Marketing
Stablo koje gori
Dozlaboga tužna, neutješiva,
jesen je ujedno i prepuna pravih, filmskih prizora u prirodi.
List javora koji leluja i plešući odgađa svoj pad.
Ptica koja leti visoko, prema tragu aviona.
Stabla koja gore rumeno, bakreno i žuto, pa se ističu u sivilu poput drage utvare ili sna.
Rijeka čiji je pravac u meni budio nekoć neopisivu čežnju, a danas ostavlja okus teškog sladora prezrele kruške..
Ljudi. S tamnim podočnjacima, nemarni prema sebi, poluprozirni tinejđer koji sluša na crnim velikim slušalicama nešto očito teško, tramvaj koji klopara glasno da ne čuješ svoje misli, a putnici tužni da poslije ne znam kako skinuti to sa sebe.
Praznina koji osjećaš u zdjeličnim kostima, kao da si porodila nešto preveliko za sebe, zbog toliko toga previše. Zbog toliko toga premalo.
Griješ dlanove i vruće si stavljaš na bubrege.
Više nisi sigurna da ti trebaju ičije ruke, osim vlastitih.
Jesen podsjeća na starost u malom podstanarskom stanu bez igdje ikoga.
S telefonom pod jastukom, neplaćenim računima i potrebom da se odvedeš u neku dugu šetnju. Na ljude koji su se izmaknuli životu, oni posebno bole. Bole njihovi otisci u našem mesu i kostima poput žive rane.
A ti s velikom potrebom da porodiš tu fantomsku bol kroz šaputanja samoj sebi, u maramu. - Sve će biti u redu...sve će biti dobro...onda kada tako nešto ne govori nitko više, govoriš ti, šapućeš u mrak.
A mrak dođe naglo. Zaokrene se ta kugla preko noći, poškakljana uzduž svojih lijepih bokova vremenskim procjepima. Automati, igre na sreću, pjevanje iz očaja, dance macambre, nimalo nalik onom dostojanstvenom listu javora. Kroz zamagljen prozor tramvaja, opet ugledaš sebe samu, sebe sjajnu, s tamno crvenim ružem i dugom kosom plavom, za koju se zapikavaju pogledi, ko za stablo koje gori, ko za list koji pleše.
Post je objavljen 17.10.2025. u 07:33 sati.