petak, 07.12.2007.

Kraj tjedna

Živim za taj glupi petak! Ovaj tjedan je bil koma, a nimala utjeha nije ni to što će slijedeći biti još gori! Čekaju me 4 testa i 7 odgovaranja! Da se ubiješ... Tatica mi je praktički napravil uslugu s tim kaj nije pričal s menom (makar još nekaj glumi). Izbjegavala sam njegovu dureću facu zatvorena u sobu. Pošto nemam tamo ništa zanimljivo osim starih dnevnika (svaki put kad ih čitam, sve više skužim kak sam zmotano i glupo biće). Stoga nisam imala nikakvu drugu zanimaciju nek – pazi sad ovo – UČITI! Kaj se to desilo s menom??! Za sve postoji prvi puta, kaj ne? Ko i za kaznu. Koristim priliku pa pišem i pišem...ne znam dal kazna još vrijedi. Namjeravam se ponovno ulizivat starcima, tak da budu postovi valjda češće stizali – ovisno o mom uspjehu, dakako...
A sad idemo malo tračati, da ne razočaram Toola koji je uvjeren da mi to najbolje ide. Stanje u razredu je čist solidno. Skuži se neka ravnotežna bilanaca (namam pojma kaj sam sad napisala). Hoću reći da napokon svako ima nekoga da mu olakša onih 5 minuta odmora pred satom napetosti, strapnja, plača i škrguta zubiju. Čini mi se dasu ljudi polako počeli prihvaćati promijene koje su se počele odvijati od 9.mjeseca. i drago mi je zbog toga. Lani je svatko od nas stekao neku predođbu o ostalima, bilo iz vlastitih iskustava s pojedincima ili iz priča nekih koji su te pojedince “jako dobro“ poznavali. To mi je fakat najgluplja osobina- osuditi nekoga prije nego ga upoznaš.
Mislim da je ipak bolje svakome priči bez predrasuda i ušiju punih “pričica“ te čuti drugu stranu priče. Da ne bi ispalo da izigravam sveticu, priznajem da nekad povjerujem onome što mi drugi kažu i u prvi mah reagiram totalno nepromišljeno. Istina... al poslije se ipak upustim u izazov da saznam pravu istinu. Možda to radim u inat tatici (sad ispada ko da ga mrzim...Bože...ma ok je on...makar je to sve rijeđe, al ok je on). On u svkome vidi samo ono loše. Nitko nije dovoljno dobar za njega. I stalno mi soli pamet: „ joj taj ti je takav, onaj ti je onakav“ a mene to užano živcira. Dobro, priznajem, na poslijetku je u pravu, al ak ću prema svima se ponašati u skladu s njegovom ideologijom, kome ću vjerovati? Činjenica je da moji straci ne vjeruju u prijatelje. Zato su i tolko zahtjevni. Uvjereni su da imamo samo jedni druge da si vjerujemo i sve im mora biti savršeno. Zato traže iglu u plastu sijena svaki put kad ih drži pms koji na žalost nije vremenski definiran. I to je koma. Najgore je to kaj se ne trude razumijeti. Ne žele. I to me ubija. Oni su fakat ti koji čine pubertet onak kak je prikazan na filmu. Možda moj tatica baš zato stalno nekaj glumata jer želi da mu život postane ko film. Mislim, ko to od van nikad nije poželio? Al ipak, tata...
Ubijam vas, kaj ne? Ah...moram se nekak ispuhati. Moram tolko učiti (vidi 3.rečenicu) plus to kaj moram burazi napisati seminar o religioznosti (minimalno 8 stranica) i napraviti prezentaciju uz to za utorak. I pročitati Juditu (da baš). Baš mi bude zabavno... Ajd, radite bar vi nekaj zabavno...
pusek
19:37 | Komentari (5) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.