raskol između forme i funkcije
|
u zadnje vrijeme imam problema s inspiracijom. inspiracija= put koji prevali unutarnji žar u vanjski izražaj nekad je taj unutarnji žar tako tako daleko (uvijek postoji, a smanjuje se samo u perspektivi ne u kvantiteti i kvaliteti), put koji mora prevaliti da bi izašao van u materijalnost je od zagreba do splita kroz liku preko snijega u fići, a nekad poskočiš maltene nošen vjetrom s obale u toplo tirkizno more. nekad je kapljica na dlanu koja samo sklizne na površinu vode i pošalje vibraciju. konceptualiziram stalno, grade se i ruše kule postojanja svakodnevno u mojim mislima, a tako rijetko ostanu zrnca pijeska na mojim prstima kad dođem doma i želim ih presipati u vidljivu formu... najviše me šoraju filozofije na bajku, pogotovo kroz ovu ciču zimu, ne trošim vrijeme na uživanje u toplom povjetarcu nego razvijanju teorema, mostova između detalja mislila sam si... probat ću kako se cijeli život oslanjam na onaj sok, srž, ono između redova što gradi redove. nekakav tok struje svijesti, neograničenom izražaju, improvizaciji, hvatanju ritma života, jahanju valova, onoj prekrasnoj struji koja te samo nosi, a ti prstom pritom ne moraš mrdnuti. to nešto osjetim uvijek u vrlo maštovitim slobodnim izričajima, bajkama, mitovima, psihodeliji, ljubavi, otkačenom, ezoteričnom, razumu potpuno stranom a duši ispravnom. a znate na šta mislim, onom kada inspiracije ne manjka, onom kad je inspiracija sve što jest, ispoljava se automatski i ne mora prevaljivati nikakav put. forma je u tom slučaju maltene nepostojeća kategorija, kao kad slikar slika i ne razmišlja o kompoziciji, a kasnije djeca za zadaću preko paus papira hvataju točke na kojima im se pogled najdulje zadrži. e. a s druge, praktične strane, forma potpuno riješi funkciju. racionalno, doći do najpogodnijeg rješenja s obzirom na dane kriterije i uvjete, samo oblikuje sadržaj i funkciju. kao bojanke, postaviš granice i linije, iznutra poslije samo pofarbaš. stvoriš si konceptualne granice unutar kojih se krećeš i odgovaraš na pitanja, vrlo je lako. kao zadatak za esej (napisati esej ili seminar, najlakša mi je stvar na svijetu) a zapravo je svaki koncept, samo forma. unutar koje se odvijaju mentalne nedoumice i rasprave, srž. a neke stvari su pretople prenježne i presvete da bi izronile u formu. neizrecive. a neke stvari koje su forma, su presuhe prerutinizirane preklišej i preprožvakane da bi se s njima ulazilo u srž. i onda, koji koncept je dovoljno vrijedan da se iznosi? koji put je dovoljno kratak da se prevali (inspiracija)? samo se pojave pa iščeznu, kao valovi na moru frekvencije stotina dnevno pisati o kampanjama i pravilnom načinu njihove provedbe (da bi ciljana skupina trebala biti neodlučni, da bi strategija trebala biti informirati a ne vrijeđati), mržnji koja prožima cijeli moj fejsbuk zid (jako nabrijane energetske vibre pobudio je referendum, u svim ljudima, ideologija umjesto zdravog razuma, etikete i razdor, dva tabora i sedam tisuća ružnih riječi) i uopće me ne zanima predznak, vidim samo niske strasti pisati o toploj srži, užasno finoj toploj prekrasnoj mirisnoj deki iluzije u koju se tako rado uvučem a iz koje se tako teško otkrijem kao ujutro kad želiš još samo pola sata mirnog sna prije otvaranja oči u dan u koji si bačen a bačen si u jebo majku sve bačen si u život kakav ti je dodijeljen bačen si u situacije čudne svakakve i sad se ti mrdaj kako znaš i umiješ... i tako ti koncepti nestaju u meni i prije no što su nastali, nikada nisu bili, a identitet je sve tiši, kapi kiše lupkaju tiho po prozoru a ti si još u maminom trbuhu tu sam otprilike negdje nema me laku noć Kažeš: „Ponekad kada sam u Apsolutu, sve je u redu. Čak se i odričem sna jer tada se um može ujutro ušuljati nazad“. Sve to zvuči iskreno, ali tko govori te stvari? Ja poznajem taj glas. Znam ga vrlo dobro. To je glas osobnosti. To je glas ovoga svijeta, ali on nije stvaran iako se ponekad prihvaća kao glas istinskog tražitelja. Takve stvari ne mogu govoriti posvuda jer je moja publika mala. Za većinu se to čini da je u tome malo suosjećanja, osim ako kažem, „Ne brini se, samo nastavi, samo nastavi pokušavati i uskoro ćeš stići do svog konačnog cilja“. Ali ja kažem, Ne! Ti, Sebstvo, već ste ovdje i potpuni unutar vlastitog bića, ali ne kao ego. Netko se samo treba okrenuti od ega razumijevajući i prihvaćajući istinu na koju učitelj ukazuje. To je sve. Neka bude jednostavno, jer su kompleksnosti gotovo uvijek neistina. Samo autoportret kojeg Sebstvo ima o sebi kao „osobi“ može težiti za slobodom od hipnoze egoističnog i psihološkog uvjetovanja, jer taj autoportret funkcionira u dvojnosti. Sebstvo ne može biti rezultat nikakvog evolucijskog pokreta, jer je vječno savršen i potpun. ~ Mooji Prosinac, 2013 |
