Nevjerojatan smiraj donijele su ruke tvoje koje su me nježno privukle tvome tijelu... mogla sam zaspati u tom trenutku... tvoj zagrljaj umirio je nemirnog stanara moje duše koja je propadala već od tuge... Zašto sam tako drhtala? Tresla se sva milina i dobrota godinama tlakom okovana strahošću od odbitka... Ja znam da je teško to razumit kad sam si dovoljno snažan da se otkineš lancima mračnih mučitelja... Predaja njima je bila slabost koja me okovala... a slabost je ojačala teretom nehumanoga prema nježnoj i neiskvarenoj duši... Umjesto da hoda bezbrižna i gradi čvrstinu temelja kao svi njezini vršnjaci, bila je namjerno pljuskana nebi li se slučajno uzdigla nad sveopćom nesrećom najbližih suputnika...

Teško mi je povjerovati da ti je uopće bilo stalo, jer s obzirom na okolnosti, razmjevanja ti je falilo... Tražeći oprost za nešto što nisam bila u stanju tada vidjeti niti na to djelovati... nije u redu mi to zamjerati... jer i ja sam samo čovjek koji ponekad reagira... i umjesto da se strpiš dok nadođem, zatvoriš tvrdoglavo vrata... povrjeđeno, jer tvoja prisutnost i dobra volja nije bila dovoljna da otpuhne crni oblak koji me sasuo... žao mi je... čula sam te, otpuhnula sam ga zbog tebe na kraju, al tebi tada više nije značilo... iscrpilo te kažeš... tebe što promatraš sa strane... a kako je tek mene iscrpilo kad je mene bio usisao...

Trebam li sada žaliti kako je ispalo ili se tješiti da nisi osoba za mene... !?!