pogledala sam elvis on tour, moram primjetiti-
tako je fascinantan, nisam mogla odvojiti pogled s njega.
pa to sve pršti, cijeli bend pršti od energije koja isijava iz njega
svi se smješkaju, smiju, uživaju, uživljavaju i uzbuđeno i pošašćeno gledaju u njega
kao u boga
a vodi gospel kao bog
nevjerojatno je muzikalan i nevjerojatno pjeva
a on isto pršti od sreće i energije i tako je ufuran u glazbu da je to prekrasno
za gledat
stvarno prekrasno. šora ga i trese, a on je potpuno unutra.
ima magičnu auru, privlačnu, intrigantnu, istinsku, vidiš da je likčina i da je posvećen i duhovit i spontan
kad se on smiješi, i ti se smiješiš
a žene Umiru, znači Umiru, kao da ih doslovce kolje taj magnetizam a takav im je vjerojatno i osjećaj...
i onda ta glazba nevjerojatno i dira.
ma, nemam riječi
baš obožavam gledati te genijalne ljude, percipirati njihovu snagu i apsolutni talent
kao da i mene onda to potakne na život.
i baš gledati kako svi do jednog završavaju
kako je dar najveći i njihov najveći križ
ljudi oko njih gledaju ih kao zlatnu koku
iako su namjere bile iskrene i srce je gorilo, pojedu te
industrija te proguta kao prokletog sina đavo...
valjda je trebalo tako biti, zvijezda sijalica se još jednom ugasila.
kao da svi najbolji ljudi tragično odu, umru, skončaju. nije to slučajnost...
~~
6.12.
osjećam se kao pjesma
neka od simona i garfunkela,
možda kad kaže, ova sam rečenica: