- Sebastijane, gdje si?
- Tu sam, među tvojim nožnim prstima.
- Ne smijem otvoriti oči, plašim se da će sve nestati.
- Ništa neće nestati, mila moja, sve je tu onako kako je bilo, samo mnogo ljepše.
- Dođi k meni.
Digao sam se i ubrao jednu od tratinčica koje su rasle u svome zasebnom vrtu između korijenja jabuke. Tu sam joj tratinčicu stavio u kosu, a potom se ispružio pokraj nje. Naslonila je glavu na moje grudi, a moje ruke pritisnula na svoje drhtave grudi.
- Čuješ li kako mi srce lupa?
- Čujem krv kako ti struji žilama.
- Ti si divan, mili moj, ne znam što bih uopće radila bez tebe.
- Nisam divan, Amalija. To je privid. Ti me činiš toliko sretnim da naprosto ne znam kamo ću sa sobom. Ruke, noge, glava, sve mi se čini nepotrebnim.
- Misliš li da je dobro što smo napokon i to učinili?
- Ne znam. Mislim da je dobro sve što činimo.
- Strašno si velik. Imaš vrlo duge ruke. Molim te, zagrli me, osjećam neizmjernu sigurnost u tvom zagrljaju.
- Znaš, Malča, to je ona sigurnost što iz tebe prelazi u mene, da bih ti je zagljajem ponovo vratio.
- Bože dragi, kako ćemo izgurati još ovu školsku godinu?
- Ne znam ni sam. Najviše bih volio prekinuti školovanje i zaposliti se u Alojzijevoj redakciji. Već su punudili da pišem za njih. Ali, upravo ću zbog Alojzija završiti i taj prokleti četvrti razred.
- Ne čini li ti se da je Alojzije bio vrlo sretan čovjek?
- Nije bio sretan, Malča. Bio je sam. Sam Alojzije. Sam čovjek.
- Ali svima je činio dobro...
- To je valjda, bilo iz potrebe za druženjem. Volio družiti. Bilo s kime. Znao je satima sjediti i slušati nepoznate ljude.
- Njegova te smrt jako pogodila...
- Nije on umro, mala moja. Mi smo svi umrli za njega. On u nama neprekidno živi. Naprosto nas u nama obasiplje svojom neizmjernom dobrotom. Ja, na primjer, ni ne osjećam da ga nema, toliko je u meni. Ali mi više nismo u njemu. Otišao je, valjda je našao nekoga s kim će razgovarati, a ne samo slušati.
- Ne razumijem.
- Nisam ni ja razumio sve dok u Alojzijevoj sobi nisam otkrio Cesarićevu knjigu Slap. Bila je otvorena na 97 stranici. A na toj stranici je Pjesma mrtvog pjesnika. Znaš, tu pjesmu:
Moj prijatelju, mene više nema.
Al nisam samo zemlja, samo trava.
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita – i život me budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.
Itd. Razumiješ. Gledao sam te noći u otvorenu knjigu Cesarićeve poezije, gledao slova koja kao da me zovu i odjednom sve otkrio. Pjesnik govori o svom konačnom preseljenju na onaj ili ovaj svijet. Koje i nije konačno preseljenje, budući da ništa na ovome svijetu nije konačno. Pa ni sam pjesnik. I, na kraju, kao trava, kaže:
Ako me kada stanu i kosit
Neće mi bola nanijeti kosa –
Jedini teret koji ću nosit
U novom životu bit će rosa.
Pa, hajde ti, molim te, budi normalan poslije ovakvih stihova! Razumiješ li sada što sam htio reći?
- Misliš na Alojzijevu smrt?
- Da, upravo na nju. Zašto je moj brat ostavio samo tu knjigu otvorenom? I baš na toj stranici?
- Hoćeš reći da je to bila poruka?
- Naravno, mila. To je bila poruka svima nama, pa i tebi. Alojzije nikad nije skupljao svoje tekstove što ih je objavljivao – reportaže, intervjue, zapise i slično. To je, umjesto njega, radila Mirjana. Pedantna Mira je sve Alojzijeve tekstove skupljala i lijepila ih u one velike bilježnice. Kad sam se načitao Cesarića, uzeo sam te bilježnice i počeo čitati Alojzijeve tekstove. Razumiješ, čitao sam a čuo se njegov glas. Pamtim ga po svakom tekstu. Kakva je bio raspoloženja kad je pisao ovo ili ono. Razumiješ. On uopće nije umro. Sve dok tih tekstova bude, sve dok netko u njih može zaviriti. Dao sam starcima te bilježnice. Znaš kakvi su. Niti jedu, niti dišu, niti išta. Uopće ne govore. Samo šute i tope se. Kad je stari počeo listati bilježnicama, odjednom su mu iz očiju navrle suze. Curile su, curile, tako da sam se uplašio da će stari sav kroz suze iscuriti. Hoću reći: sve dok postoji bilo kakva uspomena na nekoga, taj nije mrtav. Starci sada svaki dan nose te bilježnice na Mirogoj i tako se druže s Alojzijem. Mira čita njegove knjige i njegovoj sobi. U našoj kući sve je puno njega. Eto, i nas dvoje sada razgovaramo o njemu. Mi smo svi uvijek razgovarali o njemu. Nitko nije razgovarao s njim. Strašna je pisma napisao starcima, Miri i meni. Gotovo sam umro dok si ih čitala.
- Kad tako pričaš niz leđa mi prolazi stravična jeza. Uplašim se života i svega. Zar doista mora tako biti?
- Ne mora tako biti, ako stvari prihvatimo onakve kakve jesu i ne pokušavamo ih svesti na svoju mjeru. Jer mjere nisu iste. Vidiš, nas dvoje. Godinama se smucamo, te voli me Malča, te ne voli i tako u nedogled. To je ona nesigurnost u nama. Čovjek nikad nije siguran ni u što. Upravo pomisliš da si zagrabio pun vrč sreće, kad ustanoviš da je peharček tvoj šupalj. Nema dna. Sreća zaista nema dna. A kad pomisliš da ima, eto ti nekoga koji bdi nad vrčevima sa dnom, te kamenom razbija svaki takav krčag. I njemu će netko drugi razbiti njegov peharček. A to ljudi nikako ne mogu shvatiti. Pisci o tome pišu stoljećima, filozofi raspravljaju... Mi čitamo i ne vjerujemo. Uzimamo prvi kamen koji nađemo i vrebamo kraj izvora, gdje se zapravo sve događa, putnike namjernike. Puštamo ih da zagrabe svoj dio sreće, a kad počnu piti – tras! – kamenom razbijamo taj krhki vrč sreće, pehar nade...
- Hoće li netko razbiti i naš vrč sreće?
- Neće, mila, neće. Mi sreću nećemo grabiti u vrć. Dabismo je sačuvali samo za sebe. Mi ćemo je njegovati za nas i za druge. Isto onako kao što ljudi uzgajaju rijetko bilje, e da bi njihova ljepota pružala barem malo sreće drugima. Mi ćemo gajiti jedan takav rijedak cvijet...
- Ali cvijet netko može ubrati.
- I to se događa kad ljudi ljepotu žele zadržati samo za sebe. Kad bismo gajili neke vrste kaktusa, što fantastično cvjetaju svakih nekoliko godina, ili orhideju, onda bi se zacijelo i to dogodilo. Mi, ti i ja, gajit ćemo tratinčice. Njih je nemoguće sve odjednom uništiti. Uvijek će ostati jedan par, a to ćemo biti nas dvoje.
- Oh, Sebastijane, tako sam sretna!
- I ja sam sretan. Osjećam kako u meni sve raste, kako mi koža biva tijesna, kako mi lubanja pritišće mozak, kako mi srce udara o rebra, van bi iskočilo od sreće, sve u meni titra, kao zadak cvrčka što već cijeli sat doziva svoju dragu cvrčkicu. Noću, u Zagrebu, u onoj mojoj sjevernoj sobi, u brlogu mome, često sam po nekoliko sati intenzivno mislio na tebe. Tako sam te noćima i danima zvao. I svaki bi se put razočarao kad ne bi došla. Budući da nikad nisi došla, razumiješ...
- Znam to. Osjećala sam te noći po drhtaju svoga tijela. Kao da me struja tresla. Prevrtala sam se u krevetu i neka unutrašnja vatra san mi je tjerala. Nisam znala da je to od tvoga zova.
- Vidiš li sve ovo oko nas? To je naš Edenski vrt. Raj. U tom raju mi smo Adam i Eva. Ovako goli i sve. Ležimo ispod jabuke. Jabuke su zrele. Ti si maloprije zagrizla zrelu jabuku. Okus te jabuke osjetio sam na svojim usnama kad si me onako žestoko poljubila. Valjda smo tada, oboje, sve shvatili. Mila moja, mi smo odrasli. Gotovo je s djetinjstvom.
U tom sam trenutku otvorio oči. Amalija je sjedila. Moja glava u njenom krilu. Na njoj bluza i traperice. Oh, bože, zar sam opet sve sanjao?!
Pogledao sam gore prema nebu i ugledao jabuke. Bile su zaista zrele.
- Što gledaš, upitala me Amalija.
- Jabuke. Pogledaj, draga, jabuke su zrele, rekao sam.
Pogledala je, ljupka vragoljanka, a potom se nagnula prema meni i žestoko me poljubila u usta. Osjetio sam okus zrele jabuke. Pogledala me, nasmijala se, uspravila i skinula bluzu.
Grudnjak nije imala, ako vas baš i to zanima.
(KRAJ)
Post je objavljen 14.08.2005. u 19:57 sati.