Marketing
Slučajno
Sve je lakše kada pomislim...da me i nisi baš nešto jako volio.
Barem ne onako kako sam ja voljela tebe. Sudbinski i predodređeno.
Nešto plavo, nešto staro, nešto posuđeno.
Pogledam noćno nebo, još mjestimično plavo,
tamo gdje su još zvijezde
i sjetim se one lijepe, mislim Zweigove :
" Ovdje je čekao samo jak i neiskorišten osjećaj, pa pohrlio u susret prvom čovjeku...."
Pohrlio.
Tako lijepa, lijepa riječ.
Hrliti kao grliti. Pojuriti u zagrljaj.
Trčati brzo, da se sve udaraš nogama u guzicu.
Jer ti se hoće. Željeti, voljeti, ljubiti, maziti, opet pripadati.
Ovakva nepripadljiva.
Tražiti repete sranja.
Jer ti se hoće. Patiti, ne spavati, ubijati, plakati.
Jer ti se baš hoće.
Mislima, dozivanjima, sutonima.
Ono kad snažno miriše spaljeno šiblje, znaš, ona čežnja.
Želja da skočiš u prehladno i nepoznato, da se isprepleteš i tako ostaneš barem neko vrijeme.
Ili kao, jao, ona isprepletenost iz koje nikako ne možeš izaći
bez vlasi kose, bez jednog oka, pola usnice odgrižene u strasti, prsta, obrve.
Pa se bacakaš ko ona blesava i lakoma riba, s udicom duboko zarinutom u sve svoje.
Ozbiljan je to nekad zagrljaj i nimalo nalik igri.
Nešto te zasjaji. Nešto te unakazi.
Ponešto samo malo bude tvoje, ostavi trag i ode.
Znaš me dušo., ja zamišljam samo lijepe stvari.
Pa tako snujem da me i sad gledaš dok ovo pišem,
ovakva bez vlasi, oka, pola usnice, prsta i obrve,
blesava i lakoma riba,
gladno mače,
i čudiš se onom svojom lijepom kožom
mojoj lijepoj i rijetkoj dječjoj odanosti.
- Neću ja moći bez tebe.
- Ma, moći ćeš.
- Znaš da neću.
- Jednom ćeš morati.
Lakše je kad pomislim da je taj tvoj osjećaj samo tako, ničim izazvano i slučajno, iznebuha banuo u moj zagrljaj,
pohrlio mome, ničim izazvanom i posve slučajnom.
Baš kao što ja sada nekada padam u tuđe i nepoznate zagrljaje, u tuđe, ničim izazvane riječi srodnosti.
I ljubim nepoznate. I natjeravam oči da se zavodnički smiju. I gledam nepoznate ruke koje me dodiruju.
Bezbrižno, kao, gledaj me, imam oba oka. I obje obrve.
To me oslobađa, to mi daje neku smiješnu nadu, da ću te ipak prestati jednom ovako grliti izdaleka,
da ću slušati rekvijem kišni u nekom sasvim tuđem zagrljaju
i moći se nasmiješiti čitavim svojim širokim licem
onome što je moralo biti.
Osim ako je i to što je moralo biti...bilo posve slučajno.
Post je objavljen 24.04.2017. u 20:32 sati.