Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/kemoterapija

Marketing

JUNACI BLOGOVE ULICE (45)

(Nastavak)
Budući da Sebastijanovi najbliži inzistiraju da objavim barem neke dijelove pisama, e ne bi li čitatelj do kraja upoznao pokojnika, na ovom ću mjestu to i učiniti, naravno s dosta nelagode. Ne vidim nikakve svrhe u oproštajnim pismima, budući da su ona, u neku ruku, pomalo iskrivljena slika onih koji takva pisma pišu.
Alojzije nije pripadao vrsti ljudi koji bi se po svaku cijenu nekom svidjeli. On je jednostavno svjestan utjecaja kojega je imao na roditelje, sestru i brata, pa je nastojao ovim pismima taj utjecaj smanjiti.
Zato vas molim, da dijelove pisma koji slijede prihvatite na taj način.
Ili ih jednostavno preskočite i nastavite tamo gdje pripovijedač pripovijeda.

Dijelovi pisma roditeljima.

...
Morao sam sve ovo proći. Znam da je stari bio u pravu, ali, molim te stara, nemoj mu ništa govoriti. Jest, mogao me spriječiti da ne odem u Prištinu i Kosovsku Mitrovicu. Znao je da sam slab, jer je, vrag stari provalio moju tajnu. Ne znam kako, ali dočepao se moje povijesti bolesti, koja je, kao svaka povijest, dosadna. Kad sam odlazio, rekao mi je da je moje zdravlje takvo da se možda i neću vratiti, tim više što nisam tako bezazlen novinar, kako mi je rekao. Upravo sam zato i otišao.
Već godinu dana, koliko ovo u meni traje, razmišljam o tome što da vam kažem na rastanku. I nikako da bilo što pametno smislim. Valjalo bi napisati duhovito pisamce u duhu Vilona, s nužnim podacima u duhu Svemudrog, ime kojega ste mi podarili. Nikad mi nije uspijevalo biti dobrim kršćaninom, pak ne mogu pisati ni u njihovu stilu. Nisam voljan govoriti ni o prošlosti budući da mi je ostalo vrlo malo budućnosti, pak bih da nju provedem bezbrižno.
Mnogo veći respekt imao sam prema vama, nego vi prema meni, što najvjerojatnije niste ni primjećivali. Godinama me držite glavom obitelji što me sputavalo u emocijama. Često sam želio vratiti film unatrag, međutim ništa se ne bi promijenilo. Sve bi ostalo isto, a tolike ste godine ljubavi i strpljenja uložili u mene. Ja, sada, kukavički bježim. Pravo da vam kažem, ne znam kamo. Možda u neku novu dimenziju, kako kaže Uspenski. Jedino što znam je to da ću uvijek biti prisutan u ovome golemom stanu u kojem sam proživio život dug barem onoliko koliko je živio Mojsije. Ne mislim reći da sam ja Spašeni iz vode. Više sam volio dobro vino ili dobar vinjačić. Bio sam Spašeni od vode...
Ljudi na odlasku teže patetici, a meni to nikako ne uspijeva. Moje su patetične mogućnosti prilično mizerne...
Nisam sklon vjerovanju da ćemo se ponovo sresti u nekoj od idućih inkarnacija, što bi rad jedan junak Sebastijanova najdražeg pisca J. D. Salingera. Bilo bi divno kad ni vi ne biste u to vjerovali.
Da je bilo potrebe, siguran sam, duže bih živio. Alojzije.

Mirjanino pismo bilo je kratko.
...
Katkad sam žalio što si mi sestra. Toliko si dobra. Možda je to i jedina zamjerka starcima.
Nedavno mi je Adam Puslojić poklonio prijevod neke ljubavne pjesme koju je napisao Nickita Stanescu, jedan od vrsnih rumunjskih pjesnika. Ako te zanima, pjesmu ćeš naći u drugoj desnoj ladici moga stola. Činilo mi se da je Stanescu tu pjesmu pisao upravo tebi, ako ti to nešto znači. Rekao sam Adamu da je to pjesma mojoj sestri, iznenadio se. Kad te je upoznao rekao mi je: "Ti si lud. Ti si totalno lud."
Drugoga dana prišao mi je zamišljen i rekao da sam u pravu. Zamolio me tvoju sliku, kao pokazao bi je Stanescuu. Adamu čovjek ništa ne može odbiti, ali mu ipak sliku nisam dao. Rekao sam da bi nije u redu pjesniku pokazivati bolju pjesmu od njegove. Brat, nažalost, ako razumiješ.

Pišući Sebastijanu, čini se, najviše se trudio.
...
Pregledao sam sve ono što si pisao, dok si bio na radnim akcijama. I moram priznati, ja to ne bih znao napisati kao roman. Kad završiš, potraži moga druga K. M. On bi iz ovih materijala mogao urediti izvrsnu knjigu.
Naravno, ne vidim ni naslova mogućoj knjizi. Ne valja u naslovu navoditi ime, ne valja prezime, ta ti ideja nije dobra. S naslovom je kao i sa šahovskim problemom. Prvi potez nije nikada šah. Ako prvim potezom ugroziš kralja, on produžuje svoju agoniju, dakle dobija bitku jer ga nisi matirao u drugom potezu.
Nemoj naslovom ugroziti čitatelja. Pruži mu šansu da te sam uoči.
Kužiš, stari moj, najslabiji dio knjige je jezik kojim pišeš. Ti govoriš frajerskim žargonom, to je u redu. Ali samo kad govoriš. Kad pišeš, moraš misliti na tog prokletog čitača koji od svih tvojih frajerskih izraza zna tek nekolicinu, točno onoliko koliko ti znaš o njegovom uličarskom jeziku. Jezik jedne ulice, nije jezik svih ulica. Jezik jednog frajera, nije jezik svih frajera! On to tek treba postati, ako potrefiš onako kako je Majetić peotrefio s Čangijem.
...
Tjeraj staroga da što više priča, taj je lisac vodio neshvatljivo bogat život. Uza to, ima i začuđujuću moć zapažanja. Njegove su priče prvorazredna literatura, mislim da si od njega naslijedio darovitost. Nikad nisam znao kako će završiti priču. Isto je i s tobom. Ja imam malo toga dara, sreća je da sam to na vrijeme uočio. Mogao sam otplutati u literaturu. Novinarstvo bi izgubilo dobrog novinara, a književnost dobila još jednog nedarovitog genija...
Bježi, što dalje možeš, od tih nedarovitih genija.
Bježi i nikad nikome nemoj govoriti o onome što pišeš. Uopće, izbjegavaj razgovore o sebi. Tako ćeš uvijek biti zanimljiv sugovornik u društvu.
Ljudi vole beskrajno naklapati o sebi. Sretneš u nekom vlaku, ili na Sjevernom polu, svejedno, nepoznatog čovjeka i on te zamoli da mu pripališ cigaretu, jer eto, zbilo se da u vlaku, ili na Sjevernom polu, nema gdje kupiti šibicu ili upaljač. Ti mu ljubazno pripališ cigaretu, a on već pruža ruku da se upoznate. A onda slijedi beskrajno duga priča o sebi. Od začeća, pa do ovoga putovanja.
Pažljivo slušaj sugornike, jer su svi oni sjajni likovi. Tu je Marinković pravi gazda.
Da nisi otkrio našeg starog, ovaj bi umro bezimen i nepoznat. Tko bi mogao zamisliti da jedan običan električar bilo što znade o Aviceni? Ili da ima znatno zanimljiviji život od nekog takozvanog intelektualca. Kao da, recimo, Tesla nije bio električar.
Čak ni ja nisam znao kakvog oca imamo!
A tek majku!
Ta crvenokosa roditeljica činila mi se naivnom ljepoticom, pače plavušom, a ona nas zapravo sve drži na okupu. Jer da nema nje rasuli bi se galaksijama kao izgubljena sunca.
Sjajno si izveo poglavlje s Mirjanom. Učinio si samo jednu grješku: sve si zasluge pripisao meni, a do tog razgovora došlo je na nagovor oca. Ideja je bila Adelina. Rekla je da u mojoj glavi ima dovoljno riječi da izvedem priču do kraja. Sve su izrežirali, ja sam samo odglumio, jasno na svoj način, ono što su oni scenaristički zamislili. U tome je bio štos. Odoh ja, vozdra. A.

I to bi bilo to. Pisma sam malo skratio, a sad vas vraćam Sebastijanu, pa uživajte s njime do kraja ove prve knjige.
(Nastavit će se)

Post je objavljen 02.08.2005. u 14:19 sati.