MALA NOĆNA NEZGODA
Noćas, zapravo pred zoru, ispred zgrade u kojoj stanujem dogodila se mala noćna nezgoda.
Sjedio sam za radnim stolom i čitao, kad začuh tresak. S obližnje topole, udaljene svega dvadesetak metara od moga prozora, pala je noć. Tiho, kako samo ona umije. Naravno, skočio sam na noge lagane ne bi li nesretnici priskočio u pomoć. Pogledao sam najprije s balkona i vidio kako se diže s bolnom grimasom na mrklome licu i šepesajući nestade u predjutarnjem mraku. Sve se dogodilo toliko brzo, da ni sad nisam siguran jesam li to sanjao ili je noć zaista pala. Ili je to bio NLO - Noćni lagani odsjaj? Ne znam, ali ovdje ostavljam pjesnički trag doživljene padajuće noći. Ponekad padne s klizave grane Noć tako noćna što ne zna da svane Ona kano lopov tiho se šulja Noć tako mračna izvire iz mulja A sve što živi u zaštiti mraka Otkrit će lako tek sunca zraka Nemoćna ko zloba, pobjegla iz roga Savila se noćas oko srca moga Noć je tiho pala i slomila nogu A ja gipsa nemam pomoć joj ne mogu |
VI PRLJAVE KURVE
Kažu da govori moraju biti kratki i razumljivi.
Ne slažem se se s tim, kao što se ne slažem s time da tekstovi moraju biti kraći. Tekstovi, kao i govori, moraju biti dobri i ništa više. Ali, zadržimo se na govoru i govornicima. Ima sjajnih govora i govornika, od starih vremena do najnovijih. Budući da ulazimo u zimsku televizijsku shemu, kad će nas HTV maltretirati prijenosima iz Hrvatskoga sabora, evo jednoga glasovitog parlamentarnog govora kojega je izgovorio lord Oliver Cromwel u engleskom parlamentu, 19. travnja 1653. godine. Naravno, govor donosim u cijelosti, bez ikakvog komentara. Uživajte. Čas je da prekinem vaše zasjedanje na ovome mjestu koje obeščastiste prezirom prema svim vrlinama i oskvrnuste odajući se time porocima. Strančarsko ste društvo i protivnici svake dobre vlasti! Krdo ste proračunatih hulja i poput Ezava prodali biste vlastitu zemlju za par zrna žita. I poput Jude, izdali biste vlastitog Boga za nekoliko srebrnjaka. Sačuvaste li barem jednu jedinu vrlinu? Postoji li jedan jedini porok kome se ne odaste? U moga je konja više vjere negoli u vas. Vaš je Bog zlato! Koji od vas za mito ne proda dušu? Ima li među vama čovjeka kojemu bi bilo i trunku stalo do dobra Commenwealtha? Vi prljave kurve, ne oskvrnuste li ovo sveto mjesto, ne pretvoriste li hram Božji u špilju razbojničku svojim nećudorednim stavovima i opakim navadama? Postadoste nepodnošljivi i mrski cijelome narodu. Narod vas posla da ispravite zločine, a vi sami najveći ste zločin. Zato me vaša zemlja zove da očistim ove Augijeve štale i prekinem vaše pokvarene poslove u ovome Domu. A to ću, tako mi Boga i snage koju mi pruža, sada i učiniti! I zato vam naređujem, ako vam je život mio, da ste smjesta otišli odavde! Odlazite van, smjesta! Gonite se, služinčadi potkupljiva! Uzmite onu svjetlucavu tričariju i zaključajte za sobom vrata. Za ime Božje, van! |
ISUS NA MAGARCU
Dakle, tko je bio Isus Nazarećanin?
Možda bi vrijedilo i ovako razmišljati: Isus je prije svega bio duhovit i vrlo domišljat čovjek, ako je bio kao pojedinac. Po onome što nam prenosi predaja, izražavao se izuzetno duhovitim i mudrim rečenicama, da ne kažem aforizmima, što upućuje na to da je taj Nazarećanin bio vrlo učen čovjek, budući da se u svojim propovijedima služio prispodobama koje je, najvjerojatnije, pročitao u starim knjigama. Njegova odluka da u Jeruzalem uđe jašući na magarcu posebno je duhovita. Mišljenja sam da se na taj način želio narugati naglašeno raskošnim ulascima u gradove ondašnjih moćnika. Oni su se sa svojih pohoda vraćali u raskošnim kočijama, nakićeni ratnim plijenom i u bogatim odorama, vodeći za sobom zarobljenike, buduće robove. Isto tako u hramovima su se održavale velebne religijske predstave, razne procesije itd. Sve je to Isusu bilo zapravo smiješno i nepotrebno. Držao je da sva ta vanjska obilježja Bogu nisu potrebna. Zato su se njegove propovijedi održavale na otvorenom i bile su svima dostupne. Njemu je vjera bila smisao života. Držao je da postoji samo jedan Bog, a izvan njega sve je nepotrebno. Bog nema alternative. On nema protivnika. On ima samo svoje sljedbenike kojima je dao osnovu života. Jer svi smo mi samo dio općeg života. Život je krug i mi u tom krugu imamo svoju točku. U doba kad je Isus živio taj je krug bio Arhimedov. Arhimed je molio da ne diraju njegove krugove, a Isus je krugove pretvorio u kružoke, pa bi Arhimedova molbenica u Isusovoj interpretaciji glasila: Ne dirajte u moje kružoke! Upravo zato je Isus Nazarećanin ušao u Jeruzalem na magarcu. Kao božji čovjek koji se ruga ljudskim manama. On je kralj, jer je svaki čovjek kralj. Jer Bog ljude ne dijeli. Svi smo došli na svijet na isti način, kao produžetak dosadašnjeg života, kao dio koji zauzima svoje mjesto u krugu ili kružoku. Kad čovjek umre, na njegovo mjesto dolazi drugi i to je krug kojemu još potpuno ne znamo ni početka ni kraja. Isus na magarcu je zorna slika njegova razmišljanja. Nema Isus gizdava konja, nema raskošne kočije, nema živopisnog odijela... On je običan čovjek, u običnom odijelu, na običnom magarcu. Mogao je Isus ući u Jeruzalem i pješke, ali nije. Svoja je misijska putovanja obavljao pješice. Onako kako je pričao, tako je i živio. Pokazalo se da se s tih putovanja vraća kao pobjednik. Upravo toj se pobjedi Isus želio narugati. Zato je ponosno zajahao malo sivo magare i krenuo u grad. U taj su grad, uostalom kao i u ostale gradove, pobjednici ulazili uz bubnjeve i trublje. Praćeni hijerarhijskom pratnjom. Do pobjednika su, u manje raskošnoj odori, išli ostali dužnosnici oliti dostojanstvenici, redom sve do običnih vojnika koji su bili bezimena masa. Onima koji su ih dočekivali donosili su darove, plijen kao simbol pobjede. Među tim darovima bili su i poraženi. Oni više nisu bili ljudi, bili su dio plijena, dakle robovi. I kao što ste mogli kupiti neku više ili manje vrijednu robu, tako ste kao robu mogli sebi kupiti i roba, jer poraženi je zapravo roba, on nije čovjek, on je samo više ili manje vrijedan ratni plijen. Eto, tome se Isus narugao. Uzjahao je, kao Cezar, kao Vrhunski svećenik, na magarca, a slijedila ga je vojska u kojoj nije bilo ni pobjednika, ni poraženih. Naime, svi su bili ljudi. I kad bi državni ili vjerski važni dužnosnici, kako se vole nazivati, slijedili najuzoritijeg od uzoritih, onda bi na državnička ili vjerska putovanja odlazili jašući na magarcima. Pod uvjetom da mi, kao njihovi janjci, nismo, u prenesenom značenju, njihova magarčad. |
ZAPRAVO, ŽIVOT JE MASKENBAL
Život teče, vrijeme stoji
Godine se same množe Dok ti drugi masku kroji Valja ti iz svoje kože U školi je gusto bilo Neznanje te neko nađe A u domu, maska-lice Od šećera bješe slađe U mladosti, oh nebesa Sve zbog jedne plahe klinke Mijenjao si svakog dana Udvaračke razne krinke Kao maska, krinke razne Služio si, sudbo kruta Pa i danas, vidim, viriš Poput pseta, ispod skuta Pred liječnikom il’ glavarom I ostalih jačih trista Masku nosiš krotka bića Uvijaš se kano glista Život teče, vrijeme stoji Godine se same množe Masku skidaš, nigdje lica Što se može, što se može |
VOLTAIROV DUH
Volim skupljati anegdote iz života meni dragh ljudi. Jedan od najdražih, svakako mi je francuski književnik i filozof, François Voltaire. O njemu sam skupio dosta vrlo duhovitih anegdota. Kad ih pročitate, bit će vam jasno zašto volim tog ljepoduha.
Voltaire je bio poznat kao vrlo gostoljubiv čovjek, a to je posebno vrijedilo za strance koji su ga posjećivali u njegovu dvorcu Ferne. Iskušavajući njegovu gostoljubivost, jedan gost izrazio je želju da u dvorcu ostane nekoliko tjedana, na što se Voltaire nasmija i reče: - Vidim da vi niste nimalo nalik na Don Quijotea; on je obično zamjenjivao gostionice dvorcima, dok vi dvorce zamjenjujete – gostionicama. Voltairove tragedije Zaira skinuta je s repertoara, zbog vrlo oštrih kritika, nakon premijere. Slavnoga pisca o tome je obavijestio jedan prijatelj, a Voltaire je samo slegnuo ramenima i rekao: - Prijatelju moj, sudbina ljepotica je da posrnu! Kad su Voltairea upitali što misli o Englezima, ovako je rekao: - Oni su vrlo nalik na vrč piva koji svakodnevno piju: na vrhu pjena, na dnu talog, a između – najbolji dio! Nakon pogreba nekom kolegi, upitali Voltairea što misli o nadgrobnom govoru, on odgovori: - Govor je bio sjajan, sličan maču Karla Velikoga – dug i plosnat! Nagovarao neki prijatelj Voltairea da se okani predrasuda, jer da one u životu samo sputavaju čovjeka. Voltaire će na to: - Pokušavao sam, pokušavao i odustao. Jer, ako ih izbacim kroz vrata, vidjet ćeš, one će uskoro ući kroz prozor! Pitali Voltairea koja je razlika između dobrog i lijepog. Voltaire će: - Dobro treba uvijek dokazivati, a lijepo – ne! Kao dječak, Voltaire je boravio kod jezuita. Budući da su oni bili jako štedljivi, nisu zagrijavali sobe sve dok se sveta voda nije počela zamrzavati. Budući da je Voltaire nije volio studen, dosjetio se i noću u svetu vodicu kriomice stavljao led koji bi donosio iz vrta. Naravno, sveta bi se voda ubrzo smrznula, a jezuiti su tada zagrijavali sobe. Jedan je njegov prijatelj to ovako komentirao: - U toj je snalažljivosti i domišljatosti, zapravo, sadržana Voltaireova životna sudbina! Voltaire je zaista cijenio slikarski genij Claudea Varneta, pa mu je jednom zgodom rekao: - Naši će unuci u vašim slikama vidjeti i ono svjetlo koje naše oči danas ne mogu zapaziti! Kad je Voltaireu trebalo podignuti spomenik, na zahtjev su se, između mnogih uglednika, potpisala i četiri vladara: ruski car i pruski, poljski i danski kraljevi. Kad je to doznao, Voltaire se veselo nasmijao i rekao: - Kako da ne dobijem partiju kad u ruci držim – četiri kralja! U jednom se društvu mnogi hvalili takozvani Voltairov duh. Kad je to već vremešnom Voltaireu dosadilo slušati, reče: - Moj je duh godinama isti, a vi to tek danas zapažate. Nažalost, moje lice nije isto. Vi ga godinama gledate i primjećujete da se mijenja! Pitali su Voltairea da li mu se sviđaju mahune koje upravo jede. Na njegov potvrdan odgovor, netko iz društva primijeti da je njemu, koliko zna, zapravo svejedno što jede. Voltaire ga je pogledao i rekao: - Dragi prijatelju, u životu valja jako paziti na dvije stvari: jelo i riječi! Kad je neki netalentirani pisac donio svoje pjesme Voltaireu na ocjenu, on ih pažljivo pročita i reče prijateljima u društvu: - Vidite, ovako nešto nije teško napisati. Teško je napisati što o tome mislim. Na nekome primanju, Voltairea se društva dočepala vrlo brbljava i vrlo nametljiva žena. Stalno ga je nešto zapitivala. Tako ga je u jednom trenutku upitala vrlo dražesnim glasom: - Kad ne biste bili François Voltaire, dragi majstore, tko biste htjeli da budete? - Gospođo, kad ja ne bih bio Voltaire, onda bih nastojao da to budem! Pitali Voltairea što misli o romanopiscu Charlesu Marivauxu (1688. – 1736,), odgovorio je: - Taj pisac poznaje sve žilice ljudskoga srca, osim one glavne – arterije! Isaac Newton, glasoviti engleski matematičar, fizičar i astronom, koji se proslavio svojim genijalnim otkrićima, ostavio je čovječanstvu i knjigu Komentar apokalipse, jedno prilično infantilno djelo, puno proturječja. Voltaire je genijev previd ovako komentirao: - Newton je tom knjigom htio osloboditi čovječanstvo kompleksa u o svojoj genijalnosti. |
JUNACI BLOGOVE ULICE (47)
- Sebastijane, gdje si?
- Tu sam, među tvojim nožnim prstima. - Ne smijem otvoriti oči, plašim se da će sve nestati. - Ništa neće nestati, mila moja, sve je tu onako kako je bilo, samo mnogo ljepše. - Dođi k meni. Digao sam se i ubrao jednu od tratinčica koje su rasle u svome zasebnom vrtu između korijenja jabuke. Tu sam joj tratinčicu stavio u kosu, a potom se ispružio pokraj nje. Naslonila je glavu na moje grudi, a moje ruke pritisnula na svoje drhtave grudi. - Čuješ li kako mi srce lupa? - Čujem krv kako ti struji žilama. - Ti si divan, mili moj, ne znam što bih uopće radila bez tebe. - Nisam divan, Amalija. To je privid. Ti me činiš toliko sretnim da naprosto ne znam kamo ću sa sobom. Ruke, noge, glava, sve mi se čini nepotrebnim. - Misliš li da je dobro što smo napokon i to učinili? - Ne znam. Mislim da je dobro sve što činimo. - Strašno si velik. Imaš vrlo duge ruke. Molim te, zagrli me, osjećam neizmjernu sigurnost u tvom zagrljaju. - Znaš, Malča, to je ona sigurnost što iz tebe prelazi u mene, da bih ti je zagljajem ponovo vratio. - Bože dragi, kako ćemo izgurati još ovu školsku godinu? - Ne znam ni sam. Najviše bih volio prekinuti školovanje i zaposliti se u Alojzijevoj redakciji. Već su punudili da pišem za njih. Ali, upravo ću zbog Alojzija završiti i taj prokleti četvrti razred. - Ne čini li ti se da je Alojzije bio vrlo sretan čovjek? - Nije bio sretan, Malča. Bio je sam. Sam Alojzije. Sam čovjek. - Ali svima je činio dobro... - To je valjda, bilo iz potrebe za druženjem. Volio družiti. Bilo s kime. Znao je satima sjediti i slušati nepoznate ljude. - Njegova te smrt jako pogodila... - Nije on umro, mala moja. Mi smo svi umrli za njega. On u nama neprekidno živi. Naprosto nas u nama obasiplje svojom neizmjernom dobrotom. Ja, na primjer, ni ne osjećam da ga nema, toliko je u meni. Ali mi više nismo u njemu. Otišao je, valjda je našao nekoga s kim će razgovarati, a ne samo slušati. - Ne razumijem. - Nisam ni ja razumio sve dok u Alojzijevoj sobi nisam otkrio Cesarićevu knjigu Slap. Bila je otvorena na 97 stranici. A na toj stranici je Pjesma mrtvog pjesnika. Znaš, tu pjesmu: Moj prijatelju, mene više nema. Al nisam samo zemlja, samo trava. Jer knjiga ta, što držiš je u ruci, Samo je dio mene koji spava. I ko je čita – i život me budi. Probudi me, i bit ću tvoja java. Itd. Razumiješ. Gledao sam te noći u otvorenu knjigu Cesarićeve poezije, gledao slova koja kao da me zovu i odjednom sve otkrio. Pjesnik govori o svom konačnom preseljenju na onaj ili ovaj svijet. Koje i nije konačno preseljenje, budući da ništa na ovome svijetu nije konačno. Pa ni sam pjesnik. I, na kraju, kao trava, kaže: Ako me kada stanu i kosit Neće mi bola nanijeti kosa – Jedini teret koji ću nosit U novom životu bit će rosa. Pa, hajde ti, molim te, budi normalan poslije ovakvih stihova! Razumiješ li sada što sam htio reći? - Misliš na Alojzijevu smrt? - Da, upravo na nju. Zašto je moj brat ostavio samo tu knjigu otvorenom? I baš na toj stranici? - Hoćeš reći da je to bila poruka? - Naravno, mila. To je bila poruka svima nama, pa i tebi. Alojzije nikad nije skupljao svoje tekstove što ih je objavljivao – reportaže, intervjue, zapise i slično. To je, umjesto njega, radila Mirjana. Pedantna Mira je sve Alojzijeve tekstove skupljala i lijepila ih u one velike bilježnice. Kad sam se načitao Cesarića, uzeo sam te bilježnice i počeo čitati Alojzijeve tekstove. Razumiješ, čitao sam a čuo se njegov glas. Pamtim ga po svakom tekstu. Kakva je bio raspoloženja kad je pisao ovo ili ono. Razumiješ. On uopće nije umro. Sve dok tih tekstova bude, sve dok netko u njih može zaviriti. Dao sam starcima te bilježnice. Znaš kakvi su. Niti jedu, niti dišu, niti išta. Uopće ne govore. Samo šute i tope se. Kad je stari počeo listati bilježnicama, odjednom su mu iz očiju navrle suze. Curile su, curile, tako da sam se uplašio da će stari sav kroz suze iscuriti. Hoću reći: sve dok postoji bilo kakva uspomena na nekoga, taj nije mrtav. Starci sada svaki dan nose te bilježnice na Mirogoj i tako se druže s Alojzijem. Mira čita njegove knjige i njegovoj sobi. U našoj kući sve je puno njega. Eto, i nas dvoje sada razgovaramo o njemu. Mi smo svi uvijek razgovarali o njemu. Nitko nije razgovarao s njim. Strašna je pisma napisao starcima, Miri i meni. Gotovo sam umro dok si ih čitala. - Kad tako pričaš niz leđa mi prolazi stravična jeza. Uplašim se života i svega. Zar doista mora tako biti? - Ne mora tako biti, ako stvari prihvatimo onakve kakve jesu i ne pokušavamo ih svesti na svoju mjeru. Jer mjere nisu iste. Vidiš, nas dvoje. Godinama se smucamo, te voli me Malča, te ne voli i tako u nedogled. To je ona nesigurnost u nama. Čovjek nikad nije siguran ni u što. Upravo pomisliš da si zagrabio pun vrč sreće, kad ustanoviš da je peharček tvoj šupalj. Nema dna. Sreća zaista nema dna. A kad pomisliš da ima, eto ti nekoga koji bdi nad vrčevima sa dnom, te kamenom razbija svaki takav krčag. I njemu će netko drugi razbiti njegov peharček. A to ljudi nikako ne mogu shvatiti. Pisci o tome pišu stoljećima, filozofi raspravljaju... Mi čitamo i ne vjerujemo. Uzimamo prvi kamen koji nađemo i vrebamo kraj izvora, gdje se zapravo sve događa, putnike namjernike. Puštamo ih da zagrabe svoj dio sreće, a kad počnu piti – tras! – kamenom razbijamo taj krhki vrč sreće, pehar nade... - Hoće li netko razbiti i naš vrč sreće? - Neće, mila, neće. Mi sreću nećemo grabiti u vrć. Dabismo je sačuvali samo za sebe. Mi ćemo je njegovati za nas i za druge. Isto onako kao što ljudi uzgajaju rijetko bilje, e da bi njihova ljepota pružala barem malo sreće drugima. Mi ćemo gajiti jedan takav rijedak cvijet... - Ali cvijet netko može ubrati. - I to se događa kad ljudi ljepotu žele zadržati samo za sebe. Kad bismo gajili neke vrste kaktusa, što fantastično cvjetaju svakih nekoliko godina, ili orhideju, onda bi se zacijelo i to dogodilo. Mi, ti i ja, gajit ćemo tratinčice. Njih je nemoguće sve odjednom uništiti. Uvijek će ostati jedan par, a to ćemo biti nas dvoje. - Oh, Sebastijane, tako sam sretna! - I ja sam sretan. Osjećam kako u meni sve raste, kako mi koža biva tijesna, kako mi lubanja pritišće mozak, kako mi srce udara o rebra, van bi iskočilo od sreće, sve u meni titra, kao zadak cvrčka što već cijeli sat doziva svoju dragu cvrčkicu. Noću, u Zagrebu, u onoj mojoj sjevernoj sobi, u brlogu mome, često sam po nekoliko sati intenzivno mislio na tebe. Tako sam te noćima i danima zvao. I svaki bi se put razočarao kad ne bi došla. Budući da nikad nisi došla, razumiješ... - Znam to. Osjećala sam te noći po drhtaju svoga tijela. Kao da me struja tresla. Prevrtala sam se u krevetu i neka unutrašnja vatra san mi je tjerala. Nisam znala da je to od tvoga zova. - Vidiš li sve ovo oko nas? To je naš Edenski vrt. Raj. U tom raju mi smo Adam i Eva. Ovako goli i sve. Ležimo ispod jabuke. Jabuke su zrele. Ti si maloprije zagrizla zrelu jabuku. Okus te jabuke osjetio sam na svojim usnama kad si me onako žestoko poljubila. Valjda smo tada, oboje, sve shvatili. Mila moja, mi smo odrasli. Gotovo je s djetinjstvom. U tom sam trenutku otvorio oči. Amalija je sjedila. Moja glava u njenom krilu. Na njoj bluza i traperice. Oh, bože, zar sam opet sve sanjao?! Pogledao sam gore prema nebu i ugledao jabuke. Bile su zaista zrele. - Što gledaš, upitala me Amalija. - Jabuke. Pogledaj, draga, jabuke su zrele, rekao sam. Pogledala je, ljupka vragoljanka, a potom se nagnula prema meni i žestoko me poljubila u usta. Osjetio sam okus zrele jabuke. Pogledala me, nasmijala se, uspravila i skinula bluzu. Grudnjak nije imala, ako vas baš i to zanima. (KRAJ) |
JUNACI BLOGOVE ULICE (46)
(Nastavak)
Neka mi strpljivi čovjek-čitalac ili čovječica-čitateljica, oproste što više ne namjeravam govoriti o Alojzijevoj smrti. Dijelove pisama pokazao samo zbog toga da uočite ono što sam i sam uočio: Alojzije je bio strašno osamljen čovjek. Osamljeni ljudi su, u principu zli, oni ne vole ljude oko sebe, nemaju u njih povjerenja. Nikad mi neće biti jasno kako se u takvoj osami mogla roditi dobrota koju je moj brat širio oko sebe. Pogreb je bio kao i svaki pogreb. Tih i brz, upravo onakav kakav je želio moj brat. Nije bilo glazbe, nitko nije govorio nad otvorenim grobom, samo je Josip Sever bacio u grob listak praznog papira. Gotovo mi je srce puklo od tuge. Je li naš život listak prazna papira, pitam se i danas. Naravno, ni u novinama se nije pojavio ni jedan jedini nekrolog, ni jedna jedina obavijest. Od pogreba, moji starci gotovo da i ne silaze s Mirogoja, a Mirjana ne izlazi iz Alojzijeve sobe. Nekoliko dana kasnije, Piblerovi su dobili telegram iz Petrinje. Umrla im tetka. Nisu imali volje poći na pogreb, Alojzijeva ih je smrt strašno pogodila. Zato su zamolili Amaliju i mene da ih na pogrebu tetke zamijenimo. Valjat će nam oboma, rekli su. I tako se nas dvoje nalazimo u Petrinji. Zakasnili na ukop. Kad smo stigli u kuću pokojne tetke, tamo na kraju Petrinje, prema Kostajnici, tetka se već bila smirila u grobu. Lijepo su nas dočekali, žale što Stjepan i Katarina nisu došli... odmorite... i tako... Amalija je htjela da se istoga dana vratimo u Zagreb. Ne znam što me zadržalo. Mislim da sam joj objasnio da bi to bilo nepristojno, premda pojma nemam što je pristojnost. Bilo kako bilo, Amalija i ja našli smo se ispod jabuke u vrtu njenih rođaka. Vrelo je kasnoljetno poslijepodne. Nikad nisam posebno obožavao prirodu, a naročito mi se gadilo izležavanje ispod nekakve jabuke u debeloj provinciji. Još od biblijskih provincijskih vremena. Bila je to, zapravo, njena ideja. To da odemo u Petrinjski vrt. A kad je tomu tako, onda se vi pokušajte obranuti od Amalijine želje. Ja se ne branim, jer znam da je svaka obrana beskorisna. Da ne bismo ležili na goloj zemlji, Malča je iz tetkine kuće ponijela jednu prilično otrcanu čistu deku. Prostrla ju je ispod jabuke i sjela. Ja sam se odmah ispružio, a budući da nije ponijela jastuk, glavu sam prepustio njenom jedrom i mirisnom krilu. Koje mi pomaže da poletim odjednom u svim pravcima. Uostalom, svi pisci tako rade. Ona sjedne na travu, a On legne pokraj nje i nasloni glavu na njeno bedro. I onda: mic po mic... malo niže, onda više i dalje znate. Tako smo i mi ležali ispod staroga stabla. Ona je klopala jabuku i mrsila moju prilično dugu kosu. Jedno sam je vrijeme gledao značajno u oči, a onda se prepustio njenoj šutnji. Jabuka ispod koje smo ležali bila je poludivlja. Na samom rubu vrta. Oko nas posvuda kukuruzi, rajčice, paprike, bundeve, krastavci, poriluci... Svako malo čulo se nervozno kvocanje kokošiju, a tek tu i tamo dolutao je do nas zvuk civilizacije – režanje automobilskog ili motora. U jednom se trenutku Amalija pridigla. - Oprosti, moram nešto do kuće, rekla je i odlepršala. Ne bih znao koliko sam dugo ležao, ali kad se vratila žmirkao sam očima ne vjerujući u ono što vidim. A vidio sam Amaliju u najminimalnijem kupaćem kostimu. Toliko minimalnom da se gotovo nije ni vidio. O raskoši njena tijela već sam vam govorio. To uopće nije bilo tijelo, to je bila čista Peta Beethovenova simfonija. Sa svim simfonima i ostalim oblinama. Kad bi bila moguća usporedba, onda bih rekao da to nije bilo tijelo, nego kukuruzna pjena iz koje se pojavila Amalija/Afrodita. Amalija i ja smo se voljeli. Znali smo se čak i prilično strasno ljubiti. I to bi bio sav naš seksualni život, sve naše igre i predigre. Malo cmakanja i malo hvatanja. Nikad nam se nije ukazala prava prigoda da idemo do kraja, hoću reći nikad se nismo opustili da bismo pustili sve one raspjevane srndače i srne u nama. Sad, ako ćemo pravo, prigoda je bilo, samo što ih mi nismo istodobno prepoznali. Ili bih ja požurio ili bi ona usporila. A sad, dok mi je prilazila iz kukuruza, znao sam da je ovo pravi trenutak, trenutak koji smo oboje željno i nestrpljivo očekivali. I, ako ćete pravo za zdravo, pomalo se plašili. - Bože dragi, zar si pobenavila, prošaptao sam kao da bi nas uopće netko mogao čuti u ovoj jabučno-kukuruznoj divljini. - Daj, nemoj, molim te nemoj pričati... šuti malo, rekla je sjedajući do mene i stavljajući mi glavu na gola i glatka bedra. - Ovo je provincija, ubit će nas tvoji rođaci. - Ah, oni su zabavljeni podjelom nasljedstva. Nikome ne pada ni na kraj pameti da dođe ovamo. Dirnuo sam njeno golo rame i ona se sva stresla. Kao da ju drmnula struja. Potom se nagnula i žestoko me poljubila. Toliko žestoko da su mi se odvezali žnjiranci na tenisicama.. Ne znam što mi je bilo, ali dograbio sam je rukama i snažno privukao sebi. Jabuka, kukurizi, kompletna poljoprivreda, sve, sve je u trenutku nestalo. Bili smo samo ona i ja. Ona beskrajno nježna, a ja žestok i nastrljiv kano gladan kobac. Čini mi se da sam joj pola sata nespretno skidao gornji dio kupaćeg kostima. S donjim je išlo lakše, sama mi je pomagala. I tako smo proveli cijelu jedno novo stvaranje Svemira, dok nas nije obuzelo smireno opuštanje. Amalija je sva sretna zaklopila oči. Postala je žena, a ja muškarac. A to je naprosto neopisiv osjećaj. Nisam osobito sklon savršenstvima, ali ako postoji savršenstvo, onda je to ovaj smiraj opuštene Amalije. Sjeo sam pokraj nje i divio se. Sve je na njoj bilo obično i neobično. Kladim se da ste do sada barem tisuću puta vidjeli takvih ljepotica kakva je Amalija, ali isto tako se kladim da biste je sigurno prepoznali između tih tisuća i tisuća golišavaih mačaka. Grudi su joj bile normalne - mislim nisu bile ogromne, čista trojka – s rumenim, više roza, bradavicama. Koža meka i nježna. Put se spuštao s tih uzdrhtalih grudi preko trbuha sve do početka nogu. A tamo, gotovo da mi je srce eksplodiralo kad sam vidio što su sve meke i svilene kovrčice skrivale od mene svih tih odrastajućih godina, još tamo od jaslica i vrtića. Duge noge zvale su me k sebi. A kad sam stigao do tabana, noge su me vodile k svome izvoru, polako mi otkrivajući obećavajuće rumenilo... Eto, sva ta raskoš što se zove Amalija Pibler pripada meni. Čovjek naprosto da ne povjeruje rođenim očima. Točno, jabuka! Njeni zreli plodovi nadvili su se nad nas dvoje kao da nas čuvaju. Jabuka je pomogla Adamu i Evi. U tom mi se trenutku učinilo da Amalija i ja ležimo u Edenskom vrtu. Oko nas sve je bilo savršeno. Leptiri su slobodno letjeli, ptice sjedile na granama i cvrkutale, mravi užurbano radili, voćke istodobno cvale i sazrijevale. Amalija je upravo bila takva voćka. Cvala je i sazrijevala. Čednost njena lica i ženstvenost tijela. Otpuzao sam do njenih nogu i ljubio joj malo nepravilne prste. To ju je, valjda, probudilo. (Kraj iduće nedjelje) |
GODINU DANA KemoTerapije
Točno prije godinu dana, 6. kolovoza 2004. godine, objavio sam prvi tekst na Blogu.
Čestitam si godišnjicu poljupcem i čelo. Blog sam otvorio dva dana ranije, na nagovor prijatelja Alojza Majetića, koji bloga, kao Bestjelesna, od prvoga dana. I tako je KemoTerapija počeo ovdje svoj prilično buran život. Do sada sam objavio 196 tekstova. Među njima i roman u nastavcima kojega će ovih dana završiti prvi dio. Prvi dio trilogije; u ime tatice, mamice, sve svoje dječice i njihovih majčica. Napisao sam mnoštvo pjesama, priča, humoreski i bezbroj komentara. Ukupno sam ispisao 151.374 riječi, što je prilična gomila brojki i slova. Naravno, tu nisu uračunati komentari. Posljednjih mjeseci zapustio sam malo KemoTerapiju. Previše vremena trošim na Blogomobila. U statistici piše da KemoTerapija postoji 12 mjeseci i 4 dana, jer sam Blog kreirao 4. kolovoza. Čini mi se da tu netko slabo računa. Nije me uhvatila staračka kriza, pa ponovo objavljujem nešto što sam jednom objavio. Moram priznati da mi je stalo do prvog teksta, a volio bih vidjeti što Blogovci misle o ovom čudnom eseju, budući da je tekst prošao lišo. Naročito me zanima mišljenje voljenoga Uda, uvaženih Hala, Daliboara, Ironija, doktora iz Međimurja, Sise i ostalih Blogovaca, a da ne spominjem sve dame koje, baš... volim i ovom zgodom svečano molim da se sve udaju za mene. Zajedno sa svojim muževima i ljubavnicima. A sad evo teksta: KAD UMRE ČOVJEK Kad umre čovjek zatvori se jedno oko svemira, bljesnulo je u glavi Gustava Theodora Fechnera (1801. – 1887.), glasovitog njemačkog fizičara, filozofa, psihologa i književnika. Naš se dragi Fechner bavio problemima psihofizike, eksperimentalne psihologije, teorijom boja, elektriciteta, antropologije, prirodne filozofije, estetike i još koječime. Štoviše, Fechner je formulirao Wagnerova opažanja u odnosu između podražaja i osjeta. I kaže da bi osjeti rasli aritmetičkom progresijom, njima odgovarajući podražaji trebaju rasti geometrijskom progresijom. U estetici je Fechner bio stroži, pa je smrknuta čela zahtijevao eksperimentalni, strogo znanstveni empirijski i induktivni postupak, radikalno negirajući vrijednost sveukupne estetike odozdo kao intelektualističke, spekulativne i apriorne filozofske discipline. U tom smislu imao je i mnogobrojne nastavljače i sljedbenike. U književnosti se javlja pjesmama, humorističnim i satiričkim esejima. Imao je lijepo lice i vrlo visoko čelo, gotovo do leđa. Ono malo sijede kose lepršalo mu je oko ušiju, sve do ramena. Mršav, gotovo do asketizma. Lice mu je zračilo vedrinom, dok se oko usana rastezao uvijek podrugljiv osmijeh. Kad umre čovjek zatvori se jedno oko svemira. Lijepa je to rečenica, kojom se rado koristio Ernst Bloch. Ali, ta misao nije ništa drugo do dosjetke. Da bi dosjetka bila točna valjalo bi je prihvatiti doslovno, ne razmišljajući, ali nisam baš posebno sklon prihvaćati bilo što bez razmišljanja i domišljanja. Eto, gospon Fechner su zdavna riknuli, a za njim se ipak nije zatvorilo njegovo podrugljivo oko. Jer neke stvari i situacije koje je gledao za života, Gustlek gleda i sada, ali drugim očima. Mojim i, recimo, Blochovim. Nas smo dvojica, Bloch i ja – pa i mnogi Fechnerovi sljedbenici, kao što to bijahu bili Müller-Freienfels, Meumann, Lipps i drugi – uhvatili taj pogled na nekom od tiskanih papira i omogućili mu da i mrtav promatra svemir očima koje su se odavno zatvorile. Pa sve kad bi ta dosjetka bila istinita, ja je ipak nikad ne bih puštao u taj isti Svemir, budući da znam, kao što je i striček Theo znao, da je u svemiru sve više očiju koje se otvaraju, premda je mnogo i onih koje se sklapaju, da ne bi vidjele ono što mudrom oku nije ugodno gledati. I to će rasti istom progresijom koju je zastupao časni pokojnik. Sve dok ne rikne naš Svemir, a onda opet ispočetka. Bože moj ateistički, zar ćemo još jednom isto proživljavati? A što ako nema jučer, ni sutra, ni prošlosti ni budućnost, nego je sve sada? A što ako je to sada Bog? Zato bih u objašnjenju tih pretpostavljajućih pitanja spomenuo i izjavu meni dragog fizičara koji, odgovarajući na pitanje vjeruje li u Boga, kaže: Ako poput mene vjerujete u znanost, onda vjerujete i da postoje čvrsti zakoni prema kojima se sve ravna. Ako hoćete, možete reći da su ti zakoni božansko djelo, što je bolja definicija Boga nego li dokaz o njegovu postojanju. Eto, tako se, nema tome dugo, javno oglasio o mogućem postojanju Boga gospodin Mozak, to jest taj meni dragi Stephen Hawking, vjerojatno jedan od najvećih fizičara završetka 20. i početka 21. stoljeća. Stipa je, kako bi rekli Slavonci, bolestan skroz naskroz. Jedino što je na njemu i u njemu zdravo je Mozak i on ga zaista maksimalno koristi. U svojim je istraživanjima otišao najdalje, možda čak i tražeći Boga. Da ga priupita za zdravlje i ljubavne jade. Jer je tu Stipa najslabiji. Onako nepokretan, kržljav i ružan, mucav i zapljuvan, krmeljiv i napola truo, nije se mogao pohvaliti nekim atraktivnim ljubavnim pustolovinama. Ipak, Stipa, premda nepokretan, otputovao je do kraja ovoga našeg Svemira. Gdje je susreo bezbroj sklopljenih očiju. Svjedočanstvo o tome da je bio tamo, ostavio nam je u provjeru i tko je god provjeravao uvjerio se da je Putnik stigao do kraja ovoga puta. Bio je Stipa iza sedam gora i sedam mora, što bi se negda reklo. Naime, tih sedam gora i sedam mora ne znači ništa drugo do da je priča teško provjerljiva, budući da se u davno doba prilično sporo putovalo. Kao što se i danas sporo putuje u odnosu na dostupne brzine i onu neizbježnu filozofsko-pjesničku kočiju. A sedam gora i sedam mora priličan je broj nesavladivih prepreka za tehnički slabo opremljenog Putnika. Danas je lako stići do izvorišta priče, dakle do mjesta koje je sinonim za sedam gora i sedam mora. Mak Dizdar je u jednoj prelijepoj pjesmi otišao čak, iza devet, iza deset. Zato u današnjim pričama možete putovati iza 777 galaksija, iza 777 kvazarčina, ako galaksije prihvatimo kao gorje, a kvazarčine kao morje. Ipak, Stipa je otišao još dalje. Htio je vidjeti ono što drugi, mnogo zdraviji od njega nisu vidjeli. I vidio je kraj našega Svemira. Siguran sam da je - zadivljeno gledajući to blještavilo od mraka, te Tinove daljine/daljine - tražio mjesto gdje bi, morti, ugledao i Boga. Nažalost, nije ga našao, pa ga zato i nije vidio, što ne znači da Boga nema. Kad se Stipa jednom vrati s tog dalekog puta, siguran sam da će doći do sebe, a onda će otputovati u sebe. Da susretne početak i tako ga spoji s krajem. Jer se putovati mora. Mislim da će se mister Stephen Hawking jako iznenaditi kad traženoga Gospodina susretne negdje u sebi. Bog, kao Bog, mora negdje živjeti. U prostranstvima između zvijezda i galaksija vrlo je hladno, a na onome Stipinu kraju sigurno je još hladnije, dok je na samim zvijezdama nepodnošljiva lakoća vrućine. Zato je, valjda, najbolje živjeti u umjerenoj klimi, nekom toplom stanu ili sličnom mjestu. Bog ne živi u nama shvatljivim dimenzijama. Prema našim shvaćanjima, bio bi vrlo velik, zapravo golem kao energija. Sveprisutan. Bog bi imao biti sve, kao što reče i Scotus Eriugena, još tamo u devetom stoljeću, u doba kad je neki naš Branimir ubio nekog našeg Zdeslava... Zato se Bog smjestio i u nama ljudima, jer je tu navodno uvijek ugodno, u što sumnjam, ali vjerujem. Mislim, vjerujem da je u čovjeku ugodno, ako je čovjek žena. Da nije tako, mala bi se djeca drugdje čuvala u ono osjetljivo doba pretvorbe iz jednostaničnoga bića u to što već jesmo, dakle smještala bi se, može bit', u bolje uvjete. Ti će uvjeti valjda jednom biti i bolji nego što su sada, ali još će koja generacija pričekati. Kad to Stipa shvati, uvjeren sam da će u samrtnom času reći: O, Bože, Bože, zašto sam se ostavio! I tako dokazati da nije točno ono što je rekao čiča Theodor Fechner: Kad umre čovjek zatvori se jedno oko svemira. Jedno se zaklopilo – kao u Kiklopa; dva se otvorila – kao u Čovjeka. |
ČAST HRVATSKOGA VOJNIKA
Ovaj sam tekst napisao neposredno poslije Oluje. Tekst je objavljen u Vjesniku u to, postolujno vrijeme.
U to sam doba radio u Ministarstvu obrane. Tih sam dana obilazio oslobođena područja o čemu sam napisao desetak reportaža za Hrvatska vojna glasila. Tekst koji slijedi nastao je kao reakcija na neke ondašnje izmišljotine. Budući da su se ovih dana o Oluji raspisali i zvani i nezvani, odlučio sam se za ponovo tiskanje. Ni danas, deset godina poslije, ništa ne bih mijenjao u ovome tekstu. Znam da je nakon Oluje bilo i drukčijih ponašanja, znam da je bilo i zločinstava, ali to su samo izuzetci koji potvrđuju pravila. Takve izuzetke, naravno, osuđujem. Zapravo, naprosto mi se gade. Kad mi je pjesnik i vojnik Ivan Tolj, sad mi se čini daleke 1991. godine, tumačio zamisao i svrhu DESET DOMOVINSKIH NAČELA, bijah siguran da mu u pisanju tog vrlo odgovornog štiva neću moći pomoći. Činilo mi se to pregolemim zalogajem za moje skromne spisateljske mogućnosti. Naime, ja nisam bio ni vojnik, ni političar. Običan sam čovjek, obdaren skromnim spisateljskim darom i još skromnijim znanjem. Međutim, Tolj je vjerovao u mene i ja sam pristao, upravo zbog te njegove vjere, povjerenja i časti koju mi je ukazao. Tako smo zajednički prionuli na posao. Što je valjalo učiniti? Valjalo je najobičnijim ljudskim i domovinskim načelima - koja je pjesnik Tolj osmislio, a vojnik i predsjednik Franjo Tuđman u potpunosti podržao - dakle, valjalo je u pisanju takvih načela točno slijediti one etičke norme, koje su mi vrlo bliske, i složiti ih u cjelinu, razumljivu svakome hrvatskome građanu i vojniku, upravo onako kako ih je pjesnik zamislio. I Tolj i ja znali smo, i znamo, povijest hrvatskoga naroda. Naravno, nas dvojica ne pripadamo onoj vrsti ljudi koja će omalovažavati vrijednosti drugih naroda, nacija i vjera. Tolj je odgojen u kršćanskome duhu, a ja baš i nisam neki vjernik, premda beskrajno poštujem moralna načela svih vjera, što dakako uključuje i divne pouke iz Kurana Časnog. Jer, Bog je jedan, ma kako ga god mi nazivali! Ali, također ne pripadamo onoj drugoj vrsti, onoj koja će omalovažavati svoj nacionalni identitet. Voli svoje, a poštuj tuđe, kaže jedna narodna poslovica. I, upravo smo tako napisali hrvatska domovinska načela. Našim uratkom bijahu mnogi zadovoljni. Čak i moji najoštriji kritičari i najbolji prijatelji - Alojz Majetić, Branimir Bošnjak i Sulejman Tabaković. DESET DOMOVINSKIH NAČELA prvi su puta tiskani u knjizi ZA HRVATSKU (Zagreb, 1991.), namijenjenoj hrvatskoj vojsci, koje su autori Ivan Tolj, Nikola Bićanić i moja malenkost. Drugi puta tekstovi Domovinskih načela tiskani su u knjizi DOMOVINSKI ODGOJ... (Zagreb, 1995), urednika Ante Vukasovića. Elem, zašto sam se sjetio stvaranja DESET DOMOVINSKIH NAČELA? Na redovitim susretima s novinarima, koje je Tolj - sad već kao general bojnik, načelnik PU MORH i glavni i odgovorni urednik Hrvatskih vojnih glasila - svakodnevno imao, kao glasnogovornik Informativnog stožera MORH-a, bio je izložen brojnim provokativnim pitanjima s kojima se odlično nosio: autoritativno, uvjerljivo i šarmantno. Jedna od neprovjerenih provokacija bila je uperena na navodno nehumano postupanje hrvatske vojske s danskim vojnicima, pripadnicima UNCRO-a, kod Dubice. Navodno su hrvatski vojnici lancima vezali danske vojnike za tenkove i vodili ih ispred sebe kao živi štit. Tolj je zlonamjerna naklapanje energično odbio, čak i kao ratnu mogućnost. Supisac DESET DOMOVINSKIH NAČELA jednostavno nije mogao vjerovati da bi hrvatski vojnici činili ono što nisu nikad činili: štitili svoje živote zaklanjajući se iza života nevinih ljudi, pa bili ti ljudi i danski vojnici. Dakle, crv sumnje nagrizao je mnoge savjesti. Tamo gdje ima dima, ima i vatre, govorili su brzopleti štovatelji narodnih mudrosti. Ali, tamo gdje je gust dim, ne vidi se vatra, odgovarali bi mudriji. Svejedno, crv sumnje rovario je po brojnim savjestima. Posebno među inozemnim novinarima. Mi te ljude moramo razumjeti. Prije samo nekoliko mjeseci, srpski su vojnici koristili pripadnike UNPROFOR-a kao živi štit. Vezali su ih, oko Sarajeva, lancima za mostove, skladišta streljiva, tenkove i ostala strateška mjesta, ponižene kao ljude i vojnike, štiteći se tako od mogućih akcija NATO-va zrakoplovstva. Bila je to slika koja je potresla cijeli svijet. Zato te strance moramo razumjeti. Naime, srpsku vojnu uljudbu dijeli od prave hrvatske vojne uljudbe samo rijeka Drina. Budući da su srpski vojnicii silom prešli tu civilizacijsku granicu, a ostali su onakvi kakvi su bili, inozemni novinari predpostavljali su da ni hrvatski nisu daleko od te zločinačke ratne etike, pa su vijest gromoglasno promovirali u svojim glasilima, izjednačavajući našu sa srpskom. Oni koji su lansirali tu izmišljotinu, velikosrpski propagandisti, slavili su pobjedu. Ali, ali! Nekoliko dana poslije, pokazalo se da je akciju hrvatskih vojnika kod Dubice netko amaterski snimio. Snimka se pojavila na televizijskim ekranima i bjelodano dokazala da su glasine, srećom, samo glasine. Nije bilo tenkova, nije bilo lanaca, hrvatski vojnici nisu maltretirali Dance. Štoviše, štitili su ih svojim tijelima od žestoke paljbe srpskih vojnika. Bilo je dirljivo promatrati Dance kako se, sagnuti i naoružani osobnim oružjem, uplašeno kreću okruženi hrvatskim vojnicima, dok s obljižnjeg brda ubojiti meci žestoko paraju zrak i uši. Hrvatski vojnici bijahu živi štit naoružanim danskim vojnicima! Držim da takva slika, gdje jedna vojska svojim tijelima štiti drugu naoružanu vojsku, nikad nije ni snimljena, ni narisana, ni opisana u ratnoj ljudskoj povijesti! Ta je slika obišla cijeli svijet, uvjerivši i najveće sumnjivce da ratna sličnost između Hrvata i Srba ne postoji ni u čemu. I, kako to već biva, brzo je sve zaboravljeno. Hrvatskim vojnicima i hrvatskoj Državi, koja je - nota bene - priznata svuda u svijetu, nitko se nije ispričao za očite laži. Život teče dalje. Neću reći da je čitav svijet protiv Hrvatske, mnogi ni ne znaju gdje smo, mnogi nam vjeruju i pomažu nas u našoj pravednoj borbi, ali moram spomenuti da Hrvatsku, takve i slične laži, prate još od 1918. godine. Laži se eskalirale poslije 1945. optužbama da smo genocidan narod. A optuživali su nas upravo oni koji su s nama, ovdje u Hrvatskoj, živjeli ravnopravno, a često i ravnopravnije, i uživali sva hrvatska bogatstva. Naravno, neću reći da nije onih drugih, čiji su krvavi tragovi neizbrisivi. Uostalom, oni su odavno osuđeni upravo od velike većine samih Hrvata. Optužuju nas lažljivci i smutljivci koji bi živjeli od tuđega rada, u tuđim kućama i na tuđoj zemlji, jer "Ako i ne umemo da radimo, umemo da se bijemo!" (Slobodan Milošević). E, pa ne umijete! Hrvatska vojna akcija, Oluja, pokazala je da se Srbi "ne umeju ni biti"! Nažalost, mi ćemo se još susretati sa sličnim podmetaljkama, ali, vjerujte, znamo kako ćemo ih pobijediti: istinom i samo istinom. A to smo i napisali u DESET DOMOVINSKIH NAČELA. Sad, kad smo svi vidjeli pravu sliku hrvatske vojske, koja ni u najpresudnijim trenucima bitke ne zaboravlja svoju stoput dokazanu humanost, kad smo još jednu laž otklonili od sebe, preostaje mi da iskažem ponos što sam pripadnik te vojske. Ljudi, dopustite mi da ushićeno uskliknem: divno je bilo biti, svih ovih godina, pripadnik takve vojske! |
JUNACI BLOGOVE ULICE (45)
(Nastavak)
Budući da Sebastijanovi najbliži inzistiraju da objavim barem neke dijelove pisama, e ne bi li čitatelj do kraja upoznao pokojnika, na ovom ću mjestu to i učiniti, naravno s dosta nelagode. Ne vidim nikakve svrhe u oproštajnim pismima, budući da su ona, u neku ruku, pomalo iskrivljena slika onih koji takva pisma pišu. Alojzije nije pripadao vrsti ljudi koji bi se po svaku cijenu nekom svidjeli. On je jednostavno svjestan utjecaja kojega je imao na roditelje, sestru i brata, pa je nastojao ovim pismima taj utjecaj smanjiti. Zato vas molim, da dijelove pisma koji slijede prihvatite na taj način. Ili ih jednostavno preskočite i nastavite tamo gdje pripovijedač pripovijeda. Dijelovi pisma roditeljima. ... Morao sam sve ovo proći. Znam da je stari bio u pravu, ali, molim te stara, nemoj mu ništa govoriti. Jest, mogao me spriječiti da ne odem u Prištinu i Kosovsku Mitrovicu. Znao je da sam slab, jer je, vrag stari provalio moju tajnu. Ne znam kako, ali dočepao se moje povijesti bolesti, koja je, kao svaka povijest, dosadna. Kad sam odlazio, rekao mi je da je moje zdravlje takvo da se možda i neću vratiti, tim više što nisam tako bezazlen novinar, kako mi je rekao. Upravo sam zato i otišao. Već godinu dana, koliko ovo u meni traje, razmišljam o tome što da vam kažem na rastanku. I nikako da bilo što pametno smislim. Valjalo bi napisati duhovito pisamce u duhu Vilona, s nužnim podacima u duhu Svemudrog, ime kojega ste mi podarili. Nikad mi nije uspijevalo biti dobrim kršćaninom, pak ne mogu pisati ni u njihovu stilu. Nisam voljan govoriti ni o prošlosti budući da mi je ostalo vrlo malo budućnosti, pak bih da nju provedem bezbrižno. Mnogo veći respekt imao sam prema vama, nego vi prema meni, što najvjerojatnije niste ni primjećivali. Godinama me držite glavom obitelji što me sputavalo u emocijama. Često sam želio vratiti film unatrag, međutim ništa se ne bi promijenilo. Sve bi ostalo isto, a tolike ste godine ljubavi i strpljenja uložili u mene. Ja, sada, kukavički bježim. Pravo da vam kažem, ne znam kamo. Možda u neku novu dimenziju, kako kaže Uspenski. Jedino što znam je to da ću uvijek biti prisutan u ovome golemom stanu u kojem sam proživio život dug barem onoliko koliko je živio Mojsije. Ne mislim reći da sam ja Spašeni iz vode. Više sam volio dobro vino ili dobar vinjačić. Bio sam Spašeni od vode... Ljudi na odlasku teže patetici, a meni to nikako ne uspijeva. Moje su patetične mogućnosti prilično mizerne... Nisam sklon vjerovanju da ćemo se ponovo sresti u nekoj od idućih inkarnacija, što bi rad jedan junak Sebastijanova najdražeg pisca J. D. Salingera. Bilo bi divno kad ni vi ne biste u to vjerovali. Da je bilo potrebe, siguran sam, duže bih živio. Alojzije. Mirjanino pismo bilo je kratko. ... Katkad sam žalio što si mi sestra. Toliko si dobra. Možda je to i jedina zamjerka starcima. Nedavno mi je Adam Puslojić poklonio prijevod neke ljubavne pjesme koju je napisao Nickita Stanescu, jedan od vrsnih rumunjskih pjesnika. Ako te zanima, pjesmu ćeš naći u drugoj desnoj ladici moga stola. Činilo mi se da je Stanescu tu pjesmu pisao upravo tebi, ako ti to nešto znači. Rekao sam Adamu da je to pjesma mojoj sestri, iznenadio se. Kad te je upoznao rekao mi je: "Ti si lud. Ti si totalno lud." Drugoga dana prišao mi je zamišljen i rekao da sam u pravu. Zamolio me tvoju sliku, kao pokazao bi je Stanescuu. Adamu čovjek ništa ne može odbiti, ali mu ipak sliku nisam dao. Rekao sam da bi nije u redu pjesniku pokazivati bolju pjesmu od njegove. Brat, nažalost, ako razumiješ. Pišući Sebastijanu, čini se, najviše se trudio. ... Pregledao sam sve ono što si pisao, dok si bio na radnim akcijama. I moram priznati, ja to ne bih znao napisati kao roman. Kad završiš, potraži moga druga K. M. On bi iz ovih materijala mogao urediti izvrsnu knjigu. Naravno, ne vidim ni naslova mogućoj knjizi. Ne valja u naslovu navoditi ime, ne valja prezime, ta ti ideja nije dobra. S naslovom je kao i sa šahovskim problemom. Prvi potez nije nikada šah. Ako prvim potezom ugroziš kralja, on produžuje svoju agoniju, dakle dobija bitku jer ga nisi matirao u drugom potezu. Nemoj naslovom ugroziti čitatelja. Pruži mu šansu da te sam uoči. Kužiš, stari moj, najslabiji dio knjige je jezik kojim pišeš. Ti govoriš frajerskim žargonom, to je u redu. Ali samo kad govoriš. Kad pišeš, moraš misliti na tog prokletog čitača koji od svih tvojih frajerskih izraza zna tek nekolicinu, točno onoliko koliko ti znaš o njegovom uličarskom jeziku. Jezik jedne ulice, nije jezik svih ulica. Jezik jednog frajera, nije jezik svih frajera! On to tek treba postati, ako potrefiš onako kako je Majetić peotrefio s Čangijem. ... Tjeraj staroga da što više priča, taj je lisac vodio neshvatljivo bogat život. Uza to, ima i začuđujuću moć zapažanja. Njegove su priče prvorazredna literatura, mislim da si od njega naslijedio darovitost. Nikad nisam znao kako će završiti priču. Isto je i s tobom. Ja imam malo toga dara, sreća je da sam to na vrijeme uočio. Mogao sam otplutati u literaturu. Novinarstvo bi izgubilo dobrog novinara, a književnost dobila još jednog nedarovitog genija... Bježi, što dalje možeš, od tih nedarovitih genija. Bježi i nikad nikome nemoj govoriti o onome što pišeš. Uopće, izbjegavaj razgovore o sebi. Tako ćeš uvijek biti zanimljiv sugovornik u društvu. Ljudi vole beskrajno naklapati o sebi. Sretneš u nekom vlaku, ili na Sjevernom polu, svejedno, nepoznatog čovjeka i on te zamoli da mu pripališ cigaretu, jer eto, zbilo se da u vlaku, ili na Sjevernom polu, nema gdje kupiti šibicu ili upaljač. Ti mu ljubazno pripališ cigaretu, a on već pruža ruku da se upoznate. A onda slijedi beskrajno duga priča o sebi. Od začeća, pa do ovoga putovanja. Pažljivo slušaj sugornike, jer su svi oni sjajni likovi. Tu je Marinković pravi gazda. Da nisi otkrio našeg starog, ovaj bi umro bezimen i nepoznat. Tko bi mogao zamisliti da jedan običan električar bilo što znade o Aviceni? Ili da ima znatno zanimljiviji život od nekog takozvanog intelektualca. Kao da, recimo, Tesla nije bio električar. Čak ni ja nisam znao kakvog oca imamo! A tek majku! Ta crvenokosa roditeljica činila mi se naivnom ljepoticom, pače plavušom, a ona nas zapravo sve drži na okupu. Jer da nema nje rasuli bi se galaksijama kao izgubljena sunca. Sjajno si izveo poglavlje s Mirjanom. Učinio si samo jednu grješku: sve si zasluge pripisao meni, a do tog razgovora došlo je na nagovor oca. Ideja je bila Adelina. Rekla je da u mojoj glavi ima dovoljno riječi da izvedem priču do kraja. Sve su izrežirali, ja sam samo odglumio, jasno na svoj način, ono što su oni scenaristički zamislili. U tome je bio štos. Odoh ja, vozdra. A. I to bi bilo to. Pisma sam malo skratio, a sad vas vraćam Sebastijanu, pa uživajte s njime do kraja ove prve knjige. (Nastavit će se) |
| < | kolovoz, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv