Sve lisnato

subota, 05.04.2025.

Danas sve lisnato
Mladi špinat na salatu

20250405-101001

S naribanom crnom rotkvom
i mladim lukom

Čupam drač nalik uresnicama
Drač voli oponašati
Mora da je divlja mrkva
Crni nokti
Sadim nezaboravke koji niču sami
Prsti mirišu na
lisnato

20250405-201156

Dragica s placa kaže
Jedite salatu tek u svibnju
Slušam je pobožno
Jer sve ima svoje vrijeme
A ono između vremena su pesticidi
Od kojih ugibaju pčele
Zato ih se više ne bojim
Tepam im
Jedite maslačke, kažem im

20250405-114554

Dragica mi veli, ne dajte djeci jagode
Tek u svibnju, dodaje
Špricaju ih tako da je poslije zemlja
Dvije godine neupotrebljiva
Dragica ima 72 i sva je jedra, pupasta i lisnata
I krumpiri su joj neki slatki, žuti,
Blitva slasna
A tamnoplavi špinat puca pod zubima
U vrećicu mi trpa kao poklone
Lisnato, lisnato
Malo zelje, još malo špinata,
luka tankog ko olovka
A nisam joj ni rekla da sam s tatom
Zbog naglog pada hemoglobina
Opet bila na hitnoj
Treći put u tri mjeseca

...a tulipani...tulipani piju
sunce i radost iz krčaga...

20250405-114801

Ne ideš ti nikuda od mene

četvrtak, 27.03.2025.

Jučer prije spavanja
Pošalje mi dijete kratki video
Djetetovo dijete
Drži za uho
Moje dijete
Kao što je dijete
Pri uspavljivanju
Držalo moje
To valjda znači
Ne ideš ti nikuda od mene

Čije uho držim ja?

Držim uho svijeta
Želim da me čuje
Kad se razlistavam ko stablo mlado
U proljetnu zoru
Kada se moja djeca smiju
I kada djevojčicu zanemaruje
Jednako kao i kada
Kišim danima i napajam zemlju
Širokom čežnjom
Ko oranicom
Gdje ću posijati
Paradajze crvene ko krv
Koju neću proliti
Suncokrete koji će se moliti
Suncu samo

Nategnuti nekad treba
Uho svijetu
Da bolje čuje
Lupit po ušima,
Tako

Udahnuti
Jedan dva tri četiri...
Zadržati dah
Jedan dva tri četiri..
Izdahnuti
Jedan dva tri četiri

Obući crnu haljinu do poda
Glue liner na kapke
Otići ususret svom snu

Al radije bih da je kod mene

subota, 22.03.2025.

Slatko li je
Puno generacija na jednom mjestu
A sve su u rodu
Listići na trsu
Dok neki love internet
Drugi uživaju u vlatima
Treći razmišljaju o igri
Četvrti bi stalno čistili
I sve je dobro dok internetskog
Ne gnjaviš s vlatima
Vlatka ne daviš s beskrajnim igrama
Zaigranog ne gušiš čišćenjem

20250322-130316

Sve moje pjesme zapravo
govore o samo jednom
Velikom, najvećem hrastovom stolu
Zveckanju tanjura, čaša
Padanju pribora pod stol
I smijehu, smijehu
Zagrljajima dugim koji masiraju leđa
Poljupcima koji udahnjuju
Život

20250322-103258

Lica i oči nalik na
Dom

Uzmem daljinski...

četvrtak, 20.03.2025.

Svi me na poslu pitaju za njega.
Žene.
- Ej, a gdje ti je onaj koji ti je svirao pod prozorom?
Uzmem daljinski i promijenim program.
Na programu klasična glazba, stabla se počinju razaznavati, krošnje se udaju.Raspucavaju se zumbuli, narcise pokazuju oči iza bijelih velova.
Proljeće je počelo danas u 10 sati i jednu minutu.

20250312-064026

Jedan dio svijeta ratuje, drugi se priprema.
Ja imam u frižideru špinat mladi, blitvu tek razlistalu. Dvije uvenule naranče.
Uzmem daljinski i promijenim program.
Na programu prosvjedi nekih mladih, zanesenih ljudi koji samo žele bolje živjeti.


20250317-115347

Mislim da važnost svakog susreta ovisi samo o glazbi koja ti u tom trenu svira u glavi.

O programu i dobrim baterijama u daljinskom.
O postavkama koje si postavio.
Sebi.
Hoće li ti zvoniti alarm.
Koja pjesma.
Samo vibracija?
Odgoda svakih 5 minuta?

FB-IMG-1742280345724

Pokušaj hodati kao da ti je 25.
Govoriti. Gestikulirati.
To što boli, batali.
Boljelo je i sa 25.
I bilo prolaznog karaktera.
I sada je.
Sve ima onu težinu koju ti odrediš da ima.
Daljinski.
Baterije.
Postavke.

Moj dragi lopov

subota, 04.01.2025.

Nakon uporne, guste i neprobojne magle, pao je snijeg, da prekrije sve one tragove koje smo ostavljali naivno gradeći budućnost.
Našu budućnost.
Kamenu kuću u oblacima, sve sa njenim zelenim griljama. Ili plavim. S ružičnjakom ispred kuće.
Puteljkom samo našim, klupicom i kandelaberom.
Pahulje su uredno posjedale po granama, gdje su se ščućurile poput loptica drhturave ptice.
U voćnjaku moga tate ima puno vrabaca, gimplova, zebica, kosova, sjenica i palčeka. Palček je predivna mala ptica.
Voćnjak bruji i žamori od njihovog dozivanja, rano ujutro i u sumrak, a posebno su divni zimski sumraci.
Objesila sam im kugle špeka i sjemenki, da im se nađe pod kljun.

20250103-084829



Skupo je ostati. Najlakše je otići.

Između pahulja koje krpimice padaju s visina, vidim cijele gradove mojih sanjarenja.
Uzdižu se zgrade nepoznatih gradova. Bijele asimetrične kule, skliske i visoke.
Nakon deset koraka, već osjećam da su mi mokre noge, par koraka dalje i već me onako slatko zebu prsti na nogama,
kao kad smo se sanjkali ili radili snjegoviće ko mali....
Snijeg stvara ushit.
Onaj davni, sad već čini se praiskonski osjećaj bezrazložnog veselja.
Navalu kisika i rumene obraze.
Nad kvartovskim se noćnim nebom ogledaju Mjesec i Venera.

20250103-173738

Dobila sam tvoje pismo.
-Lepo moje....
Pišeš da si bio bolestan deset dana i da si još smršavio.
Crijevna viroza.
Pismo ima svega nekih deset rečenica.
- ne znam o čemu bih ti pisao.. čestit Božić

Nitko od nas ne može doći do tebe, a pokušali smo svim mogućim kanalima.
Ljuti me taj kafkanijanski moment.
Nisi nikoga niti ubio, niti ozlijedio.
Krao si švapskim ženama satove, lančiće i uglavnom bezvrijednu bižuteriju.
Ti si naš dragi lopov. Kleptoman.
Koji tako i život kradeš poput kremaste torte iz izloga.
Kao da na njeg i nemaš pravo..

Razmišljam koliko sam mogla doprijeti do tebe i kad si mi sjedio sasvim blizu.
Ništa nisam znala. Ništa nisam niti željela znati.
Niti razmišljati, zamišljati, konstruirati.

Tijelo mi se cijelih dva mjeseca uporno brani, predočavajući mi samo one scene koje su nam bile teške i ružne.
Nastojim se udaljiti, izaći iz mog zatvora, udahnuti novi smijeh bez tebe, iz sebe,
a onda opet, ne okreće se leđa nekome koga se voljelo, zar ne, pogotovo ne kad mu je teško ?
Okitila sam moj brlog lampicama, svjetlećim srcima, letećim anđelima.
Slikam prešanim ljetnim cvijećem,
jer u dnu moje zime isto plamti jedno nepobjedivo, sveto ljeto.

20250103-175715

Kako ide ona rečenica, tko zna čija i otkud mi zapamćena :
Uvijek kada padne snijeg, pomislim da ćeš se ipak vratiti.
Kad mi se ubio muž, te je zime u Zagrebu napadalo puno snijega, a neki je fotograf snimio neobičnog čovjeka kako šeće snježnom Demetrovom. Imao je onu starinsku jaknu, s raskošnim orukavljem. Kao da će odnekud izvući mač.
Fotografija je prekrasna, imam je još negdje spremljenu, sva je maglovita, akvarelna i romaneskna.
Autor je još objavljujući je, ispričao priču, kako je taj čovjek odmah nakon okidanja fotografije nestao, dizapir,
pa se osjećao kao da je snimio prikazu, duha iz nekog drugog vremena.


FB-IMG-1736033590810
( autor: Mario Anić)

Uvijek kada padne snijeg, pomislim kako se nitko neće vratiti, al to me, čudno je za reć, nimalo ne unesrećuje.
Ko im jebe mater. Ni ne moraju se vratiti.
Nitko ih nije ni tjerao da ikud idu.

Od mene.

20250103-174145

Iznova

srijeda, 01.01.2025.

Želiš li uvijek kretati iz početka, moraš znati učiti iz svake boli, povrede i razočarenja.

20250101-134129



A uči se strpljivo, polako, uči se i s dozom humora, prihvaćajući i vlastitu grešnost i šeprtljavost.
Da ti život ne bi ličio na onaj
beskrajan dan.

20250101-134105


20250101-134056

Nek vam svima bude sretan novi početak, novi korak pun pouzdanja u sebe, u obnavljanje prirode, u produživanje dana, u nove ptice nade, u susrete nove i poljupce.

20250101-133938

Hvala svima koji ste me u prošloj godini nasmiješili, nasmijali, poklonili mi lijepe riječi.
Bili mi podrška i toplina u ovim hladnim vremenima.

20250101-133949

Sretna i mirna nek nam je svima 2025.- ta!

Na poklon

ponedjeljak, 23.12.2024.

20241223-205722

Htjela sam Vam pisati o tome kako sam danas poslije posla, odnijela naočale na popravak. Onu capicu iza uha koja mi se odlomila.
I kako sam čovjeku u maloj optici blizu mog posla, objašnjavala da često zaspim s naočalama ( da me netko ne ukrade, glupo cerekanje) i tako ih slomim i kako više nema moje mame da me budi usred noći i skida mi naočale. I kako su mi te omiljene. Naočale. I da više ne nosim leće, jer ne podnosim da me išta žulja. I kako sam imala nedavno preko mjesec dana suzna jezerca u očima kojih sam se jedva riješila odčepljivanjem suznih kanalića. I kako sam danima samo plakala ko luda( cerekanje).
Čovjek je za to vrijeme šutio, slušao me i mirnom rukom i čestom izmijenom malih i preciznih alata, stavljao na moju capicu od naočala sitne, jedva vidljive vijke i matice. Šarafio, šarafio. Pola sata otprilike. Ja sam u kaputu s rukavicama i kapom bila naslonjena na njegov šank i brbljala.
Kad je završio, oprao mi je i te popravljene i one koje sam imala na nosu. Prethodno sam ih skinula, naravno. Naočale. Napomenuo mi je da naočale brišem samo nježnom krpicom. Ne wc papirom. Ne maramicama. Samo jelenja koža.
Nije mi naplatio ništa.
- Neka vam to bude poklon za Božić.


To sam vam htjela napisati onako, polako, poetski.
Al'u međuvremenu sam napravila tri rješenja, isplatila tri mirovine, otišla po materijal za keksiće koje nemam pojma kad ću mijesiti, odvezla se do tate, ispekla tati šarana predviđenog za Badnjak ( jer mu je govedina od ručka jako suha) i sad tipkam dok mi se ulje za lignje koje ću pojesti grije na štednjaku.
Drugi obrok danas.



Želim vam samo reći da
nikada ništa i nikoga
ne doživljavate zdravo za gotovo.
Sebe sebi također.
Ništa i nitko koga imate ne podrazumijeva se.
Ni mi se sebi ne podrazumijevamo.
Sve je na poklon. Svi su na poklon.

" Kada dijete istjeraju iz sela, dijete će zapaliti selo da se bar malo ugrije",
, kaže stara afrička.

Želim Vam mir.
Čuvajte se.
Nježni budite prema sebi.
( ne tjerajte me samo da vam objašnjavam što to znači..)

Na poklon nam došao Badnjak!
Na Ljubav.
Na mir.

Za ponuditi

srijeda, 18.12.2024.

"Djeca iz nekog razloga izaberu baš nas; odnekud stignu u naše živote, uspinju se i pomognu se s vremena na vrijeme našim dlanovima, ramenima, srcima, onime što im umijemo ponuditi; onda jednoga dana moraju otići dalje, a mi mislimo da smo nešto uspjeli ili nismo. Uspijevamo eventualno tek ispunjavati naše planove o kojima nikoga ništa nismo pitali niti tražili. Tako smo i mi bili prolaznici našim starima; pa jedino ono što smo dobili umijemo onima kojima smo stari i dati. "( Vjetar)

***************
Dala sam.
Ramena. Da se propne i
popne na njih i gleda visoko
Visoko
Iznad i iza mene
Bude što god poželi
Tkogod
Divljak, osvajač, Aleksandar Veliki
Atila, Robespierre, Don Huan
Dlanove poput gaveza stavljala mu
na sve povrede.
Na sve. Svuda. Puno dlanova.
Bez srca se naučila
Jer ga ostavljala
U njemu, s njim
Ko pogonsko gorivo
Ko lampaš u noći
Uljni radijator
Jer
ja sam nosila Majčino.
Ona svoje.
Majke.
Dala sam.
Kost. Izvadila
Rebro
Maternicu s jajnicima
Ko nikome više potrebnu
Narukvicu
života
Dala sam.

Sada ga umjesto mene

Dalje oblikuje život
Teše
Ne dopušta mu da bude
Baš sve što poželi
Baca
Na koljena
Uskoro ga neću moći
Neću
Dići

Vraćam si ramena nazad
Usađujem ih blizu vrata i glave
Za oslonac kad zaškripi
Vrat, rame, glava
Sada mi srce iskače na usta
Ta srca
Kad se preplašim da se nešto dogodilo
Srce, srca, mnoštvo njih
Treba to grijati
Ruke, ruke

Nisam dala što sama nisam dobila

Poniznost

Samopouzdanje

20241217-233304

Bebe znaju

ponedjeljak, 09.12.2024.

"Ulazak novorođenčeta u kuću je poseban događaj. Cijela atmosfera u kući se zaokrene.
Sve miriši na bebicu. Posvuda su gaze, svi su uzbuđeni, ljubav pršti na sve strane. Svi se smiju, svi se trude.

Dobro si rekla da bebice dolaze iz drugog svijeta."

( Ipsi)

Odlaze ljudi. Kući.
I vraćaju se opet nekad i nazad.

Kao bebe.

********
Naravno da pored druge bake, doista sposobne, energične, radišne, čitavdannanogama bake, zasad vrlo rijetko ulovim vrijeme nasamo sa Petom Bebom. Šestom, ako ćemo precizno.

Gledam iz kutka kako se mlada i starija muče oko presvlačenja i dojenja, neću se nametati, žao mi je samo što ne znaju i nisu svjesne, da sam to radila ukupno šest puta, pet puta baš angažirano oko svakog unučića. Pa mi je to već rutina. I pupak koji treba otpasti i pelene i dojenje i bljuckanje. Al neću se miješati, dok me se ne pita.
Bila je patronažna sestra, pa su pitale nju.

No, našao se trenutak danas od nekoliko minuta, kad smo si Bebač i ja gugutali.
Ostali smo tek nakratko sami.
Napapao se friško maminog mlijeka, pa sam ga dignula s gazicom na ramenu da podrigne i bljucne eventualni višak mlijeka.
Svi inače slavimo i kličemo kad bebe podrignu.
Klinci su zbunjeni.
A oni ( više) ne smiju podrigivati, kak sad to?

Dakle, gledao me vrlo ozbiljno. Netremice. Okrenula sam ga malo prema svjetlosti s prozora, da ga poškaklja sramežljivo sunce. Ručicu je jednu pružio preko mog ramena. Drugom me zagrlio. Zaškiljio je i počeo zijevati. Pa sam ga nunala prema tamnijem dijelu sobe. Pa se refleksno par puta nasmiješio, pokakao se u pelenu i smirio potpuno i blaženo. I dok je tako guza bila jel' na toplome, malo smo si pričali. Meditativno.

Svakog unučića sam pitala: a tko si ti?
Tako i moju Petu Bebu. Šestu, ako ćemo biti precizni.
Dolazi iz daleka. Umjesto mene, u onom tamnijem dijelu sobe, tamo gdje se isprepliću neke sjete i tuge, neka živa nedostajanja onih kojih više nema, Peti gleda male ljudiće koji lete po sobi. Vidi ih u sjenama. I sigurno su dragi i smiješni ti ljudići, kad ih on tako pozorno prati i smješka im se.
Nunajući ga, i sama sam se smješila tim malim nevidljivim ljudićima po sobi. Slala sam im poljupce.
Svi su koje sam ikada voljela, bili tu, u tome trenu, sa nama. Nevidljivi zbor voljenih ljudi.
I nunajući Petoga sjetila sam se svih beba koje sam ikada nunala, u dragim slikama.

******
Poslije sam s drugim najmlađim G. učila pjesmicu " O, pastiri, čudo novo", sutra za školu i ocjenu. Riječi poput: nigda ili jaslicam, teške su mu. Inače, ima lijepu dikciju i super pamti.
No, kad smo došli do " Betlem, evo..." zna on da je to Betlehem, sve ok...al rekao je: Betmen...
Betmen evo, nije daleko...:-)) smijeh živi..uvijek će mi biti pred očima njegovo nasmiješeno lice kad ćemo pjevati tu pjesmicu!

******
Sin mi se, da proslavi dolazak petog djeteta, nalio ko guzica. Inače fakat ne cuga, al potresen i u šoku jer je bio prisutan na porodu, dao si je oduška u Jackyju.
Bila sam u busu, kad su me dečki zvali, najprije su se smijali tatinim forama, a onda vrlo brzo i plakali, jer se tata pijan na Hajdukovom igralištu, pred trenerom derao: Dinamo, Dinamo. A dečki mu igraju za Hajduk.
Skršio je gumu na autu, a ja sam bila presretna jer je sve dobro završilo.
Doma me vozio taksist po imenu Nikola.
Današnja patronažna sestra, zove se Lucija.
Kod nas je uvijek sve znakovito.

******
Ljudi ne rastu, ljudi ne stare, ljudi ne odlaze.
Rastu, stare i odlaze, samo priče o njima.
Filigranske dragocjenosti koje čuvamo.
Za priču
dovoljne su stare cipele ispod kreveta.
Stara petrolejka.
Nacrtano srce na zidu, sa licem, preko kojeg je bila naljepljena neka fotka iz časopisa.
Dovoljno je tako malo, da ponovno ožive, zabljesnu na rubu omiljene žličice, u odsjaju prozorskog stakla, da zaplešu uz svoju omiljenu pjesmu. Pored nas. Tako blizu. Da nas grle u snu.

Ako itko zna, bebe znaju. Bebe ih vide.
Bebama vjerujem.
Na pogled.

Djeci na riječ.

Ljudima sve manje.

*********


Sutra je još jedan rođendan.

Šaljem puno zagrljaja i svjetlosti Njegovoj duši.

A njegovoj dragoj teti kojoj silno nedostaje, kojoj nedostaje njegova fizička prisutnost,
preporučujem da i ona počne vjerovati bebama.

IMG-20241208-WA0013


Duhovima koji odbijaju umrijeti

subota, 07.12.2024.

Zatekla me tuga zbog tvog preranog odlaska, draga A.
U svom mom mirisnom uzbuđenju zbog nove bebe, nisam mogla spavati, pa sam vrtila dojmove oko našeg virtualnog upoznavanja. Prerano, mila moja, prerano. Znam da se neke duše jednostavno umore od ovog svijeta, nije to teško shvatiti. Neke su tuge nepreboljive, neki su životi teški i bolniji, neke su sudbine pune udaraca.
Al ono što pouzdano znam, voljele smo istoga čovjeka, svaka na svoj način, pa se hihotale tome poslije nekad, u inboxu. Pronosila si svjetlo svugdje gdje bi krenula, bila si komet, rijedak i prekrasan, voljela si žarko i bila voljena, bila ničija, svoja i svačija.
Čuvajte nas blesave odozgo.
Ova te se pjesma nekoć dojmila, pa ti je pišem, tvom čarobnom osmijehu, tvojoj širini uma i srca, tvojoj velikodušnosti.
Doviđenja, draga! Miran ti bio put u svjetlosti!






Umirao je baš poput stabla
izgubivši najprije sluh, pa glas,
a dugo prije toga redovito čitao osmrtnice
s radošću nosio satove koji su stali
točno u određeno vrijeme- jer vremena nema

Upalim li za njega svijeću danas
može se lako desiti da mi podivlja ruža pod prozorom
to mu ne donosi mir
duhovi još se ljube

Sanjam mu usta, govori mi nešto
ali Zlato moje, ja ga ne čujem.
Tuzi crtam masnom crnom olovkom
strašne obrve, nazivajuć je vješticom.
Rugam se, baš onako kako smo to činili zajedno.

Danas je dan duhova koji odbijaju umrijeti
pa me sjenovito susreću u kupaonici
dok u sapunici mirisnoj natapam bluzu
u kojoj me grlio

Umirao je baš poput stabla
ne ljuteć se pritom nimalo,
zato i nije umro.
Otišao je samo da se makne s puta mojoj sreći,
ko vosak mi se otkinuo s prsta
ponijevši sa sobom vruće kapilare mojih jagodica

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraĹľe blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica