Malenoj
nedjelja , 19.02.2006.Pronašla sam u ormaru stari album malene djevojčice; djevojčice čije se lice veselilo svakom čovjeku, čak i prolazniku. Nije nikad štedila na osmjehu, sve dok ga nije, dobrim dano, a lošim uzeto i oduzeto, tako reć, istrošila. Širom otvorenih ruku prišla je i životu i svijetu, bez straha, bez ožiljaka, iskreno, ne poznavajuč ni bol, ni patnju, ne nadajuć se da će ikad u životu morati upoznati ljudsku sujetu; sada se zatvorila i umjesto osmjehom, progovara tugom, blogom na netu.
Promatram malene, crne, osmjehom nakrivljene oči, poručuju... kad god te ljudi napuste, kad god ti u životu loše krene, nikad ne zaboravi da uvik imaš mene. Dugo sam te zanemarivala i djelila nezaštićenu drugima, krajnje je vrijeme da se to zauvijek promijeni. Neću te više davati ljudima koji ne cijene ono što im je dano nit ono što im ti možeš dati, neću im više nikad dozvoliti da ti zabrane da se smiješ kada se želiš nasmijati. Ako me nešto život naučio, onda je to, prepoznati onog tko te nije zaslužio i na meni je da te zaštitim od takvih!
komentiraj (2) * ispiši * #