samonikla
tvoja riječ
ispod gustog lišća skrivena
poruka koju iščitava moja
tišina
Bijeli sitni zvončići nježnosti
izrezbareni čipkom jutarnjom
umiveni kišom bezazlenog povjeravanja
jednom negdje morali bi
Kao da ti čujem disanje na vlastitom uzglavlju
prilaziš mi tek u snovima pred zoru neku rumenoplavu
zagonetno se smješiš kao da sve znaš
prelaziš prstima mojim uspavanim trepavicama
Želiš vidjeti tko sam ispod tog silnog lišća
jesam li sada već spremna zazvoniti
da li je srce sada izdržljvije
jesam li očuvala bezazlenost
Pokušavam se sjetiti otkuda te zapravo znam
dok ti polako razmičeš moje lišće
pomno pazeć da ne narušiš sklad oblika i miris želje
ja u mislima već ljubim ti prste
i tako isprepleteni u zanosnom titraju
želja, zamišljanja, nada i snova
čekamo riječ koja ne otkazuje
riječ koja ne prokazuje i neće zanijekati
riječ iscjeljujuću
Post je objavljen 19.04.2017. u 13:16 sati.