Drugu..
ponedjeljak, 08.12.2025.
Posvećujem onoj koja plače jer je braća zezaju
Onoj koja s bakom ima tajno mjesto u šumi
Pa čitaju Pipi koju joj je poklonila mama
02.IX.1981.
a unutra sprešan frgistmajniht s korijenom
Kao i onoj koju je izdavač odbio s pjesmama
I šalje je na radionicu pisanja kod Olje
Zbog banalnosti izričaja
Pa onoj koja priča sa starom profesoricom
3 puna sata i obje zaspu na mahove
tijekom razgovora
Isto i onoj koju će danas ovršiti jer je
Zaboravila na neki dug iz 2023.
( sama pala, sama se ubila)
Zatim, onoj koja danas ide na jedan važan pregled
Sve je to ljubav
Suze
Zezanje
Tajno mjesto u šumi
Pipi
Odbijanje,
Spavanje,
Ponižavanje,
Devastiranje
Briga o sebi
Na evri posibl vej
komentiraj (10) * ispiši * #
Prva
nedjelja, 30.11.2025.
..... posvećujem svakome tko previše prati vijesti, katastrofična predviđanja,
onom malom, zbunjenom čovjeku, koji ne razlikuje ekstrem od ekstrema,
onome koji uskače rado sebi u usta, pa mu bude zlo,
kao i onome tko sve vidi crno, u najboljem slučaju sivo kada je bolje volje...
...posvećujem je običnom, radnom čovjeku, koji za sumraka ide kući
i ne zna kako si uljepšati dan...
...palim je za one koji pate od ozbiljne depresije, pa ne izlaze danima iz kreveta...
kao i svima kojima financije ne dopuštaju mala, slatka veselja...
..posebno je palim i molim za one loših nalaza ili u iščekivanju istih....
komentiraj (5) * ispiši * #
S druge strane Adventa
Otišla sam do nje peticom
Nakon što sam se u Nami na Kvatriću premišljala
Da li kupiti najmlađem za prvi rođendan bademantil od 20 eura
Ili Pepco, da, Pepco ima jeftinije
Pa ću moći kupiti svima po nešto lijepo ovaj mjesec
Imamo 3 rođendana, Nikolinje, Božić
Ona je napravila frizuru za mene, a jedva stoji
I sva je mirisala i sjajila po Nivei onoj plavoj
Željno me zagrlila
Pa mi pričala priče koje mi je već pričala
A ja sam se smijala i čudila
Kao da ih čujem
Prvi put
Poslije sam bila tako iscrpljena od njene tuge
Od te i takve starosti
Nagle
Nage
Privijala sam se uz njen mladenački duh
Ja uz njen
Uz njenu sposobnost da se ruga samoj sebi
I nezgodama koje joj se događaju
Donji veš koji sam joj kupila prije par mjeseci
Sad joj je prevelik
Moram ga zamijeniti

Poslije sam njemu nazvala kćer
Da mu donese jesti
I deku, deku obavezno
Noć će biti hladna
Grijalica nije dovoljna
Kao ni činjenica da spava obučen
Imala sam i ja hladnu zimu bez čizama
Zimu punu ovrha koje nisam skrivila
S plavim vunenim rukavicama od kojih sam uvijek
Gubila jednu
Pa me rasplakao jedan
prosjak prozebao
Koji mi je rukavicu podigao i stavio na
Povišeno mjesto
Modrim rukama
Neka bude topla zima
Neka duh bude mlad
Pun ruganja vlastitim nezgodama
Pun čuvanja tuđih toplih rukavica
Da si ih netko može naći

......
komentiraj (7) * ispiši * #
Refleksije bijelom temperom
nedjelja, 16.11.2025.Nekih mi dana nedostaje više no obično.
Nedostaje neobično.
Pa je tražim u slikama koje stvaram ni iz ničega,
malim potezima olovke i bez brisanja pogrešnog
nadopunjujuć njezinu nježnost, brigu,
dodir svilenkaste kože, obraz u kojem utisnut poljubac
još dugo stvara meku udubinu u kojoj se poželiš sakriti.

Vidim je za štafelajem kako oblači obične, seoske ljude
u svečana odjela i raskošne vjenčanice,
kako zabrinute poglede iscrtava u oči koje se smiješe i slave ,
rumeni blijeda, siromašna lica, crnom prekriva sijede.
I sve tako, mazim se s njom preko akvarela, razlijevam srodne boje,
odabirem kistove tanke, s par čuperaka dlake, nezadovoljno, naravno,
jer sve što mi je u glavi ne mogu prenijeti vjerno, kistovi su nemoćni,
moje ruke su nevješte napraviti vjeran oblik.
Pa pustim da se boje osuše, napravim plan sve još začiniti na kraju
refleksijama bijelom temperom, baš kako je ona to radila.

Navlačim trenirku, svežem kosu u nemarnu punđu navrh glave
i s popisom neophodnih stvari odlazim u dućan.
Tamo između polica vidim bakicu koja je izgubila malu zelenu gumicu.
Ima onu hodalicu i gleda po podu, ne bi li je ugledala.
Ostavljam kolica sa stvarima i tražim s njom njenu
malu zelenu gumicu.
Odmičem palete i tražim.
Pitam prodavačicu, nemaju vrećicu gumica za kupiti.
- Nema veze, kaže ona, i vrijeme se zavrti na mjestu
Nas dvije zastanemo u dućanu ko dva šuškava grma
pričajući o ljubavima koje su umrle i djeci koja nemaju vremena.
Ona živi u Domu, nitko joj tamo ne odgovara, ima 88 godina,
rođena je 10.rujna i radila je u Nami.
Još se služi mobitelom pa je saznala da se Nama prodala
- nemojmo o tome, bolno je to
Muž je bio nasilnik i pijanica,
nikada ga nije voljela
dijete joj je bolesno, odrastao čovjek
kakav je to život, pita me
Ona je S.V:, živi u sobi 17, zove me da je posjetim
Ne vidi dobro i ne čuje najbolje,
ima punu vrećicu kvasca misleći da je maslac,
pa vraćam kvasac i donosim male paketiće maslaca
koji mirišu na one stare doručke djetinjstva
s medom i bijelom kavom
Kažem joj kako mi nedostaje i kako je to nedostajanje nekih dana jače
kaže: srela sam plemenitu osobu
Skoknem još do police sa uljem
pa se vratim na blagajnu gdje je više nema
ni pred dućanom
ni na onoj ulici prema Domu
Kako je mogla tako brzo otići, pitam se
pa odlazim u svoj mali stan
na osušene boje stavljati refleksije bijele tempere

komentiraj (9) * ispiši * #
Raspjevani vrč uzvodno
ponedjeljak, 10.11.2025.Bila sam ti u susjedstvu. Od petka do nedjelje, kratko i slatko. Jedino vrijeme nije bilo baš najbolje. Zamalo sam poslikala pogled s prozora apartmana, uplakan i siv. Fasade koje otpadaju, kao i kod mene, ljude koji posrću pod teretom i kišobranom, uglavnom neke usamljene žene, ili to ja na njih imam perceptivnu udešenost, tko će ga znati. Zgrade su prelijepe, prepune povijesti, vremešnom patinom obavijene i pune priča. Ljudi do ludila iscrpljeni, al s nekim osebujnim šarmom i smislom za samoironiju. Privlačno. Strašno privlačno. U autobusu kojim sam putovala, nekoj su ženi ukrali mjesečnu plaću. Imali smo dojam da laže, jer nije prestajala plakati gotovo cijelim putem. Kad sam joj rekla neka ne plače, nego radije zove policiju, utihnula je. Baš znam utješiti čovjeka, jelda. Autobus je bio poluprazan, pa tko još odlazi u tom smjeru. To ti je ona o uzvodnom i dobro mi stoji. Vrč ide na vodu, dok se ne razbije, znao je govoriti moj stari. Pogotovo vrč, pa uzvodno. Al meni se čini da sam tako znalački obljepljena nekim dobrim materijalom, da je jedino što mi se raspada moja mala torba za put. Za vikend isključivo. Učvrstila sam je klamericom prije puta, pa sam samo dodatno razjebala stvar. Poslije sam s tom torbom pjevala po autobusima, da znaš samo kako sam pjevala i osmjehivala se, pa i najvećim mrgudima. Smješila su se djeca, smješile su se neke žene, djevojke, tinejđerice, skidale su slušalice i smatram to velikom stvari. Pjevala sam s čovjekom kojeg volim. On tako zarađuje za život, al to se ne vidi na prvi pogled. Izgleda kao da se zabavlja, no pažljivo skriva jagodice prstiju. Ja bih voljela da ga to zabavlja, kao što je zabavljalo mene. Staviš si u glavu, popravit ću ljudima dan. Nije sad da pjevam nešto posebno, al volim. Udarala sam mu tercu tamo gdje se može, ostalo sam pjevušila sebi u maramu i prozor. Najljepše mi je bilo pjevati u hodu, u prolazu glavnom ulicom, pa hvatati one slatke osmijehe zahvalnosti. Nije li glupo da se kod nas mora imati dozvola za pjevanje na javnom mjestu ? Ima li išta tužnije od grada koji spava, ili se tuče i protestira, pa ponovno utihne u svjetlima predvečerja, prvoj magli i studeni ? Ne uspoređujem jer je to nezahvalno, jednako kao što je gorko i nepravedno uspoređivati ljude, ili sebe s ljudima. Jedna je majka u krilu držala usnulu djevojčicu. Slučajno smo zapjevali Bella chiao, pa je žena rekla kako je ta pjesma omiljena njenoj djevojčici, samo ona pjeva patliđano. Rekla je i : - Baš lijepo da ste došli iz Zagreba. To je ono za rascvjetat srce. Ovom se gradu ne može oteti autentičnost, a ona uvijek pali. I kad duguješ za struju ili nemaš za registraciju, pa ni za kiflu, jednako kao i kad osjetiš buđenje leptirića u dnu trbuha. Ili kada sretneš nekoga sasvim slučajno tko bi ti mogao biti prijatelj. Tko za to ima kapaciteta. Roza i ja površno smo se upoznale u autobusu na putu tamo. Ne, nije joj to ime, tako sam je prozvala zbog kaputa. Prije no što smo izašle iz autobusa, zapisala mi je svoj broj telefona, na istom onom ružičastom papiriću istrgnutom iz blokića na kojemu je nešto pažljivo zapisivala kada sam je prvi put ugledala. Ljude koji imaju takve blokiće na prvu zavolim i tu si ne mogu pomoći. Prepoznavanje je to. Broj sam zagurala u džep od traperica, a kako sam se dugo grlila i pozdravljala sa čovjekom kojeg volim i koji me dočekao na stanici, papirić je ispao. Srećom, rekla mi je da putuje nazad istim busom kao i ja. Žene s ružičastim kaputima i ružičastim papirićima ne gube se tek tako, osim ako si baš lud. Pa sam na povratku s njom pričala bez prestanka pet i pol sati, a da uopće nisam primijetila da smo stigle, da smo doputovale nazad u maglu. Naravno da smo si prepričale vlastite živote, u grubim crtama. Pričale smo tiho, al sigurna sam da je autobusni auditorij o svemu imao svoje mišljenje. Tako je to, ljudi ne pričaju, ljudi nemaju ružičaste kapute, veste s izvezenim medvjedićima, ružičaste blokove u kojima zapisuju, ljudi ne dijele brojeve nepoznatim ljudima, ne pjevaju po autobusima, ljudi ne pate od blage depresije, ne izlaze iz kreveta danima, pa onda krenu na takav jedan put potpuno sami, ljudi se ne udaju četiri puta, radije trpe u odnosima koji ih ne usrećuju, ljudi ne vabe malene osmijehe ljudima kojima pravom sitnicom poprave dan.
I tako, otputuješ, budeš neobično toplo primljen i dobrodošao kada najmanje to očekuješ.
Jer si doma gdje god da te tvoja poklamana putna torba odvede.

komentiraj (14) * ispiši * #
Naslikaj mi
četvrtak, 30.10.2025.Spasi me.
Crvena tetovaža na čelu koja vrišti te dvije riječi. Izvana se smješka pomirljivo, ono, tuci me, samo daj, pa što mi još možeš, a da već nisi nekad prije. Kažu svi, koja vedra, pozitivna osoba! U njenom prisustvu međutim, meni se ježa koža, jer čujem taj vrisak, k vrapcu. Ježim se i boli me trbuh.
Od čega da te spasim, pitam je očima. Od čega se sve spašavaju ljudi?
Od površnosti. One plićine u kojoj se svako dobro srce kad tad nasuče. Doživi brodolom, propušta voda na sve strane, paluba, potpalublje, kraj.
Crna, blatna voda, hladna. Kako si, ja sam super. Kako tvoji, moji su odlično. Umro je, a bože moj, takav je život, prolazan. Bolestan teško? A treba samo pozitivno, pozitivno, pa će se izvući. Ako Bog da.
Spasi me.
Od neimaštine. Od zbrajanja centića po ladicama, nakuhavanja žganaca, griseva, od pilećih bataka na rižoto, na tijesto, na krumpir, do kukuruznih kokica pečenih po sto puta, daj, daj, one zasite, peci, peci. Kruh i jabuka. Si probala? Zasiti, a jeftino je. Zažicaj ma placu. Daj, daj.
Koga god pitaš, nitko nema. Nema. Nema. Nema.
Spasi me.
Od gubljenja ključeva, zaboravljanja riječi, imena, kopanja cesti, rupa u koju ti zapne noga. Od kotlića koji poplavljuju pogotovo. Veš mašina koje rikavaju. Buseva koji kasne.
Spasi me.
Od samoće. Onog neželjenog ostajanja sama sa sobom, kad mi misli postanu isuviše glasne pa ne shvaćam bit onoga što si želim reći, poručiti.
Pa čim zamislim da mi je zlo, odmah imam napadaj panike za koji nitko ni ne zna da imam. I mjerim kisik u krvi, imam taj uređaj zamisli.
Zamisli, nikoga ne poznajem u toj ogromnoj zgradi, nikoga. Pa kakva sam ja to osoba? Imam uređaje. On je poznavao sve. Pričao sa svima. Ja sam unutra sva, ko lukovica posađena naopako.
I tlak mjerim, da. Pa mlada si, kažem joj. Da, želim prevenirati.
Spasi me.
Od mlakog rukovanja. Ima li išta odvratnije, nego kad ti pruži ruku, a ti pomisliš da ti daje puža golaća. Od veza bez obaveza. Daj šta daš, malo pičke, to ti je zdravo, samo trljaj, trljaj. Neću ti se više javljati jer si se zagrijala. Oladi malo. Nisam ja za vezati se, to je robija.
Od zagrljaja u kojima te triput potapšaju po leđima. Ma ajd' u vražju mater, pa nisam se zagrcnula.
Spasi me.
Od protokola. Od ljudi koji čiste groblja svojih umrlih i zlobno komentiraju.
Ili se svađaju na prekrasnom jesenskom suncu.
Od pre predivnih riječi. Od volim te. To pogotovo me spasi.
Daj mi poslikaj sunce.
Ujutro, ili dok zalazi svejedno.
Gani me.
Spasi me.
Spasi se.

komentiraj (7) * ispiši * #
sačuvati ptice
subota, 25.10.2025.Sanjala sam divan san.
Spremala sam neke šarene, žive ptice u kutiju, da ih zaštitim, da ih sačuvam.
Jedna od druge bile su odvojene šarenim papirima, u slojevima.
Zaštititi , sačuvati, pospremiti- ptice.
Neobična arhivska građa, mora da se nekako drukčije čuva.
Drugo jutro, našla sam ih klonule i mada sam bila očajna misleći da sam ih
ubila pretjeranom brigom, smiješnim pokušajem zaštite,
izvadila sam ih van i poslagala na prozorsku dasku, poput cvijeća.
Koja sreća kad su se počele meškoljiti, šušuriti, popravljati si perje i glasati !
Nikada neću zaboraviti taj osjećaj i tu scenu:
pet šarenih ptičica našušurena šarena perja na mojoj prozorskoj dasci
i među njima mlada vjeverica
s ljupkim licem, kao iz crtića
*******************************************************************************
Ne sjećam se kada me neki moj san toliko razdragao, zamislio i nasmijao na kraju. Poruka o tome kako ništa ne možemo sačuvati onako kako smo mi to zamislili. Čak se događa, da kada nešto predobro pospremimo, kasnije više ne možemo pronaći. A da ne kažem, kako mnogi sadržaji koji nas usrećuju, nisu niti predviđeni za spremanje i čuvanje. Uđu nam u krvotok, zariju nam se u meso, utisnu u staničnu membranu, al doživjeti ih ponovno možemo samo ako zagrabimo u središte sebe samih, ko u zdjelu punu mirisnih zvijezda.
Bojimo se toga, naravno, jer u toj se zdjeli može pronaći puno toga što boli.
Pa utišavamo unutarnje dijaloge i ne diramo zdjelu.
Listopad mi prolazi u druženju s ljudima koje nisam dugo vidjela. Ima tu brakova samo na papiru, usamljenih noći, nerazumijevanja i trpljenja. Vrijeme ide u jednom smjeru, a mi se uglavnom vrtimo u krug.
No, sve su to faze, prolazna stanja, i dobro i lijepo, i tužno i ružno, ništa se ne zadržava vječno.
Krstili smo najmlađeg. Nad prastarom krstionicom Sv. Stošije u Zadru, kada je umiven i okupan, rasplakala sam se ko kišna godina nad trenutkom , a maleni nije nimalo zaplakao, gledao je pun čuđenja zašto ga se okupalo obučenog.
Suze nisu znanje. Kao ni ganutost.
Trebamo se pitati samo zašto nas kupaju obučene.
Bila sam na koncertu Mizara u Vintageu, nakon što sam stvarno pretjerala s votka tonikom kod frendice. U jednom trenu mi je godilo, otpustile su mi kočnice i počela sam kliziti emocijom preko svojih rubova i jasno ocrtanih puteva. Već u idućem trenu svijet oko mene postao je masna mrlja, kao da sam izgubila naočale i to me kao staru kontrol frikovicu ozbiljno uplašilo. Ne cugam i opet sam totalna neznalica u tome, kako se treba prije dobro najesti, kako treba stati kada je najbolje. Oboružala sam se vodom i na crnom podiju darkerskih tonova ponovno proživljavala neke svoje mladenačke ptice našušurena, šarena perja. Ptice su žive, neke mlade darkerice ocrtavaju i dalje svoje oči, boreći se u kjaroskuro svijetu najbolje što znaju, svjetleći kroz mrak svojim jarkim bojama.
Svaka je boja dobro došla i bolja od bilo kakvog odsustva i ravnodušnosti.
Danas imam proslavu mature. Ponovno i ponovno, nesačuvane ptice.
Bit će mjerkanja bora, mjerenja postignuća i vitalnosti, bit će dragosti nad ponovno pronađenim bliskostima.
Kaže jedna u porukama : nemojte me prosuđivati po izgledu.
A to nikada i nismo. Barem ja nisam.
Ono što se uvijek vidi, prepozna i nađe , ono za čim se pati i sanja, ono što se sačuvati ne može,
to su ptice.

komentiraj (8) * ispiši * #
Stablo koje gori
petak, 17.10.2025. Dozlaboga tužna, neutješiva,
jesen je ujedno i prepuna pravih, filmskih prizora u prirodi.
List javora koji leluja i plešući odgađa svoj pad.
Ptica koja leti visoko, prema tragu aviona.
Stabla koja gore rumeno, bakreno i žuto, pa se ističu u sivilu poput drage utvare ili sna.
Rijeka čiji je pravac u meni budio nekoć neopisivu čežnju, a danas ostavlja okus teškog sladora prezrele kruške..
Ljudi. S tamnim podočnjacima, nemarni prema sebi, poluprozirni tinejđer koji sluša na crnim velikim slušalicama nešto očito teško, tramvaj koji klopara glasno da ne čuješ svoje misli, a putnici tužni da poslije ne znam kako skinuti to sa sebe.
Praznina koji osjećaš u zdjeličnim kostima, kao da si porodila nešto preveliko za sebe, zbog toliko toga previše. Zbog toliko toga premalo.
Griješ dlanove i vruće si stavljaš na bubrege.
Više nisi sigurna da ti trebaju ičije ruke, osim vlastitih.
Jesen podsjeća na starost u malom podstanarskom stanu bez igdje ikoga.
S telefonom pod jastukom, neplaćenim računima i potrebom da se odvedeš u neku dugu šetnju. Na ljude koji su se izmaknuli životu, oni posebno bole. Bole njihovi otisci u našem mesu i kostima poput žive rane.
A ti s velikom potrebom da porodiš tu fantomsku bol kroz šaputanja samoj sebi, u maramu. - Sve će biti u redu...sve će biti dobro...onda kada tako nešto ne govori nitko više, govoriš ti, šapućeš u mrak.
A mrak dođe naglo. Zaokrene se ta kugla preko noći, poškakljana uzduž svojih lijepih bokova vremenskim procjepima. Automati, igre na sreću, pjevanje iz očaja, dance macambre, nimalo nalik onom dostojanstvenom listu javora. Kroz zamagljen prozor tramvaja, opet ugledaš sebe samu, sebe sjajnu, s tamno crvenim ružem i dugom kosom plavom, za koju se zapikavaju pogledi, ko za stablo koje gori, ko za list koji pleše.

komentiraj (10) * ispiši * #
Gradska crtica
subota, 11.10.2025.Vozim se taksijem jedno jutro i taksist mi priča o svojoj ženi koja je medicinska sestra na dječjem odjelu onkologije i kako ju je taj posao doveo do ozbiljne ugroze vlastita zdravlja. I kako je on nikako ne može urazumiti, jer je ona naumila spašavati svijet. Dajem mu svoj kontakt da mi se jave, jer sada se može raditi i biti u mirovini. Svijet se može spašavati i na malo razumniji način.
Dolazim u mikrobiološki laboratorij gdje čovjek na čovjeku čeka na red. Nitko nema masku. Nitko od njih ne koristi usluge privatnog zdravstva. Vidim nekolicinu koji sjede i ozbiljno im je loše. Mladi ljudi onemoćali. Stariji koji jedva hodaju sa štakama. Odlažem svoju čašicu za urinokulturu u sobi broj osam, pa brzo odlazim, jer tužno je i potresno gledati toliko puno ljudi na toliko malo kvadrata, koji će se vrlo vjerojatno inficirati jedni od drugih, jer nemaju novaca za privatni laboratorij.
Zapadni dio grada zapušten je, neobnovljen nakon potresa. Vidim puno prosjaka, beskućnika, skromno obučenih ljudi. Vidim zatvorene radnje, male obrte, odlomljene zidove zgrada, isprane fasade...
Zapuhne me siromaštvo i tuga. Gradska depresija i prepuštanje situaciji.
Ne možeš pomoći niti sebi uvijek. A kamoli drugima.
Da sam ja netko, svima bih to jutro platila privatni labos bar taj put.
Onda bi dalje opet stisnuti, čekali satima na red u bolnici.
Malom srebrnom žličicom sačuvanom iz sretnijih vremena, stružem ostatak dana. Pa mrvice sunca koje se sramežljivo šulja iza oblaka, podijelim sa vrapcima u parku, slučajnim prolaznicima koji se još imaju snage nasmiješiti ničemu.
komentiraj (10) * ispiši * #
Obrazi
nedjelja, 05.10.2025.Utonula sam ovih dana posve u njihove svjetove.
Pala sam ko zrela kruška na lekciji osobnih granica, ulila se ko voda u njihovu čašu.
Posvećena njihovom djetinjstvu do zadnjeg omota čokolade u ormariću, praznog. Vrećice pojedenih bonbona, izmrvljenih keksi. Tu su čarape crne pored kreveta, ispod jastuka stari prošvercani mobitel. Ima tu od dugih nogu, kratkih suknji, štrampli, do grozne nemogućnosti spavanja, zbog straha od napuštanja zakačena zavjesa na kvaku prozora. Dugo ljubljenje na kolodvoru pri dolasku i odlasku. Četiri male glave, osam ruku i obraza- baš sve što sam si oduvijek žarko željela.
Borba s rubljem i suđem koji se neprestano gomilaju. Unaprijed izgubljena bitka, al' s osmijehom i smislom za šalu i lijepo. No sikiriki, no, no.Učenje urednosti i redu, redovitom učenju, nekad je kao da bacaš sjeme po buri.
Nekad galamim, a nekad me možeš namazat na kruh. Oduzimam mobitele do prvih petica, daljinske upravljače, vičem: papuče!
A nekad nikne i grah u crljenici, tvrdoj i nepropusnoj.
Malo zeleno čudo baš na dan davnih nepovratnih odlazaka i anđela. Na dan moga Franje Asiškog duga koja pomiruje sve. Prošlo, sadašnje i buduće. Blaga budi. Budi blago.
......
Al' jutra..jutra su za najmlađeg. Onda, dok je još nebo sasvim spojeno s morem, pa mu se prelije i u oči. Osim što je jedna pjesmica postala njegovom pa na nju odmah prestaje plakati, tu je i naš zanosan ranojutarnji ples u kojem mi grize obraz donjim parom zubića, a onda zaspi s glavicom na mom lijevom ramenu. I ja s usnama u puter mekom obrazu. A sve u plesu.
Dok mi ne utrne lijeva noga.
........
Znaš..
Još vidim ti obraz.
Ljubim ga u snu, u onu rupicu. Nekad je to bilo moje sigurno mjesto.I tvoje oči u kojima je postupno gasnuo sjaj, a ti si lovio svaki slobodan tren da pijemo kavu i šećemo. I lunule ti pamtim. I tvoje udivljenje. I prebrzo odustajanje od života. Jer nisi htio taj život moliti za milost.
Ponižavati se pred njim.
I kako si mi govorio kako je samo strah vječan. Strah, Sunce!, vikao si u slušalicu tog predvečerja, meni grimiznoj, meni plamtećoj, meni strastveno zaljubljenoj u divan i odvratan, veličanstven i nepravedan život. Strah je vječan.
Strah nas pokreće da ljubimo. Da želimo nekoga ili nešto zadržati. Da brinemo. Da ne spavamo i vječno bdijemo s podignutom zavjesom na kvaki prozora.
Imati obraza, pa odustati?
Imati obraza, pa se boriti?
Svejedno je.
Bitno je imati obraz.
......
Svake godine u ovo vrijeme, razmišljam što bi mi imao za reći o životu kakav sada vodim.
Vodim...vodim ga za ruku i pričam mu priče. Najljepše, sanjalice. Grizem mjesec po mjesec ko jabuku rumenu. Ne vjerujem više riječima nimalo. Ne vjerujem odanosti, vjernosti. Ljudi ne znaju što govore. Samo se zabavljam. Ne trebam imati pored sebe nikoga. Ljudi prebrzo mijenjaju mišljenje, nema ih se zapravo za što uhvatiti.
A meni je samo drago, da sam te tako jako mogla i smjela voljeti. Da se sve tako poklopilo.
I da se nisam bojala ničega.
I da sad opet i opet- volim.
Bez granica.

komentiraj (11) * ispiši * #

