Dakle, tko je bio Isus Nazarećanin?
Možda bi vrijedilo i ovako razmišljati: Isus je prije svega bio duhovit i vrlo domišljat čovjek, ako je bio kao pojedinac. Po onome što nam prenosi predaja, izražavao se izuzetno duhovitim i mudrim rečenicama, da ne kažem aforizmima, što upućuje na to da je taj Nazarećanin bio vrlo učen čovjek, budući da se u svojim propovijedima služio prispodobama koje je, najvjerojatnije, pročitao u starim knjigama.
Njegova odluka da u Jeruzalem uđe jašući na magarcu posebno je duhovita. Mišljenja sam da se na taj način želio narugati naglašeno raskošnim ulascima u gradove ondašnjih moćnika. Oni su se sa svojih pohoda vraćali u raskošnim kočijama, nakićeni ratnim plijenom i u bogatim odorama, vodeći za sobom zarobljenike, buduće robove. Isto tako u hramovima su se održavale velebne religijske predstave, razne procesije itd. Sve je to Isusu bilo zapravo smiješno i nepotrebno. Držao je da sva ta vanjska obilježja Bogu nisu potrebna. Zato su se njegove propovijedi održavale na otvorenom i bile su svima dostupne. Njemu je vjera bila smisao života. Držao je da postoji samo jedan Bog, a izvan njega sve je nepotrebno. Bog nema alternative. On nema protivnika. On ima samo svoje sljedbenike kojima je dao osnovu života. Jer svi smo mi samo dio općeg života. Život je krug i mi u tom krugu imamo svoju točku.
U doba kad je Isus živio taj je krug bio Arhimedov. Arhimed je molio da ne diraju njegove krugove, a Isus je krugove pretvorio u kružoke, pa bi Arhimedova molbenica u Isusovoj interpretaciji glasila: Ne dirajte u moje kružoke!
Upravo zato je Isus Nazarećanin ušao u Jeruzalem na magarcu. Kao božji čovjek koji se ruga ljudskim manama. On je kralj, jer je svaki čovjek kralj. Jer Bog ljude ne dijeli. Svi smo došli na svijet na isti način, kao produžetak dosadašnjeg života, kao dio koji zauzima svoje mjesto u krugu ili kružoku. Kad čovjek umre, na njegovo mjesto dolazi drugi i to je krug kojemu još potpuno ne znamo ni početka ni kraja.
Isus na magarcu je zorna slika njegova razmišljanja. Nema Isus gizdava konja, nema raskošne kočije, nema živopisnog odijela... On je običan čovjek, u običnom odijelu, na običnom magarcu. Mogao je Isus ući u Jeruzalem i pješke, ali nije. Svoja je misijska putovanja obavljao pješice. Onako kako je pričao, tako je i živio. Pokazalo se da se s tih putovanja vraća kao pobjednik. Upravo toj se pobjedi Isus želio narugati. Zato je ponosno zajahao malo sivo magare i krenuo u grad.
U taj su grad, uostalom kao i u ostale gradove, pobjednici ulazili uz bubnjeve i trublje. Praćeni hijerarhijskom pratnjom. Do pobjednika su, u manje raskošnoj odori, išli ostali dužnosnici oliti dostojanstvenici, redom sve do običnih vojnika koji su bili bezimena masa. Onima koji su ih dočekivali donosili su darove, plijen kao simbol pobjede. Među tim darovima bili su i poraženi. Oni više nisu bili ljudi, bili su dio plijena, dakle robovi. I kao što ste mogli kupiti neku više ili manje vrijednu robu, tako ste kao robu mogli sebi kupiti i roba, jer poraženi je zapravo roba, on nije čovjek, on je samo više ili manje vrijedan ratni plijen.
Eto, tome se Isus narugao. Uzjahao je, kao Cezar, kao Vrhunski svećenik, na magarca, a slijedila ga je vojska u kojoj nije bilo ni pobjednika, ni poraženih. Naime, svi su bili ljudi.
I kad bi državni ili vjerski važni dužnosnici, kako se vole nazivati, slijedili najuzoritijeg od uzoritih, onda bi na državnička ili vjerska putovanja odlazili jašući na magarcima.
Pod uvjetom da mi, kao njihovi janjci, nismo, u prenesenom značenju, njihova magarčad.
Post je objavljen 25.08.2005. u 19:07 sati.