Gargonille
subota, 01.04.2017.
Nisam vam pričala kako smo se upoznali.
Ne samo zato jer je taj trenutak doista teško opisati, a ne zaplesti se u nostalgiju, idealiziranje i patetiku.
Podmetnuti si nogu i ostati u tom izlomljenom položaju još danima.
Ili zato što sjećanja na to popodne, danas izgledaju poput zlatnog odsjaja u staklu starinske vitrine.
Zasljepljuju i bole oči od tolika sjaja. Nije moguće gledati duže od nekoliko sekundi bez treptaja.
Sigurno vam nisam zato, jer sam se od prvoga trena kad sam ga ugledala, tako fotografski precizno mogla iscrtati u njegovim očima, potrbuške ležati utopljena u njegovim šarenicama, kao da tamo stanujemo zajedno,
kao da sam taj dom u njegovim očima uređivala sama, svojim rukama, šivala zavjese i jastuke od istog skupocjenog materijala, bez prenemaganja, stvarala toplinu koja je tu da traje zauvijek i bezvremeno, a sve od prvog lista koji je zasigurno zatreperio na divljem kestenu, razlistalom i punokrvnom drvetu pored kojega je prolazio toga popodneva,
sve žureći da me sretne, jureći u susret jednoj nezaobilaznoj istini ( otkud ti i zašto sad, i što ću s tobom, kamo da te spremim ) sudbini koju nije bilo moguće mijenjati i koja će nas oboje preokrenuti i prepoloviti, izudarati i pomilovati, poput toplog sjeverozapadnjaka propuhati, sve bolne udubine koje smo stvorili dobrovoljno i braneći se,
od prave životne samoće i neshvaćenosti.
Bilo je to vrijeme mog oporavka nakon bolnice, gdje sam si obećala nekoliko važnijih stvari o mudrijim izborima,
kao i o svakom budućem pametnom izuzimanju vlastitog srca sa tvrdih pladnjeva nečije sujete.
Sjećam se kvrgavih i zastrašujuće ružnih stabala koja sam gledala kroz prozor bolničke sobe, sjećam se kako sam se kod liječnika izborila sa bolji smještaj, sjećam se ljubica u plastičnoj čaši, koje sam nabrala kradomice, iskačući kroz prozor, dokazujući samoj sebi da sam živa i da ću preživjeti sve lomove.
Izlazak iz bolnice bio je, kako to i inače bude, nešto poput novog rođenja.
Znam da je pao iznenadan i kasan snijeg po tek iznikloj livadi , a ja sam se smiješkala ljubicama koje sam spasila od smrzavanja, baš kao da spašavam dijelić vlastite griješne duše.
Tog petog travnja veselila sam se nečijem pozivu na premijeru,
a nisam bila sigurna da je Potage o kojemu se pisalo tih dana po svim novinama,
bio upravo namijenjen meni.
Razmetljivog kuhara nisam osobno poznavala, pa je logična pretpostavka moja i bila da mi nije mogao posvetiti jelo samo tako na neviđeno. Nije mi struka, volim fina jela, i znam da je spravljanje nekada nalik na pravu intimu koju ne dijelimo sa svima.
Radilo se o pilećem consommeu, valjušcima od riječne račetine sa crnim tartufima i vrhovima mladih šparoga narezanih a la Julienne. U redu, zvuči dosta fino. Ali zašto meni ? Nije vapio za publicitetom, niti mu je bio potreban dodatan aplauz oduševljenih nepaca. Slovio je kao majstor od zanata, za njegova su se jela doslovce otimali prijestolonasljednici, generali, bogate kurtizane, glumice i svatko tko je volio bezočno i griješno pomaziti se životom.
Možda mi je samo htio privući pažnju, pomislila sam, igrajući na kartu moje taštine, al pisma koja su mi uslijedila tih dana sadržavala su neke neustrašive riječi, neke uspavane melodije lopoča, mirise nekog granja koje ne gori.
Pa sam odgovorila na poziv. Samo jedna kava u lokalnom cafeu, nakon probe, na brzinu, oboje nemamo isuviše vremena. On ima ženu. Ja imam sina. Nećemo se zadržavati, ma samo da se vidimo.
Nekada kasnije pričao je da je odmah trebao otići, što mu je i bio prvi poriv, od prve osjećajući onaj sjeverozapadnjak koji će ga odvući daleko na nesigurnu pučinu nespokoja i grižnje savjesti i slamanja svih emotivnih utočišta u kojima je privremeno uspješno našao zaklon.
U meni je proradila silna znatiželja, snažno ono nešto, kao da vodorigama zaštićen, promatraš s katedrale cijeli svoj grad kao na dlanu, sve uličice svoga djetinjstva, sve klupe na kojima si sjedio, kandelabere na kojima si naslonjen žarko nekoga ljubio, u svitanje, ili pred spavanje....
Ta ružna čudovišta na koja se oslanjaš kako ne bi pao, po keltskoj su mitologiji danju trebala otimati i žderati malu djecu, a noću se okamenjivati. Zanemarimo li da smo se prepoznali baš poput bezazlene dječice, čudeći se što nas je to snašlo, ostaje nerazjašnjeno zašto nas ta čudovišta nisu odmah i pojela.
Zanemarimo li pak mitologije, namjena njihova zapravo je puno praktičnija : odvođenje suvišne vode s krovova.
On je odvodio moje suze i sušio ih svojom brigom i poljupcima. Svojim finim manirima na koje nisam naišla nikada niti prije, niti poslije, ma da sam živjela još tisuće godina u različitim tijelima i s različitim ulogama.
Tek na trećoj kavi me poljubio. I bilo je to silovito. Bilo je to nalik na bitku, bitku krvavu i nimalo bezazlenu, jedan na jedan, prsa o prsa, u kojoj znaš da ćeš zasigurno izginuti, al znaš da gineš za nešto pošteno i vrijedno, za nešto što nikada prije nisi imao u životu, pa ti nije žao izginuti, nije ti žao života ako je to cijena.
Ne. Cijena je bila daleko viša. I tu nije bilo cjenkanja, kao što sa smrću i inače biva.
"Ljubav je nešto krhko što treba maziti i paziti.
Ljubav nije izdržljiva i ljubav nije nepopustljiva.
Ljubav se može slomiti pod nekoliko grubih riječi ili odbaciti sa šačicom nepromišljenih postupaka.
Ljubav uopće nije nepokolebljiv pas,
više je slična patuljastom mišolikom lemuru."
( Vodoriga, Andrew Davidson )
komentiraj (17) * ispiši * #
