četvrtak, 06.05.2010.

Četiri godine ko ni jedna. Jedna gora od druge. Neki jadni domino efekt koji ruši važnost svih lijepih uspomena težeći bezdanu bez dna. Al svemu dođe kraj, tak neke? Da... još tjedan dana i nikada više. Još tjedan dana pa skupiti hrabrosti i doć pred roditelje u obliku promašaja koji gledaju svakog prokletog dana ovih skoro 19 godina. Priznati da su u pravu. Shvatiti da sam sebično pokvareno biće od kojeg nikad nisu imali koristi. Umišljeno se i dalje tješim da to nkad nisam bila ja, al objašnjenje mi ne drži vodu.
Samo želim nestati. Nemam para za pobjeći, a nemam hrabrosti povući tim jebenim žiletom kak se spada. Ta silna nesretnost se samo skuplja u meni. Toliko znakova i pravih trenutaka koji govore da odustanem. Ne mogu više. Sve sam sjebala kaj se dalo. Sve je uništeno. nigdje na pučini nema svjetla koji daje pinky swear da će sve biti ok kad mu priđem odnosno kad vrijeme za to dođe.
Samo je još ostao ON. Al ne želim da je tu. Više se ne želim probuditi sutra. Odustajem. Zbogom
15:00 | Komentari (2) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.