ČAST HRVATSKOGA VOJNIKA
Ovaj sam tekst napisao neposredno poslije Oluje. Tekst je objavljen u Vjesniku u to, postolujno vrijeme.
U to sam doba radio u Ministarstvu obrane. Tih sam dana obilazio oslobođena područja o čemu sam napisao desetak reportaža za Hrvatska vojna glasila. Tekst koji slijedi nastao je kao reakcija na neke ondašnje izmišljotine. Budući da su se ovih dana o Oluji raspisali i zvani i nezvani, odlučio sam se za ponovo tiskanje. Ni danas, deset godina poslije, ništa ne bih mijenjao u ovome tekstu. Znam da je nakon Oluje bilo i drukčijih ponašanja, znam da je bilo i zločinstava, ali to su samo izuzetci koji potvrđuju pravila. Takve izuzetke, naravno, osuđujem. Zapravo, naprosto mi se gade. Kad mi je pjesnik i vojnik Ivan Tolj, sad mi se čini daleke 1991. godine, tumačio zamisao i svrhu DESET DOMOVINSKIH NAČELA, bijah siguran da mu u pisanju tog vrlo odgovornog štiva neću moći pomoći. Činilo mi se to pregolemim zalogajem za moje skromne spisateljske mogućnosti. Naime, ja nisam bio ni vojnik, ni političar. Običan sam čovjek, obdaren skromnim spisateljskim darom i još skromnijim znanjem. Međutim, Tolj je vjerovao u mene i ja sam pristao, upravo zbog te njegove vjere, povjerenja i časti koju mi je ukazao. Tako smo zajednički prionuli na posao. Što je valjalo učiniti? Valjalo je najobičnijim ljudskim i domovinskim načelima - koja je pjesnik Tolj osmislio, a vojnik i predsjednik Franjo Tuđman u potpunosti podržao - dakle, valjalo je u pisanju takvih načela točno slijediti one etičke norme, koje su mi vrlo bliske, i složiti ih u cjelinu, razumljivu svakome hrvatskome građanu i vojniku, upravo onako kako ih je pjesnik zamislio. I Tolj i ja znali smo, i znamo, povijest hrvatskoga naroda. Naravno, nas dvojica ne pripadamo onoj vrsti ljudi koja će omalovažavati vrijednosti drugih naroda, nacija i vjera. Tolj je odgojen u kršćanskome duhu, a ja baš i nisam neki vjernik, premda beskrajno poštujem moralna načela svih vjera, što dakako uključuje i divne pouke iz Kurana Časnog. Jer, Bog je jedan, ma kako ga god mi nazivali! Ali, također ne pripadamo onoj drugoj vrsti, onoj koja će omalovažavati svoj nacionalni identitet. Voli svoje, a poštuj tuđe, kaže jedna narodna poslovica. I, upravo smo tako napisali hrvatska domovinska načela. Našim uratkom bijahu mnogi zadovoljni. Čak i moji najoštriji kritičari i najbolji prijatelji - Alojz Majetić, Branimir Bošnjak i Sulejman Tabaković. DESET DOMOVINSKIH NAČELA prvi su puta tiskani u knjizi ZA HRVATSKU (Zagreb, 1991.), namijenjenoj hrvatskoj vojsci, koje su autori Ivan Tolj, Nikola Bićanić i moja malenkost. Drugi puta tekstovi Domovinskih načela tiskani su u knjizi DOMOVINSKI ODGOJ... (Zagreb, 1995), urednika Ante Vukasovića. Elem, zašto sam se sjetio stvaranja DESET DOMOVINSKIH NAČELA? Na redovitim susretima s novinarima, koje je Tolj - sad već kao general bojnik, načelnik PU MORH i glavni i odgovorni urednik Hrvatskih vojnih glasila - svakodnevno imao, kao glasnogovornik Informativnog stožera MORH-a, bio je izložen brojnim provokativnim pitanjima s kojima se odlično nosio: autoritativno, uvjerljivo i šarmantno. Jedna od neprovjerenih provokacija bila je uperena na navodno nehumano postupanje hrvatske vojske s danskim vojnicima, pripadnicima UNCRO-a, kod Dubice. Navodno su hrvatski vojnici lancima vezali danske vojnike za tenkove i vodili ih ispred sebe kao živi štit. Tolj je zlonamjerna naklapanje energično odbio, čak i kao ratnu mogućnost. Supisac DESET DOMOVINSKIH NAČELA jednostavno nije mogao vjerovati da bi hrvatski vojnici činili ono što nisu nikad činili: štitili svoje živote zaklanjajući se iza života nevinih ljudi, pa bili ti ljudi i danski vojnici. Dakle, crv sumnje nagrizao je mnoge savjesti. Tamo gdje ima dima, ima i vatre, govorili su brzopleti štovatelji narodnih mudrosti. Ali, tamo gdje je gust dim, ne vidi se vatra, odgovarali bi mudriji. Svejedno, crv sumnje rovario je po brojnim savjestima. Posebno među inozemnim novinarima. Mi te ljude moramo razumjeti. Prije samo nekoliko mjeseci, srpski su vojnici koristili pripadnike UNPROFOR-a kao živi štit. Vezali su ih, oko Sarajeva, lancima za mostove, skladišta streljiva, tenkove i ostala strateška mjesta, ponižene kao ljude i vojnike, štiteći se tako od mogućih akcija NATO-va zrakoplovstva. Bila je to slika koja je potresla cijeli svijet. Zato te strance moramo razumjeti. Naime, srpsku vojnu uljudbu dijeli od prave hrvatske vojne uljudbe samo rijeka Drina. Budući da su srpski vojnicii silom prešli tu civilizacijsku granicu, a ostali su onakvi kakvi su bili, inozemni novinari predpostavljali su da ni hrvatski nisu daleko od te zločinačke ratne etike, pa su vijest gromoglasno promovirali u svojim glasilima, izjednačavajući našu sa srpskom. Oni koji su lansirali tu izmišljotinu, velikosrpski propagandisti, slavili su pobjedu. Ali, ali! Nekoliko dana poslije, pokazalo se da je akciju hrvatskih vojnika kod Dubice netko amaterski snimio. Snimka se pojavila na televizijskim ekranima i bjelodano dokazala da su glasine, srećom, samo glasine. Nije bilo tenkova, nije bilo lanaca, hrvatski vojnici nisu maltretirali Dance. Štoviše, štitili su ih svojim tijelima od žestoke paljbe srpskih vojnika. Bilo je dirljivo promatrati Dance kako se, sagnuti i naoružani osobnim oružjem, uplašeno kreću okruženi hrvatskim vojnicima, dok s obljižnjeg brda ubojiti meci žestoko paraju zrak i uši. Hrvatski vojnici bijahu živi štit naoružanim danskim vojnicima! Držim da takva slika, gdje jedna vojska svojim tijelima štiti drugu naoružanu vojsku, nikad nije ni snimljena, ni narisana, ni opisana u ratnoj ljudskoj povijesti! Ta je slika obišla cijeli svijet, uvjerivši i najveće sumnjivce da ratna sličnost između Hrvata i Srba ne postoji ni u čemu. I, kako to već biva, brzo je sve zaboravljeno. Hrvatskim vojnicima i hrvatskoj Državi, koja je - nota bene - priznata svuda u svijetu, nitko se nije ispričao za očite laži. Život teče dalje. Neću reći da je čitav svijet protiv Hrvatske, mnogi ni ne znaju gdje smo, mnogi nam vjeruju i pomažu nas u našoj pravednoj borbi, ali moram spomenuti da Hrvatsku, takve i slične laži, prate još od 1918. godine. Laži se eskalirale poslije 1945. optužbama da smo genocidan narod. A optuživali su nas upravo oni koji su s nama, ovdje u Hrvatskoj, živjeli ravnopravno, a često i ravnopravnije, i uživali sva hrvatska bogatstva. Naravno, neću reći da nije onih drugih, čiji su krvavi tragovi neizbrisivi. Uostalom, oni su odavno osuđeni upravo od velike većine samih Hrvata. Optužuju nas lažljivci i smutljivci koji bi živjeli od tuđega rada, u tuđim kućama i na tuđoj zemlji, jer "Ako i ne umemo da radimo, umemo da se bijemo!" (Slobodan Milošević). E, pa ne umijete! Hrvatska vojna akcija, Oluja, pokazala je da se Srbi "ne umeju ni biti"! Nažalost, mi ćemo se još susretati sa sličnim podmetaljkama, ali, vjerujte, znamo kako ćemo ih pobijediti: istinom i samo istinom. A to smo i napisali u DESET DOMOVINSKIH NAČELA. Sad, kad smo svi vidjeli pravu sliku hrvatske vojske, koja ni u najpresudnijim trenucima bitke ne zaboravlja svoju stoput dokazanu humanost, kad smo još jednu laž otklonili od sebe, preostaje mi da iskažem ponos što sam pripadnik te vojske. Ljudi, dopustite mi da ushićeno uskliknem: divno je bilo biti, svih ovih godina, pripadnik takve vojske! |
| < | kolovoz, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv