10.09.2021., petak
Gdje, kamo, kuda?
I ponovo - samo usput.
Naime, lektoriram jedan tekst pa mi je na um pala i ova česta pogreška. Ta se pogreška javlja najviše kod govornika u većim gradovima, naročito u Zagrebu, a kod takozvanih je "provincijalaca" daleko rjeđa.
Sve dok se ne presele u Zagreb i ovdje ostanu. 
Sva tri navedena priloga upitni su prilozi vezani uz mjesto i prostor, ali svaki ima svoje značenje.
Gdje onačava mjesto na kojemu se što ili tko nalazi. I ne mrda odatle. 
Gdje ćeš večeras spavati? Kod kuće ili kod cure?
Kamo označava cilj kretanja, mjesto do kojega želimo stići, odredište.
Kamo ćeš opet? Kamo ideš ili kamo putuješ?
Kuda označava put kojim idemo, rjeđe ili češće, po izboru.
Kuda ćemo - lijevo ili desno? Kuda nam je bliže - obilaznicom ili ravno, onuda kuda cesta vodi?
Sve ovisi o glagolu uz koji se ovi prilozi upotrebljavaju. Gdje ide uz tzv. "glagole mirovanja", a kamo i kuda uz tzv. "glagole kretanja".
Što je sve uvjetno rečeno. Primjerice, kamo gledaš? ne mora podrazumijevati kretanje - možemo i stajati. Ili čak i ležati. 
P. S. Zapravo, završila sam s lekturom. Sad me čeka nekih 400 stranica u Wordu koje moram pregledati i provjeriti eventualne pogreške pri skeniranju. Naime, ponavljaju mi prijevod koji sam radila još na pisaćoj mašini pa su knjigu morali raskupusati i skenirati. Neka, samo neka oni mene izdaju. I pošalju pare. 
Oznake: jezik, gramatika
|
- 08:01 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
03.09.2021., petak
Slaganje vremena u hrvatskome
Kako to? Pa prošli smo put rekli da ga u hrvatskome nema!
Ne, nemamo ga u onom smislu u kojem to postoji u stranim jezicima spomenutim u jučerašnjem postu, ali ipak imamo neka pravila kojih se treba držati. Okej, svedena su na samo jedno glagolsko vrijeme, ali ipak je riječ o anteriornosti – zbivanju ili radnji koje prethodi glavnoj rečenici. To je onaj famozni futur II. Ili futur egzaktni. Ovo egzaktni nema nikakve veze sa značenjem u kojemu taj pridjev danas upotrebljavamo, nego u latinskome znači dovršen ili svršen, što piše (otprilike) i u etimologiji navedenoj u sklopu natuknice.
(Ako uspijem pronaći svoju diplomsku radnju koja govori o tome, skenirat ću je i staviti link na svoje internetske stranice. Možda će nekoga zanimati.)
Tvorba je jednostavna: svršeni prezent glagola biti (budem, budeš, bude; budemo, budete, budu) plus glagolski pridjev radni glavnoga glagola, pri čemu, dakako, treba paziti na sročnost (uzajamno slaganje) subjekta i predikata. Znate ono… rod i broj, padež u ovom slučaju nije u pitanju – uvijek je nominativ. Glagol može biti svršeni i nesvršeni. Zeznuta je, međutim, upotreba.
• Dok budemo plesali, nemoj mi gaziti po nogama.
• Ako mali bude gnjavio, istući ću ga.
• Tko bude pljačkao banke, nagomilat će puno love.
Primijetite da su u zavisnim rečenicama upotrijebljeni trajni li nesvršeni glagoli. Nađe li se u zavisnoj rečenici svršeni glagol, možemo ga, a tako se najčešće i čini, zamijeniti prezentom.
• Kad zaplešemo (umjesto budemo zaplesali), nemoj buljiti u druge cure.
• Ako me mali zagnjavi (umjesto bude zagnjavio), pravit ću se blesava.
• Tko opljačka banku (umjesto bude opljačkao) banku, za deset godina izići će iz zatvora; tko digne(umjesto bude dignuo) kredit, otplaćivat će ga do kraja života.
Pogrešno je u ovakvim rečenicama koje govore o budućim događajima upotrebljavati futur I. u zavisnoj rečenici, a to se sve češće čuje. 
*Ako će pasti kiša, pokisnut ćemo. A-a. Ako padne kiša, pokisnut ćemo.
Isto je tako pogrešno upotrebljavati budem i ostatak u nezavisnim rečenicama: *Sutra budem došao do tebe. Ne, nego: Sutra ću doći do tebe.
Ovo budem vrlo se često čuje u Zagrebu - drugdje ne znam. Pretpostavka je da je to utjecaj kajkavskoga. Naime, u Zagrebu se već odavno ne govori kajkavski - upitna zamjenica kaj? nije dovoljna, nego nekakvim mišungom kajkavskoga i iskrivljenoga standarda: Budeš došal na utakmicu? O tome je Mate Kapović pisao, primjerice, u članku Najnovije jezične promjene u zagrebačkom govoru. Ako vam se da (ili ako vam se bude dalo ), pročitajte.
U jednom je slučaju, međutim, potpuno pravilno upotrijebiti futur prvi u zavisnoj pogodbenoj rečenici - onda kada ona nema jednostavno futursko značenje, nego izražava namjeru. Evo primjera iz Stroja za maglu (autor: Pavao Pavličić).
Ako ćeš mene slušati – reče – nemoj u to dirati.
Oznake: jezik, gramatika, sintaksa
|
- 21:09 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
31.08.2021., utorak
Slaganje vremena
Jeste li kada čuli za to? U hrvatskoj gramatici sigurno niste. Pojam je poznat onima koji su učili klasične jezike (consecutio temporum u latinskome, na starogrčki i ne pomišljam s obzirom na dosadašnja iskustva s naglašenim vokalima) ili žive strane jezike (sequence of tenses u engleskom, concordance des temps u francuskom, concordanza dei tempi u talijanskome – za njemački ne znam, to će nam reći IzgubljenaUGalaksiji).
Priča je prilično jednostavna. Bar teoretski. S jedne strane imamo glavne i zavisne rečenice, najzgodnije je za primjer uzeti izjavne. S druge imamo simultanost – istovremeno zbivanje ili radnju, posteriornost – naknadno zbivanje ili radnju i anteriornost – prethodno zbivanje ili radnju, a s treće pak raznorazna vremena koja opet izražavaju sadašnjost, prošlost ili budućnost. Načine ćemo za sada ostaviti na miru.
Dakle, u glavnoj rečenici može stajati sadašnje, prošlo ili buduće vrijeme, a u izričnoj će stajati ono glagolsko vrijeme koje bi u njoj stajalo da je nezavisna.
Parafraziram primjer iz ljubića Nore Roberts Otok Tri sestre.
• Primjećujem da su ulice pune turista.
• Primijetila sam da su ulice pune turista.
• Primijetit ću da su ulice pune turista.
U kvalitetu prijevoda neću ulaziti, ali čini se kako više nitko ne zna da se prošlo vrijeme u zavisnoj rečenici s engleskoga na hrvatski ne prevodi baš uvijek prošlim vremenom. 
Evo kako prevoditelj zamišlja da treba prevoditi. 
The streets, she noted, were already full of tourists.
Primijetila je da su ulice već bile prilično ispunjene turistima.
Ama nisu bile, mamlaze jedan, nego jesu pune turista (čemu uopće ispunjene turistima?), u trenutku kada ih ona promatra. Za nju je to sadašnjost pa i u hrvatskome treba upotrijebiti sadašnje vrijeme. Ili prezent.
Zabilježila sam još nekoliko takvih primjera, ali time ću vas uveseljavati sutra. Oznake: jezik, gramatika
|
- 18:30 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
20.06.2021., nedjelja
Neodređeno s prijedlozima (kratki dodatak)
U onome što sam jučer napisala ima i iznimaka. Primjerice, kada se ništa ili nitko shvaćaju kao imenice. Ne kao imeničke zamjenice, nego baš kao imenice.
S nitko imamo poznati primjer iz Odiseje, u epizodi kada Odisej osljepljuje Polifema, ali mu prethodno kaže kako se zove Nitko. Početno veliko slovo u govoru se ne čuje pa kada se ostali Kiklopi (da, veliko slovo jer su Kiklopi u grčkoj mitologiji pleme divova, a IHJJ se može požderati! ) strče oko njega i pitaju ga tko mu je uništio ono jedno jedino oko, Polifem ustrajno odgovara: "Nitko, Nitko!" Na što kiklopska ekipa pomisli da je poludio i raziđe se.
Ništa se nalazi kod Lukrecija - primijetite da sam izostavila negaciju uz glagol, u spjevu O prirodi, gdje rimski filozof kaže ex nihilo nihil, a on je ideju pak preuzeo iz Parmenidova aksioma... ovdje slijede hijeroglifi koje sam pretvorila u sliku – dolje je u post scriptumu. U prijevodu iz ničega (ne biva) ništa.
Glagol je u zagradi jer ga ni u grčkome ni u latinskome nema. Prema starome dobrom običaju da se glagoli sa značenjem biti ili postajati uredno izostavljaju, naročito ako su u trećem licu, bilo jednine bilo množine. Pa se ti misli što rečenica zapravo znači.
P. S.
Oznake: jezik, pravopis, gramatika
|
- 12:15 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
19.06.2021., subota
Neodređeno s prijedlozima
Ne, ovo ne znači da s prijedlozima treba postupati neodređeno odnosno šlampavo. Baš naprotiv.
Pod riječju neodređeno mislim na neodređene zamjenice i pridjeve, ovaj put u kombinaciji s prijedlozima. U našim se gramatikama govori isključivo o neodređenim zamjenicama te se među njima razlikuju imeničke i pridjevske. Ne vidim razloga za to: ako stoji samostalno, onda je zamjenica, a ako stoji uz imenicu onda je pridjev. No u vezi s prijedlozima takvo je razlikovanje nebitno.
U pitanju su neodređene zamjenice i pridjevi koji se tvore dodavanjem ni ili i pred upitnu ili odnosnu zamjenicu: nitko / itko, ništa / išta, ničiji / ičiji, nikakav / ikakav itd. Nađe li se pred njima neki od sljedećih prijedloga: na, o, od, po, pred, s, u ili za, taj se prijedlog ubacuje između ni odnosno i te zamjenice, a cijeli se izraz piše tročlano. Iznimka je prijedlog bez.
Ni na koga se ne ljutim.
Ni za kakav novac ne bih to učinio.
Jesam li tada i o čemu razmišljao?
(U vezi s drugim primjerom pada mi na pamet anegdota o Shawu i cjenkanju, ali o tome drugi put.)
Internet ovo često demantira, ali internetu ne treba vjerovati, čak ni kada su posrijedi nešto ozbiljniji izvori od na brzinu naštancanih portala. Evo nekoliko primjera.
Cosmopolitan, 20. travnja 2021.
Na ničiju sreću, vraćaju se traperice niskog struka…
Ne, nego:
Ni na čiju sreću, vraćaju se traperice niskog struka…
Faktograf, 18. travnja 2020.
Ostali smo u situaciji da na nikakvu naknadu nemamo pravo...
Ne, nego:
Ostali smo u situaciji da ni na kakvu naknadu nemamo pravo...
Donekle ih može ispričati činjenica da su citirali pismo neke čitateljice, ali samo donekle.
Prijedlog bez, rekli smo, ne podliježe ovom pravilu.
Večernji list, 20. svibnja 2021.
Optužuje ljude na sve strane bez ijednog dokaza...
Ovo je, međutim, nedopustivo.
Iz jednoga od dokumenata Suda Europske unije.
(Falabogu, bar smo court of justice prestali prevoditi kao sud pravde. )
Ne oslanjajući se na nikakvu sudsku praksu niti dajući posebno obrazloženje…
Ne, nego:
Ne oslanjajući se ni na kakvu sudsku praksu niti dajući posebno obrazloženje…
Da, dokument je izvorno na engleskome, ali u Bruxellesu imamo hrvatske prevodioce i hrvatske lektore. Grijeh pada na njihovu prevodilačku i lektorsku dušu.
Ili iz članka Lažeš li?, što ga je matematičarka Franka Miriam Brückler, predavačica na PMF-u – ne traži mi se je li profesorica, docentica ili nešto treće – napisala za Matku: časopis za mlade matematičare, vol. 29, no. 113, 2020. Članak govori o Hammingovu kodu, ali me nemojte pitati što je to.
Naravno da mi ne trebaš reći jesi li lagao u ijednom odgovoru! / Jesam li u ijednom odgovoru lagala?
Ne, nego:
Naravno da mi ne trebaš reći jesi li lagao i u jednom odgovoru! / Jesam li i u jednom odgovoru lagala?
I Hrčak, kao centralni portal koji okuplja hrvatske znanstvene i stručne časopise, baš kao i Matka, imaju urednika i lektora. Kojima je takva "sitnica" promaknula. Kako se onda može očekivati da će se naši budući znanstvenici i stručnjaci umjeti pristojno izražavati? 
Oznake: jezik, gramatika, pravopis
|
- 20:23 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
14.06.2021., ponedjeljak
Sročnost ili kongruencija – treći nastavak
Ovaj put zbilja posljednji. ČPR. Već sam i sama sebi dosadila, ali dovršit ću kad sam već započela. A nešto mi i štucka tehnika pa da me imate razloga mrziti naredna dva-tri dana dok se ne vratim u blogosferu.
Nije nam ostalo puno toga: prilozi i brojevi, a i to ne svi.
Uz priloge koji označavaju količinu (koliko, toliko, nekoliko, malo, mnogo, puno, više, najviše i slično) glagol dolazi u jednini, a imenica odnosno zamjenica čiju količinu ti prilozi određuju – tko kaže da se prilozi odnose isključivo na glagole? – nalazi se u genitivu, bilo jednine bilo množine.
Takva je i gornja rečenica: Nije nam ostalo puno toga. Ili pak: Svake godine na more dolazi sve manje turista.
Glavni brojevi, a oni nas ovdje zanimaju, također označavaju količinu, samo što je i točno određuju. Ti su brojevi uglavnom nepromjenjiva vrsta riječi. Iznimka su: jedan, dva, tri i četiri te oba. O sročnosti sam već pisala u drugom nastavku, a ovdje ću iskoristiti priliku pa navesti njihovu deklinaciju.
S jedan, jedna, jedno nema puno problema: deklinira se u sva tri roda, i to po pridjevskoj deklinaciji.
Broj dva ima tri roda - najprije navodim muški, zatim ženski, a nakraju srednji rod: dva, dvije, dva – to su nominativ i akuzativ, te eventualno vokativ. Genitiv glasi dvaju, dviju, dvaju, a dativ, lokativ i instrumental dvama, dvjema, dvama. Oba je isti slučaj kao i dva, samo mu je značenje drukčije: i jedan i drugi. Ili i jedno i drugo. Kombinirajte.
Broj tri ima jednake oblike za sva tri roda: genitiv mu glasi triju, akuzativ je jednak nominativu, a dativ, lokativ i instrumental glase trima. Isto je i s brojem četiri: u genitivu imamo četiriju, a u dativu, lokativu i instrumentalu četirima. Oblik četirma koji se katkad navodi u gramatikama i rječnicima definitivno je zastario.
Zapravo se deklinacija glavnih brojeva većinom osjeća kao zastarjela i upotrebljava se u takozvanom biranom stilu, ono, kad pišete diplomski rad ili nekakvu stručnu raspravu. Meni, međutim, ipak silno smeta kada se brojevne imenice dvoje, troje, četvero itd. pogrešno upotrebljavaju. Te imenice, naime, uvijek označavaju osobe različitog spola: dakle, bar jedna od njih mora biti žensko ili muško. Zamislite opis dvoboja u nekom kaubojskom romanu, oba revolveraša mrki, opaki i neobrijani, a onda se pojavi ovakva rečenica: Oboje su istovremeno opalili. Grrrr! 
Deklinacija svih tih brojevnih imenica jednako glasi: N. A. i V. dvoje, G. dvoga, a D. L. i I. dvoma, a ostale se dekliniraju po istome obrascu, ali se i ta deklinacija osjeća kao zastarjela. Zato uopće ne čudi zaprepaštenje cure koja je u šoku i nevjerici stavila ovu sliku na Facebook - to je inače posveta na početku Llosina romana Surova vremena u prijevodu Dinka Telećana.
No snalažljiva smo mi čeljad. U praksu je ušlo da se ni brojevi ni »raznospolne« brojevne imenice ne dekliniraju ako pred njima stoji prijedlog. Umjesto troma prijateljima moglo je stajati i za troje mojih prijatelja i sve pet.
P. S. Za one koji možda ne znaju što znači kratica ČPR: to je akronim za »časna pionirska riječ«, skraćeno »časna pionirska« ili ČP.
Oznake: jezik, gramatika, sintaksa
|
- 19:58 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
11.06.2021., petak
Sročnost ili kongruencija – drugi nastavak
Nadajmo se i posljednji. 
Kada se subjekt iz prve rečenice pojavljuje, izrečen ili neizrečen, u rečenici koja se na nju nadovezuje, bilo da je zavisna ili nezavisna, sročnost se uz zbirne i brojevne imenice može i promijeniti, to jest može doći do slaganja po smislu.
Nažalost, moja omiljena gramatika navodi primjere koji potječu od Vuka Karadžića, a njega danas nije popularno spominjati. Primjeri jesu ponešto preinačeni, ali se autorstvo lako može utvrditi.
U Dubrovniku prva gospoda bila su vlastela, oni su se pravima razlikovali od svoga naroda.
(Prerađeno prema rečenici iz Srbi svi i svuda.)
Kazuju da se Kraljeviću Marku Šarac zaglibio u nekakvoj bari i da su obojica propali.
(Prerađeno prema rečenici iz Srpskog rječnika.)
No tko kaže da i sama ne mogu smisliti odgovarajuće rečenice?
Braća su se posvađala zbog nasljedstva, ali su ga poslije ipak dogovorno podijelili.
Sva su četvorica zajedno otišla na sastanak gdje su detaljno razradili plan i program.
Bar su suvremene i na svakom se koraku može naletjeti na takvu situaciju.
Uz brojeve dva, tri, četiri i oba imenice koje su njima određene stoje u obliku koji odgovara genitivu jednine, a zapravo se zove paukal (malěna), ali je našim gramatičarima to uglavnom lakše nazivati dualom (dvojinom) bez obzira na matematiku. Glagol, dakako, stoji u množini, a na pridjevske se riječi odnosi isto pravilo kao i na imenice.
Dva (tri, četiri, oba) čovjeka sjednu za stol. Ili: sjela su za stol.
Jasno, pri prelasku u drugu rečenicu može doći i do slaganja po smislu.
Kad oni tamo, a dva cara došla da prose i metnuli jabuke na sto.
(Opet prerađeno prema Srpske narodne pripovijetke. Yesssss! Vuk je isprva pisao (i)jekavicom, a razna su tumačenja o razlozima zbog kojih je poslije dao prednost ekavici – uglavnom su polititikantski intonirana pa o tome ne bih.)
Uz brojeve pet, šest, sedam itd. glagol obično stoji u jednini, imenice koje su njima određene u genitivu množine, a pridjevska riječ dolazi u srednjem rodu. Množina se rjeđe rabi.
Ni svih deset žena nije ju uspjelo nadglasati.
Mali savjet. Pita li nas tkogod je li u pitanju genitiv jednine (zapravo, paukal) ili genitiv množine, najlakše ćemo to utvrditi na primjeru imenice čovjek kojoj množina glasi ljudi.
Dva (tri, četiri, oba) čovjeka, ali: pet, šest, sedam itd. ljudi.
Nada je bila uzaludna.
P. S. Ne mogu provjeriti točnost linkova - knjige nemam doma, a ne ide mi se u NSK.
Oznake: jezik, sintaksa, gramatika, pravopis
|
- 13:04 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
10.06.2021., četvrtak
Sročnost ili kongruencija – prvi nastavak
A sada – iznimke.
Jučer sam uzgred spomenula da sa zbirnim imenicama (telad, jarad, čeljad) može biti ovako i onako. Drugim riječima, glagol uz njih može stajati u množini, no to je arhaično izražavanje.
Telad pasu, jarad skakuću.
(Arhaično je relativan pojam, ne mora označavati srednjovjekovlje ili se odnositi na Šenou. Ponavljam gradivo pa čitam stare trilere. Tako u Mjenjačima novca, objavljenima kod nas prije 45 i nešto godina (Zora, 1976.) nailazim na konstrukcije kao što je većina su – ne znam sad napamet nastavak, ne znam kako su složili dio imenskog predikata, ali danas bismo nedvojbeno rekli većina misli ili većina je mislila, slažući glagol s gramatičkom jedninom iako sama riječ većina označava velik ili veći broj nečega.)
Postoje, međutim, imenice koje se isto tako u množini preobražavaju u zbirne imenice, ali uz njih bez iznimke glagoli stoje u množini. To su braća, djeca, gospoda, vlastela.
Složna braća nove dvore grade, a nesložna i stare razgrađuju. Jedan po jedan dohodu vlastela… (I. Vojnović: Na Mihajlu)
Pridjevske riječi stoje pak u obliku koji može biti jednina ženskoga roda, kako tvrdi gramatika na koju se pozivam, no rekla bih da je to ipak množina srednjega roda. Logičnije je, zar ne?
Braća su se posvadila.
Slično je i s brojevnim imenicama (dvojica, trojica, četvorica itd.): uz njih glagol stoji u množini, a pridjevska riječ u množini srednjega roda (odnosno u jednini ženskoga, kako tvrde moji autori).
Sva su četvorica zajedno otišla na sastanak.
O tome što se s rodom događa kada se na ovako sročenu prvu rečenicu nadoveže druga, pisat ću sutra.
Danas ću dodati samo još jedno važno pravilo: uz vi iz poštovanja ili počasti, bez obzira na to pišemo li ga velikim početnim slovom (u pismu odnosno e-poruci) ili pak malim (u tekstu dijaloga), uvijek, ali ama baš uvijek, dolazi množina muškoga roda. Isto vrijedi i u govoru.
Vi ste se, gospođo direktorice, gadno zabunili. Vi ste, gospodine predsjedniče, ovim postupkom svima pružili loš primjer.
Nikakvo *vi ste se zabunila ili *vi ste pružio. Ne dolazi u obzir! Takvo izražavanje ili odaje neobrazovanost i neznanje ili pokušaj da se drugima pametuje i da se netko napravi važan. Što se u krajnjoj liniji svodi na isto.
Oznake: jezik, gramatika, sintaksa
|
- 19:51 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
09.06.2021., srijeda
Sročnost ili kongruencija
Što li je sad to? Ma to vam je ono što su nam u školi nastojali utuviti u glavu – slaganje u rodu, broju i padežu, ali baš i ne mora biti tako. Jer iznimke… 
Sročnost u korijenu ima rěčL odnosno riječ, kako to danas kažemo, a kongruencija dolazi od latinskoga congruentia, što je deverbal odnosno riječ izvedena od glagola, u ovom slučaju od glagola congruere (slagati se). Oba izraza, dakle, znače uzajamno slaganje.
Pa da vidimo kako to funkcionira u praksi.
S jedne strane čitam ovakvu rečenicu – ne zanima me ovdje politika ni cijepljenje, samo slaganje subjekta i predikata: Ideju o odricanju od patenata na cjepivo za covid prvo su predložili Indija i Južnoafrička Republika (Jutarnji list, 8. svibnja 2021.). Ma je li? Indija je imenica ženskoga roda, baš kao i Južnoafrička republika, a predikat je u muškome rodu! S druge se strane jedna frendica na Fejsu snebiva što čovjek koji je sa španjolskoga preveo zbirku poezije svoj prijevod posvećuje troma mojim prijateljima, a onda ih sve troje poimence navodi i više je nego očito da je jedna od tih triju osoba žensko.
Ukratko, ne funkcionira nikako.
Ima tu puno finesa, a neke su se sitnice s vremenom i mijenjale. Osobno, najčešće se držim prastare gramatike koju su napisali Brabec, Hraste i Živković i smatram je najboljom i najsustavnijom od svih koje su kod nas izdane. Dakako, u obzir uvijek uzimam i izmjene u standardnome jeziku do kojih je u međuvremenu došlo. No evo onoga što je ostalo, nije se promijenilo, a i nema nikakva razloga da se promijeni.
Prvo. Subjekt i predikat slažu se međusobno u rodu i broju – slaganje u broju vrijedi za glagolski, a slaganje i u rodu za imenski predikat. Padež je neupitan – uvijek je posrijedi nominativ.
U prvome od sljedeća dva primjera nominativ množine slaže se s glagolom u trećem licu množine, a u drugome primjeru vidimo i slaganje u rodu.
Vidre (ili medvjedi ili djeca) brčkaju se u plićaku. No vidre su hitre, medvjedi tromi, a djeca nesnosna.
Drugo. Tko jači, taj kvači: prvo je lice "jače" od drugog i trećeg, a muški rod "jači" od druga dva roda.
Uzmimo, primjerice, kombinaciju prvog i drugog lica jednine. Ili prvog i trećeg lica jednine. Jasno je da su u pitanju dvije osobe ili više njih, ali uvijek prvo lice preteže. Što znači da će predikat biti u prvom licu množine.
Ti i ja išli smo skupa u školu. Brat i ja često smo se svađali.
Ako su pak subjekti očito različita roda, bilo prirodnog bilo gramatičkog, onda prevagu odnosi muški rod.
Vesna i Branko išli su skupa u školu, ali Vesna i Marina išle su skupa u prvi razred.
(Isti primjer kao i onaj s Indijom i Južnoafričkom Republikom.)
Treće. Uz imenice srednjega roda dolazi i pridjev u srednjem rodu, glagolski ili kakav drugi), bez obzira na prirodni rod.
Dijete se rasplakalo. Momče je vragoljasto namignulo. Djevojče je bilo sramežljivo.
Četvrto. Sa zbirnim imenicama može biti i ovako i onako. Najčešće uz njih stoji glagol u jednini, a pridjevska riječ u ženskom rodu.
Gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna. Telad pase kuda god stigne.
Reći ćemo, međutim: djeca su gladna. O tome sutra.
Oznake: jezik, gramatika
|
- 20:29 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
|
