Komentari

kintsukoroi.blog.hr

Dodaj komentar (10)

Marketing

  • Dinaja.

    Tužna crtica...

    avatar

    11.10.2025. (09:32)    -   -   -   -  

  • Sarah

    Baš me rastužilo jako. Inače se vozim autom, pa puno toga ne vidim.

    avatar

    11.10.2025. (09:37)    -   -   -   -  

  • AnnaBonni1

    evo ja sam od onih koji su od 1.rujna ( rođendan mi je 16.08 ) produžili legalno svoj radni odnos , jest, da sam i korisna i kvalitetna u ovom savjetovalištu i da nisam od onih lezi i gledaj tv ....Veseli i mene "spašavati" ne svijet, nego one koje mogu ( ovdje na blogu su bila dvojica čak )

    avatar

    11.10.2025. (11:31)    -   -   -   -  

  • Drevni vanzemaljac

    Kad se ne vozi onim ranojutarnjim tramvajima čovjek izgubi taj osjećaj tuge i siromaštva, možda je i dobro da je tako ne može se ništa puno promijeniti, zakinuti se ne znaju artikulirati, a većini je ipak dobro pa više pažnje posvećujemo glupostima nego laboratorijima

    avatar

    11.10.2025. (16:43)    -   -   -   -  

  • Dvi, tri rici...

    Na mlađima svijet ostaje. Svoje sretne dane smo većinom proživjeli, sad živimo sjetne. Ili kroz sreću drugih..
    Doveli su moji frendicu i sviraju, Metallicu... na električnoj gitari.
    Rekla sam im da pojačaju maksimalno da čujem dok im kuham paštu.

    avatar

    11.10.2025. (19:02)    -   -   -   -  

  • Sarah

    @ Anči, ne treba samo zaboraviti, da se stvarno pomoći može samo onome tko to doista želi. Sve je drugo bzv trošenje energije.
    @ ja od svih tih prizora danima ne mogu doć sebi:/
    @ činjenica je samo, da ne mogu bit sretna kad znam za tuđu nesreću.
    To me ne čini sjetnom, nego isfrustriranom.
    A sretni moment je imati djecu koja u susjednoj sobi glasno sviraju.
    To je i tvoja sreća, ne samo njihova:-)

    avatar

    12.10.2025. (10:03)    -   -   -   -  

  • j.

    Žalosno sam često ovako dirljive tekstove znao viđati popraćene komentarima o nedostatku domoljublja, ili gradoljublja, ili općenito mjerenjima nekakve ljubavi za nešto, pa i time da oči promatrača reflektiraju ono što je u njima samima, ili tko zna kojim još mudrim kvalifikacijama. Naravno; osobno sam ovdje uvijek na strani promatrača - jer promatrač koji vidi to o čemu se ovdje priča vam svake sumnje čovjek je iz one rečenice koja veli kako se dobri ljudi poznaju po tome da nipošto ne umiju biti sretni dok je drugima oko njih loše.

    Da, mi smo zdravi, ili se još uvijek nismo raspali od starosti, bolesti ili nemoći; živimo relativno dobrim standardom; tuga nas hvala Bogu ne posjećuje češće od radosti s našim bližnjima i onima koji nas vole - a opet, teško je, grozno, turobno ponekad šetati od Malog placa do Selske pa skrenuti u Kačićevu ili Krajišku ili Grahorovu, ili nekim tamo Đakovom, Siskom, Ogulinom bez čovjeka dostojnog broja autobusnih linija, pedijatara ili rodilišta - ili mjestima gdje umirovljenici, starčad, ljudi što su kosti ostavili radeći desetljećima za šesto eura mirovine - čekaju konac. Ili najgore; gdje djeca i mladi umiru i pate, a prečesto radi neorganiziranosti, pljačke i sveopće nebrige ne mogu svoje zdravlje spasiti ili barem u podnošljivo stanje dovesti na vrijeme.

    Ova zemlja ima - tisuću puta sam se u to uvjerio; posebno u zdravstvu - nevjerojatno dobre, brižne, vrijedne ljude koji se trude preko granica mogućeg, a radi pohlepe i nebrige kao prevladavajućih stvari u sustavu vrijednosti - taj trud ne uspijeva biti blagoslovljen korišću za one kojima je to najpotrebnije. Djecu su mi liječili takvi bogomdani ljudi (iako su i s njima trpila jer su drugi kraj njih u sobi govorili, "ja ću dobiti pumpicu, moj deda je frend od Hebranga") i ona su opet sada zapravo dio tog sustava, kao da je o sudbini riječ - i ono što njih same u svemu izjeda i grize, do želje za odustankom i odlaskom vani - jest ta nemoć da se pomogne, a sve je toliko blizu, nadohvat ruke, ostvarivo.

    Uvjeren sam, konačno, da je žalosno velik broj tih ljudi u labosu već prije obavio što treba, ili da se umnogome radi o tzv. alibi pretragama da sustav opere ruke umjesto ciljanog liječenja uzroka, jer liječenja se u nas uslijed te tromosti i nezainteresiranosti "glave" najčešće ne provode iz jedne, najstručnije točke, smisleno i racionalno, već onako kako daleki, hladni i općeniti protokoli nalažu. Recimo, banalno, urinokulture se rade često s uzorkom uzetim prije terapije koja je potom krenula naslijepo, jer tako je najjeftinije, a onda neka se žene same mjesecima i godinama rvu sa svojim nedajbože ešerihijama i klamidijama, Bog im pomogao, a krv ćemo im vaditi šest puta, po svakom specijalistu, ako treba, i još svaki od tih pregleda naručivati, čekati, odgađati. Ako jedan laik sa četvrt stoljeća usputnog iskustva to znade, onda je to odavna već trebalo biti postavljeno na noge i protokolirano kao u nekoj tamo Nizozemskoj ili Švedskoj, koje sigurno imaju slabije dostupno javno zdravstvo od nas, ali i bolju organizaciju i manje pljačke (jer im stvar ne vode kumovi i stričevi) - a ne da pored ovih svoje pretrage čekaju oni kojima one doista život znače. No, bitnije je naravno tko će se uhljebiti, koga ćemo za ravnatelja, tko će uzeti pinku za instrumente i nabavu.

    Slijedi nam nakon plime anksioznosti - to teško da bi ikoji dobronamjeran čovjek na žalost mogao opovrgnuti - epidemija psihičkih bolesti; brojke u djece i mladih su zadnjih godina stravične, a onda su sive i nepoznate zone onih koji ništa ne prijavljuju još valjda pet puta veće i šire; kada oni pate, to je očit znak da u zajednici nešto duboko iz korijena ne valja; ne zapravo toliko s vlašću i sistemom - one tek mogu vršiti repeticiju postojećih obrazaca - koliko istinski s ljudima i sustavom vrijednosti. Čekaju nas, neovisno o tome hoće li u sedlo doći "njihovi ili naši" (kao da je ikada ikog drugog u sedlu bilo osim ovih prvih) - kroz desetljeće ili dva (ako ne i prije) - olovne godine, kristalne noći i stara rađanja novih svjetova od običnih, ljudskih ideja i ideologija - - - i nerijetko zahvaljujem dragom Bogu što sam već pomalo pri kraju i što ih najvjerojatnije uslijed stanja svoga zdravlja neću na svoje oči vidjeti.

    Na koncu, preživjeti takav kakav sam u ovakvom predivnom i strašnom svijetu sedamdesetu ili čak sedamdesetpetu smatram iz ove perspektive na rubu sedmog desetljeća - ako je takvo što uopće moguće shvatiti - prilično nepristojnim. Napisati još pokoju slatkastu knjigu filozofije ni o čemu i podići unuke recimo do škole ili gimnazije; što bi više čovjek smio na tom koncu poželjeti.

    Nenavikli smo na ovo; u tome je keč; previše smo se svjetla nakrcali i živjeli unatoč svemu izgleda u najboljem mogućem od najboljih vremena koje je od početka našeg pamćenja propadalo; treba nešto od Njega ostaviti ovima iza nas :).........

    avatar

    12.10.2025. (14:35)    -   -   -   -  

  • j.

    ..........
    Preostaje nam, eto, u ovom vremenu ovdje i sada veseliti se s vrapcima, sjenicama i žunama što niti siju, niti žanju - i rijetkim namjernicima kojima je to još važno pod krošnjama i nebom - - - i znati - to je ono najgore - da sve skupa nije bilo toliko daleko od izvedivog.

    avatar

    12.10.2025. (14:35)    -   -   -   -  

  • nema garancije

    Zadnjih deset godina više nego ostatak života,prečest sam gost bolnicama, što zbog sebe, što zbog nekog bliskog. Nagledala
    sam se svega, a čovjek ako to je ne može zatvarati oči pred
    mekim tko pati. Sreća je ako smo u poziciji riječju ili djelom pomoći
    onomu tko pomoć treba i tu istu kao što kažeš želi prihvatiti. Ne treba
    mi lenta za učinjeno, najradije bih okrenula leđa i otišla u drugom pravcu. Radosni nisu oni skroz zdravi i bogati, ali kad čovjek, ne svojom
    krivnjom dotakne dno; zbog bolesti, mizernih prihoda, teško može
    šetati i smješkati se. Ali kako smo različiti, radost se crpi iz naoko
    banalnih stvari i situacija. Srećom, imam "ludu" glavu i uzimam
    kapljice radosti usput. Lijepi su ovi tvoji pristupi životu, liječiš ženo:)))

    avatar

    13.10.2025. (20:33)    -   -   -   -  

  • Sarah

    @ j. srećom postoji "mali krug velikih ljudi" koji se, svatko u svom okruženju, nastoje boriti protiv okrutnosti sustava, bez ikakve naknade i sasvim čistih pobuda.
    @ javila mi se žena taksista:-) Bog nevjerojatno spaja ljude.

    avatar

    14.10.2025. (08:03)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...