Problemi nastaju kad netko promjeni ponašanje... a ti se nastaviš ponašati isto! Zato nije dobro raditi nagle i neizrečene promjene, jer će netko ostati povrijeđen... Nitko ne čita misli! Ne možete se ljutiti na nekoga zato što ste Vi očekivali nerealno razumjevanje od njega... ne govoreći mu ništa! Isto tako, ponekad su karte jednostavno protiv Vas, nastojte biti iskreni i dobronamjerni... nesebični i pažljivi... i ako već nemate razumjevanje zbog nesigurnosti, probajte ne davit previše... dajte vremena, al' ako i vrijeme počne radit protiv Vas, u smislu da predugo traje, sukob je nažalost neizbježan... dobro se pripremite na posljedice koje će uslijedit!

Početak procesa je uvijek „sada“ i ako zakočimo sadašnjost, zakočili smo i budućnost!!! Ne treba dozvoljavati prošlosti da koči sadašnjost, jer ćemo tako propuštati dobre prilike za sadašnju i buduću „stvarnu“ sreću... Slušaj! Sve što trebaš znati, je već tu! Ne onda i ne tada, ovdje i sada!!!

Al imaj na umu i to:

Nedavno sam vodila zanimljiv razgovor sa frendom... lovio se za moje, kako ih on zove, kontradikcije, vođen idejom kako je u pravu, a zapravo nije... Ja tvrdim da je jedno postupati protiv svojih uvjerenja iz razloga što se sa sistemom ne isplati bakćit, a sasvim je drugo misliti drugačije... nije nužno kontradiktorno ako nisi u situaciji di možeš profitirati na temelju svojih uvjerenja... jednostavno da bi dobio ono što želiš, moraš popustiti, jer inače se možeš odma ubiti! Ovo ja zovem lukavstvom... sjebeš sistem koji je ionako glup, a izvučeš svoju korist iz njega. Kontradikcija znači pobijati samog sebe, ne pobijam se ako činim kontru svojim uvjerenjima da izvučem korist... i dalje mislim isto... preživljavanje me tjera da činim drugačije... da nije tako, činila bi kako mislim...

Isto je i sa navučenim priznanjem da si kriv, a nisi, jer su svi dokazi ionako tumačeni protiv tebe... a izvuku iz tebe priznanje obećajući ti lakšu kaznu ako priznaš... jednostavno ideš za idejom, kad već nema šanse da se izvučeš istinom, ideš se izvuć makar lakšom kaznom...

Primjetila sam da neki ljudi stvaraju zamišljene vizije stvarnog života... kao neki filmići u kojima su oni glavni akteri i ponašaju se u skladu sa tom nekom zamišljenom ulogom... toliko o stvarnosti heh... i sad se pitam... jesu li oni zapravo zato sretniji od nas golih realaca koji osjete svaki trn na svojoj koži!?! Jednostavno se zatvore u tim svojim malim vizijama i postanu imuni na šibanje stvarnog života. Iz iskustva znam da je sa takima teško uspostaviti bilo kakav kvalitetniji odnos osim ako vas nisu percipirali kao dio njihove savršene slagalice koja za posljedicu ima njihovu sreću. To su režiseri i glavni akteri koji pažljivo biraju svoje filmske kolege. Bila sam jedan od aktera u takvom jednom filmu i vjerujte mi, sve je bilo u potpunosti nestvarno... i sreća i bol su bili nestvarni... nikad više!!!

Uvijek ostaju, ne poigravaju se tvojim emocijama, olakšavaju život i situacije... tu su kad ih trebaš i kad ne... i ne boje se emotivne povezanosti... just as simple as that!

Duboke riječi zamahnula si na me... no bojim se da ne razumiješ njihovu srž niti osjećaš težinu njihove istine... ne bježiš kažeš, a zašto se onda ograđuješ? Povjerenje koje tražiš, od mene imaš, jesi li se prenaglo zaletila u stijenu!?! ...jer ova je stijena godinama tvrdnula i odbijala i razbijala i najsnažnije valove nošene žustrinom vjetra... vjetar je bio na njihovoj strani kao što je bio i na tvojoj.... no i on se odbio... oboje ste se... slušaj pjesmu što pjevaju ptice što na meni se gnijezde... one znaju...

Nemiran... vrti situacije koje ne postoje... zamišlja budućnost... stvara neprijatelje iz nemogućnosti shvaćanja dobroćudnih informacija nedovoljne iskrenosti... moram ga nekako ugasiti... vrijeme mi je odjednom postalo neprijatelj... nestrpljivost me proždire... u trenucima samo meni danim, trebala bi pronaći spokoj, a ne rastući kaos/nemir... this is a serious fight... I against my mind...

Uzrok: nesigurnost... uzrokovana podlim dugogodišnjim tretmanom raspuklog emotivnog prijateljstva...

Krivac: I... I didn't defend my mind... and my emotions has spread like a disease through it's channels, disturbing every normal process of a conclusion since then...

Now...

Ponekad me zabole situacije u kojima se ljudi ograničavaju od drugih zbog vlastitih slabosti... guraju drage ljude, kojima je stalo do njih, od sebe jer se boje... boje se njihove ljubavi prema njima... žalosno... ne vjerujem da ljubav ikome može štetiti, naprotiv, može samo pomoći i osloboditi... draga osoba mi je jednom rekla kako misli da je logika koju su nas naučili kriva... bila je potpuno u pravu... da je barem shvatila tada pravu... pod „ljubav“ mislim samo na emotivnu, duhovnu povezanost između dvoje ljudi, fizičku u potpunosti tu isključujem...

Od mene se očekuje razumjevanje do neba... iako sam i ja samo čovjek... želim isto tako razumjevanje... tražeći od mene da razumijem i djelujem kako bi samo tebi bilo lakše jednostavno nije fer... nikako... ovaj teret bi bio lakši kad bi se podjelio...

... da... sloboda... da Vas pitam... Oslobađate li sebe tako da drugima ograničavate njihovu slobodu!?!

I realize now the burden, you are carring... I now know I should stay away... I'll do that cause I care... but know this, I'll be also somewhere out there, thinking, in a while, of you... hoping that someday, we could be as friends... free...

Some people likes to play fools out of other people... How do I deal with it? I let them fool me! Why!?! Cause I know they are freaks, not me...