JUNACI BLOGOVE ULICE (46)
(Nastavak)
Neka mi strpljivi čovjek-čitalac ili čovječica-čitateljica, oproste što više ne namjeravam govoriti o Alojzijevoj smrti. Dijelove pisama pokazao samo zbog toga da uočite ono što sam i sam uočio: Alojzije je bio strašno osamljen čovjek. Osamljeni ljudi su, u principu zli, oni ne vole ljude oko sebe, nemaju u njih povjerenja. Nikad mi neće biti jasno kako se u takvoj osami mogla roditi dobrota koju je moj brat širio oko sebe. Pogreb je bio kao i svaki pogreb. Tih i brz, upravo onakav kakav je želio moj brat. Nije bilo glazbe, nitko nije govorio nad otvorenim grobom, samo je Josip Sever bacio u grob listak praznog papira. Gotovo mi je srce puklo od tuge. Je li naš život listak prazna papira, pitam se i danas. Naravno, ni u novinama se nije pojavio ni jedan jedini nekrolog, ni jedna jedina obavijest. Od pogreba, moji starci gotovo da i ne silaze s Mirogoja, a Mirjana ne izlazi iz Alojzijeve sobe. Nekoliko dana kasnije, Piblerovi su dobili telegram iz Petrinje. Umrla im tetka. Nisu imali volje poći na pogreb, Alojzijeva ih je smrt strašno pogodila. Zato su zamolili Amaliju i mene da ih na pogrebu tetke zamijenimo. Valjat će nam oboma, rekli su. I tako se nas dvoje nalazimo u Petrinji. Zakasnili na ukop. Kad smo stigli u kuću pokojne tetke, tamo na kraju Petrinje, prema Kostajnici, tetka se već bila smirila u grobu. Lijepo su nas dočekali, žale što Stjepan i Katarina nisu došli... odmorite... i tako... Amalija je htjela da se istoga dana vratimo u Zagreb. Ne znam što me zadržalo. Mislim da sam joj objasnio da bi to bilo nepristojno, premda pojma nemam što je pristojnost. Bilo kako bilo, Amalija i ja našli smo se ispod jabuke u vrtu njenih rođaka. Vrelo je kasnoljetno poslijepodne. Nikad nisam posebno obožavao prirodu, a naročito mi se gadilo izležavanje ispod nekakve jabuke u debeloj provinciji. Još od biblijskih provincijskih vremena. Bila je to, zapravo, njena ideja. To da odemo u Petrinjski vrt. A kad je tomu tako, onda se vi pokušajte obranuti od Amalijine želje. Ja se ne branim, jer znam da je svaka obrana beskorisna. Da ne bismo ležili na goloj zemlji, Malča je iz tetkine kuće ponijela jednu prilično otrcanu čistu deku. Prostrla ju je ispod jabuke i sjela. Ja sam se odmah ispružio, a budući da nije ponijela jastuk, glavu sam prepustio njenom jedrom i mirisnom krilu. Koje mi pomaže da poletim odjednom u svim pravcima. Uostalom, svi pisci tako rade. Ona sjedne na travu, a On legne pokraj nje i nasloni glavu na njeno bedro. I onda: mic po mic... malo niže, onda više i dalje znate. Tako smo i mi ležali ispod staroga stabla. Ona je klopala jabuku i mrsila moju prilično dugu kosu. Jedno sam je vrijeme gledao značajno u oči, a onda se prepustio njenoj šutnji. Jabuka ispod koje smo ležali bila je poludivlja. Na samom rubu vrta. Oko nas posvuda kukuruzi, rajčice, paprike, bundeve, krastavci, poriluci... Svako malo čulo se nervozno kvocanje kokošiju, a tek tu i tamo dolutao je do nas zvuk civilizacije – režanje automobilskog ili motora. U jednom se trenutku Amalija pridigla. - Oprosti, moram nešto do kuće, rekla je i odlepršala. Ne bih znao koliko sam dugo ležao, ali kad se vratila žmirkao sam očima ne vjerujući u ono što vidim. A vidio sam Amaliju u najminimalnijem kupaćem kostimu. Toliko minimalnom da se gotovo nije ni vidio. O raskoši njena tijela već sam vam govorio. To uopće nije bilo tijelo, to je bila čista Peta Beethovenova simfonija. Sa svim simfonima i ostalim oblinama. Kad bi bila moguća usporedba, onda bih rekao da to nije bilo tijelo, nego kukuruzna pjena iz koje se pojavila Amalija/Afrodita. Amalija i ja smo se voljeli. Znali smo se čak i prilično strasno ljubiti. I to bi bio sav naš seksualni život, sve naše igre i predigre. Malo cmakanja i malo hvatanja. Nikad nam se nije ukazala prava prigoda da idemo do kraja, hoću reći nikad se nismo opustili da bismo pustili sve one raspjevane srndače i srne u nama. Sad, ako ćemo pravo, prigoda je bilo, samo što ih mi nismo istodobno prepoznali. Ili bih ja požurio ili bi ona usporila. A sad, dok mi je prilazila iz kukuruza, znao sam da je ovo pravi trenutak, trenutak koji smo oboje željno i nestrpljivo očekivali. I, ako ćete pravo za zdravo, pomalo se plašili. - Bože dragi, zar si pobenavila, prošaptao sam kao da bi nas uopće netko mogao čuti u ovoj jabučno-kukuruznoj divljini. - Daj, nemoj, molim te nemoj pričati... šuti malo, rekla je sjedajući do mene i stavljajući mi glavu na gola i glatka bedra. - Ovo je provincija, ubit će nas tvoji rođaci. - Ah, oni su zabavljeni podjelom nasljedstva. Nikome ne pada ni na kraj pameti da dođe ovamo. Dirnuo sam njeno golo rame i ona se sva stresla. Kao da ju drmnula struja. Potom se nagnula i žestoko me poljubila. Toliko žestoko da su mi se odvezali žnjiranci na tenisicama.. Ne znam što mi je bilo, ali dograbio sam je rukama i snažno privukao sebi. Jabuka, kukurizi, kompletna poljoprivreda, sve, sve je u trenutku nestalo. Bili smo samo ona i ja. Ona beskrajno nježna, a ja žestok i nastrljiv kano gladan kobac. Čini mi se da sam joj pola sata nespretno skidao gornji dio kupaćeg kostima. S donjim je išlo lakše, sama mi je pomagala. I tako smo proveli cijelu jedno novo stvaranje Svemira, dok nas nije obuzelo smireno opuštanje. Amalija je sva sretna zaklopila oči. Postala je žena, a ja muškarac. A to je naprosto neopisiv osjećaj. Nisam osobito sklon savršenstvima, ali ako postoji savršenstvo, onda je to ovaj smiraj opuštene Amalije. Sjeo sam pokraj nje i divio se. Sve je na njoj bilo obično i neobično. Kladim se da ste do sada barem tisuću puta vidjeli takvih ljepotica kakva je Amalija, ali isto tako se kladim da biste je sigurno prepoznali između tih tisuća i tisuća golišavaih mačaka. Grudi su joj bile normalne - mislim nisu bile ogromne, čista trojka – s rumenim, više roza, bradavicama. Koža meka i nježna. Put se spuštao s tih uzdrhtalih grudi preko trbuha sve do početka nogu. A tamo, gotovo da mi je srce eksplodiralo kad sam vidio što su sve meke i svilene kovrčice skrivale od mene svih tih odrastajućih godina, još tamo od jaslica i vrtića. Duge noge zvale su me k sebi. A kad sam stigao do tabana, noge su me vodile k svome izvoru, polako mi otkrivajući obećavajuće rumenilo... Eto, sva ta raskoš što se zove Amalija Pibler pripada meni. Čovjek naprosto da ne povjeruje rođenim očima. Točno, jabuka! Njeni zreli plodovi nadvili su se nad nas dvoje kao da nas čuvaju. Jabuka je pomogla Adamu i Evi. U tom mi se trenutku učinilo da Amalija i ja ležimo u Edenskom vrtu. Oko nas sve je bilo savršeno. Leptiri su slobodno letjeli, ptice sjedile na granama i cvrkutale, mravi užurbano radili, voćke istodobno cvale i sazrijevale. Amalija je upravo bila takva voćka. Cvala je i sazrijevala. Čednost njena lica i ženstvenost tijela. Otpuzao sam do njenih nogu i ljubio joj malo nepravilne prste. To ju je, valjda, probudilo. (Kraj iduće nedjelje) |
| < | kolovoz, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv