nevjerojatno je kako najintenzivnije emocije koje imam i najdublja promišljanja i najjače reakcije ne izazivaju ni knjige ni glazbe ni ljubavnici ni prijatelji ni škola
ni ništa u životu, na prvom mjestu je duhovnost koja mi je u nekom trenutku nakon sveopćeg kaosa prešla u -mooji. već je tako neko vrijeme
znam da je on isto koncept, znam da je on isto osoba, slika, znam da nije autoritet, nije
nije ni učitelj
on samo gurne
u vatru i onda te oslobodi
i sjebe istovremeno, a tako je to
i recimo
dok sam zagubljena u nekoj magli, proživim nešto jako lijepo i intenzivno
i pogledam moojija, samo jedan pogled i znam- ništa
to je ništa
ali Božansko ništa
recimo da stavlja stvari u perspektivu, recimo to tako
kako da se vežeš kad shvaćaš sve što priča... on je tako eto, podsjetnik na najvišu istinu koju si dosad uspio percipirati
i prvi te gurnuo u to i možda promijenio cijeli tvoj život
od vrha glave do korijenja iz kojih ti zemlja šalje snagu
punina ljubavi u mom srcu za njega neizmjeriva je i vrlo vjerojatno
najveća..bizarno, neki tip kojeg ni ne poznaješ na drugom kraju svijeta i nije uopće romantično ni prijateljski nego je samo
zahvalnost i odanost.
odanost...
mislila sam uvijek, to je to, on me oslobodio, on je moj učitelj, ja sam njegova i potpuno mu vjerujem i nema nikog tko je čišći od koncepata i svaka riječ je čista kao rosna voda jutarnja ili tanak sloj mraza kad se vraćaš doma usred noći koji ti se hvata za nos
i zažari mi se srce, baš jako
kad ga slušam
ali sve više osjećam
da moram ić dalje, dublje, negdje
otić ga vidjet? :(
želim to više od svega i tako sam frustrirana što ne mogu. ne mogu ni razmišljati o tome, koliko mi je to grozno.
i da je mooji možda prvi koji mi je pružio ruku, uz hrpetinu stvari koje sam čitala i pratila od apsolutnog pretumbavanja svega što postoji kroz što postojiš za 180° kad pročitaš ja sam to (pičku materinu biblija postojanja, http://www.4shared.com/document/lwCyxy--/Sri_Nisargadatta_Maharaj_-_Ja_.htm) taj ti ono maltene iscijedi mozak bez milosti i natjera te da popiješ taj sok i probaviš i izbaciš iz organizma ma, nenormalno nešto, energetski ekvivalent potpunom pokolju, ono dođe i spali do temelja, da ništa korijenja ne ostane i da na opustošenoj zemlji ne raste ništa idućih...života
aha oke, da, moram ić dalje. užasno je teško iznutra pomisliti da ga više neće biti, pa ni neću, neću ni revidirati jeli on Taj jer..što to znači uopće
ali bilo bi neprirodno od mene ponašati se kao da mi je sve i dalje savršeno i kao da je kao i prvi put kad sam ga vidjela
i kao da je i dalje tako. nije mi i dalje tako.
sad mi više nije bitno šta priča. ne nalazim ništa novo u iznešenim konceptima. advaita je prekrasna i sjeme svog svetog znanja, ali u ovoj fazi života, šta da radim.
počela čitat upanishade. idem malo zaorat po korijenima, možda
me ova statua ganeshe koja mi se smješka ispred kompa zaljulja i možda
ulazim u neki zanimljivi period
hm, ništ...
veća venera do tamo negdje početka drugog (objašnjava neke stvari..), nakon toga sunce taman za ispitne rokove i onda cijela godina marsa. znači burna 2014, energična, fino.
trenutno mali mars, a konkretno me rahu danas šora, do jupitera oko ponoći, tako to ide subotom
(a zanimljivo mi je, imam frendicu koja je apsolutno odana i zaljubljena u svog gurua i znam da se to nikad neće promijeniti, to je njen život, sve ostalo je farsa i ono pozadinski, usput.
gledam ju i mislim si, kako je to prekrasno. silno bi htjela da osjetim to da mi se duhovnost razlije preko cijelog života i da se izbrišu granice, al ne mogu iskreno reć da je tako. i dalje sam u svijetu.
iskreno, mrzim taj dualizam
i potajno obožavam u isto vrijeme
baš je problematično.)
nedavno izašao tekst o m
jesu sve ove misli i sumnje tu samo jer je prebolno egu toliko voljeti a nikad ne vidjeti (moojija)
toliko žuditi a ne dosegnuti
slatku slobodu
...
dođe ti da odustaneš i od prosvijetljenja i života i svega. bome, težak je put...
naišla sam na dobar tekst na ovom blogu
razmišljala sam i ja puno puta o toj samsari i stvarno došla do istog zaključka mislim jasno mi je danas ko dan da je to samo niz neprekinutog vraćanja u karmu a da je gradivno tkivo karme umovanje što je zatvoreni krug iz kojeg nemreš ispast s još umovanja. i tak:
I had a new understanding of what samsara might be recently. A concept not involving physical death and subsequent birth in another form but the death and birth which occurs every time we try to escape reality and are born back into it.
The idea goes like this. Uncomfortable with the present moment, we jump into the mind-stream seeking a way out. The mind dives and leaps like a dolphin in the deep ocean. It longs to discover a solution! Inevitably, not finding a solution, questions lead to more questions, and perhaps a lot of acting out. The body squirms with the sheer discomfort of seeking relief. It longs for relief! The mind whirls.
These patterns continue for a time, perhaps decades, until finally we realize that the mind can never give us the answer.
The mind is inherently not capable of reaching any answer which can satisfy it. It is a measuring tool. It cannot measure itself.
So finally, sick and tired of 'thought' and its limitations, we become a seeker. Spirituality seems to offer the promise of something deeper than the mind, for a state which transcends logic. Perhaps, by this stage, we are so tired of the mind even the cynicism which lives there is discarded.
For the seeker comes the ultimate question: Who Am I? Mooji calls this both 'the ultimate question' and 'the master key.'
This question feeds back into the mind for another round, as we desperately try to figure it out by conventional reasoning. At last, something snaps. Something breaks. The mind, having gone round in a whirlwind wears itself out completely. And a glimpse of something much larger than the mind is perceived. Something in fact, in which the mind appears.
This is Reality, the Present Moment, Awareness, Perception, God, the Self whatever you want to call it. And so we are back to the beginning, reality, from which we tried to escape in the first place. In fact, we never went anywhere, we never left, but we appeared to!
So this cycle might be called samsara, the cycle of rebirth. The idea of ourselves as a person, with goals and dreams, who can get someone or needs to be fulfilled, is born every time we leap back into the mind stream. And it dies every time we come back to Reality.
The ultimate message seems to be that there is nowhere to go.
There is no one who can get anything.
There is no individual who can escape from this or find that.
Reality has no agenda, no hopes or fears, no time and no dimension.
Ultimately, it is Everything.
Everything leads us back to this.
There is no escape from this except into thought, which appears to lead us away from it.
In reality, even in thought this is all there is.
All roads lead here.
All there IS is this.
|
