Vozim se taksijem jedno jutro i taksist mi priča o svojoj ženi koja je medicinska sestra na dječjem odjelu onkologije i kako ju je taj posao doveo do ozbiljne ugroze vlastita zdravlja. I kako je on nikako ne može urazumiti, jer je ona naumila spašavati svijet. Dajem mu svoj kontakt da mi se jave, jer sada se može raditi i biti u mirovini. Svijet se može spašavati i na malo razumniji način.
Dolazim u mikrobiološki laboratorij gdje čovjek na čovjeku čeka na red. Nitko nema masku. Nitko od njih ne koristi usluge privatnog zdravstva. Vidim nekolicinu koji sjede i ozbiljno im je loše. Mladi ljudi onemoćali. Stariji koji jedva hodaju sa štakama. Odlažem svoju čašicu za urinokulturu u sobi broj osam, pa brzo odlazim, jer tužno je i potresno gledati toliko puno ljudi na toliko malo kvadrata, koji će se vrlo vjerojatno inficirati jedni od drugih, jer nemaju novaca za privatni laboratorij.
Zapadni dio grada zapušten je, neobnovljen nakon potresa. Vidim puno prosjaka, beskućnika, skromno obučenih ljudi. Vidim zatvorene radnje, male obrte, odlomljene zidove zgrada, isprane fasade...
Zapuhne me siromaštvo i tuga. Gradska depresija i prepuštanje situaciji.
Ne možeš pomoći niti sebi uvijek. A kamoli drugima.
Da sam ja netko, svima bih to jutro platila privatni labos bar taj put.
Onda bi dalje opet stisnuti, čekali satima na red u bolnici.
Malom srebrnom žličicom sačuvanom iz sretnijih vremena, stružem ostatak dana. Pa mrvice sunca koje se sramežljivo šulja iza oblaka, podijelim sa vrapcima u parku, slučajnim prolaznicima koji se još imaju snage nasmiješiti ničemu.
Post je objavljen 11.10.2025. u 08:37 sati.