Obrazi
nedjelja, 05.10.2025.Utonula sam ovih dana posve u njihove svjetove.
Pala sam ko zrela kruška na lekciji osobnih granica, ulila se ko voda u njihovu čašu.
Posvećena njihovom djetinjstvu do zadnjeg omota čokolade u ormariću, praznog. Vrećice pojedenih bonbona, izmrvljenih keksi. Tu su čarape crne pored kreveta, ispod jastuka stari prošvercani mobitel. Ima tu od dugih nogu, kratkih suknji, štrampli, do grozne nemogućnosti spavanja, zbog straha od napuštanja zakačena zavjesa na kvaku prozora. Dugo ljubljenje na kolodvoru pri dolasku i odlasku. Četiri male glave, osam ruku i obraza- baš sve što sam si oduvijek žarko željela.
Borba s rubljem i suđem koji se neprestano gomilaju. Unaprijed izgubljena bitka, al' s osmijehom i smislom za šalu i lijepo. No sikiriki, no, no.Učenje urednosti i redu, redovitom učenju, nekad je kao da bacaš sjeme po buri.
Nekad galamim, a nekad me možeš namazat na kruh. Oduzimam mobitele do prvih petica, daljinske upravljače, vičem: papuče!
A nekad nikne i grah u crljenici, tvrdoj i nepropusnoj.
Malo zeleno čudo baš na dan davnih nepovratnih odlazaka i anđela. Na dan moga Franje Asiškog duga koja pomiruje sve. Prošlo, sadašnje i buduće. Blaga budi. Budi blago.
......
Al' jutra..jutra su za najmlađeg. Onda, dok je još nebo sasvim spojeno s morem, pa mu se prelije i u oči. Osim što je jedna pjesmica postala njegovom pa na nju odmah prestaje plakati, tu je i naš zanosan ranojutarnji ples u kojem mi grize obraz donjim parom zubića, a onda zaspi s glavicom na mom lijevom ramenu. I ja s usnama u puter mekom obrazu. A sve u plesu.
Dok mi ne utrne lijeva noga.
........
Znaš..
Još vidim ti obraz.
Ljubim ga u snu, u onu rupicu. Nekad je to bilo moje sigurno mjesto.I tvoje oči u kojima je postupno gasnuo sjaj, a ti si lovio svaki slobodan tren da pijemo kavu i šećemo. I lunule ti pamtim. I tvoje udivljenje. I prebrzo odustajanje od života. Jer nisi htio taj život moliti za milost.
Ponižavati se pred njim.
I kako si mi govorio kako je samo strah vječan. Strah, Sunce!, vikao si u slušalicu tog predvečerja, meni grimiznoj, meni plamtećoj, meni strastveno zaljubljenoj u divan i odvratan, veličanstven i nepravedan život. Strah je vječan.
Strah nas pokreće da ljubimo. Da želimo nekoga ili nešto zadržati. Da brinemo. Da ne spavamo i vječno bdijemo s podignutom zavjesom na kvaki prozora.
Imati obraza, pa odustati?
Imati obraza, pa se boriti?
Svejedno je.
Bitno je imati obraz.
......
Svake godine u ovo vrijeme, razmišljam što bi mi imao za reći o životu kakav sada vodim.
Vodim...vodim ga za ruku i pričam mu priče. Najljepše, sanjalice. Grizem mjesec po mjesec ko jabuku rumenu. Ne vjerujem više riječima nimalo. Ne vjerujem odanosti, vjernosti. Ljudi ne znaju što govore. Samo se zabavljam. Ne trebam imati pored sebe nikoga. Ljudi prebrzo mijenjaju mišljenje, nema ih se zapravo za što uhvatiti.
A meni je samo drago, da sam te tako jako mogla i smjela voljeti. Da se sve tako poklopilo.
I da se nisam bojala ničega.
I da sad opet i opet- volim.
Bez granica.
komentiraj (11) * ispiši * #
