03.09.2021., petak
Slaganje vremena u hrvatskome
Kako to? Pa prošli smo put rekli da ga u hrvatskome nema!
Ne, nemamo ga u onom smislu u kojem to postoji u stranim jezicima spomenutim u jučerašnjem postu, ali ipak imamo neka pravila kojih se treba držati. Okej, svedena su na samo jedno glagolsko vrijeme, ali ipak je riječ o anteriornosti – zbivanju ili radnji koje prethodi glavnoj rečenici. To je onaj famozni futur II. Ili futur egzaktni. Ovo egzaktni nema nikakve veze sa značenjem u kojemu taj pridjev danas upotrebljavamo, nego u latinskome znači dovršen ili svršen, što piše (otprilike) i u etimologiji navedenoj u sklopu natuknice.
(Ako uspijem pronaći svoju diplomsku radnju koja govori o tome, skenirat ću je i staviti link na svoje internetske stranice. Možda će nekoga zanimati.)
Tvorba je jednostavna: svršeni prezent glagola biti (budem, budeš, bude; budemo, budete, budu) plus glagolski pridjev radni glavnoga glagola, pri čemu, dakako, treba paziti na sročnost (uzajamno slaganje) subjekta i predikata. Znate ono… rod i broj, padež u ovom slučaju nije u pitanju – uvijek je nominativ. Glagol može biti svršeni i nesvršeni. Zeznuta je, međutim, upotreba.
• Dok budemo plesali, nemoj mi gaziti po nogama.
• Ako mali bude gnjavio, istući ću ga.
• Tko bude pljačkao banke, nagomilat će puno love.
Primijetite da su u zavisnim rečenicama upotrijebljeni trajni li nesvršeni glagoli. Nađe li se u zavisnoj rečenici svršeni glagol, možemo ga, a tako se najčešće i čini, zamijeniti prezentom.
• Kad zaplešemo (umjesto budemo zaplesali), nemoj buljiti u druge cure.
• Ako me mali zagnjavi (umjesto bude zagnjavio), pravit ću se blesava.
• Tko opljačka banku (umjesto bude opljačkao) banku, za deset godina izići će iz zatvora; tko digne(umjesto bude dignuo) kredit, otplaćivat će ga do kraja života. 
Pogrešno je u ovakvim rečenicama koje govore o budućim događajima upotrebljavati futur I. u zavisnoj rečenici, a to se sve češće čuje. 
*Ako će pasti kiša, pokisnut ćemo. A-a. Ako padne kiša, pokisnut ćemo.
Isto je tako pogrešno upotrebljavati budem i ostatak u nezavisnim rečenicama: *Sutra budem došao do tebe. Ne, nego: Sutra ću doći do tebe.
Ovo budem vrlo se često čuje u Zagrebu - drugdje ne znam. Pretpostavka je da je to utjecaj kajkavskoga. Naime, u Zagrebu se već odavno ne govori kajkavski - upitna zamjenica kaj? nije dovoljna, nego nekakvim mišungom kajkavskoga i iskrivljenoga standarda: Budeš došal na utakmicu? O tome je Mate Kapović pisao, primjerice, u članku Najnovije jezične promjene u zagrebačkom govoru. Ako vam se da (ili ako vam se bude dalo  ), pročitajte.
U jednom je slučaju, međutim, potpuno pravilno upotrijebiti futur prvi u zavisnoj pogodbenoj rečenici - onda kada ona nema jednostavno futursko značenje, nego izražava namjeru. Evo primjera iz Stroja za maglu (autor: Pavao Pavličić).
Ako ćeš mene slušati – reče – nemoj u to dirati.
Oznake: jezik, gramatika, sintaksa
|
- 21:09 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
14.06.2021., ponedjeljak
Sročnost ili kongruencija – treći nastavak
Ovaj put zbilja posljednji. ČPR. Već sam i sama sebi dosadila, ali dovršit ću kad sam već započela. A nešto mi i štucka tehnika pa da me imate razloga mrziti naredna dva-tri dana dok se ne vratim u blogosferu.
Nije nam ostalo puno toga: prilozi i brojevi, a i to ne svi.
Uz priloge koji označavaju količinu (koliko, toliko, nekoliko, malo, mnogo, puno, više, najviše i slično) glagol dolazi u jednini, a imenica odnosno zamjenica čiju količinu ti prilozi određuju – tko kaže da se prilozi odnose isključivo na glagole? – nalazi se u genitivu, bilo jednine bilo množine.
Takva je i gornja rečenica: Nije nam ostalo puno toga. Ili pak: Svake godine na more dolazi sve manje turista.
Glavni brojevi, a oni nas ovdje zanimaju, također označavaju količinu, samo što je i točno određuju. Ti su brojevi uglavnom nepromjenjiva vrsta riječi. Iznimka su: jedan, dva, tri i četiri te oba. O sročnosti sam već pisala u drugom nastavku, a ovdje ću iskoristiti priliku pa navesti njihovu deklinaciju.
S jedan, jedna, jedno nema puno problema: deklinira se u sva tri roda, i to po pridjevskoj deklinaciji.
Broj dva ima tri roda - najprije navodim muški, zatim ženski, a nakraju srednji rod: dva, dvije, dva – to su nominativ i akuzativ, te eventualno vokativ. Genitiv glasi dvaju, dviju, dvaju, a dativ, lokativ i instrumental dvama, dvjema, dvama. Oba je isti slučaj kao i dva, samo mu je značenje drukčije: i jedan i drugi. Ili i jedno i drugo. Kombinirajte. 
Broj tri ima jednake oblike za sva tri roda: genitiv mu glasi triju, akuzativ je jednak nominativu, a dativ, lokativ i instrumental glase trima. Isto je i s brojem četiri: u genitivu imamo četiriju, a u dativu, lokativu i instrumentalu četirima. Oblik četirma koji se katkad navodi u gramatikama i rječnicima definitivno je zastario.
Zapravo se deklinacija glavnih brojeva većinom osjeća kao zastarjela i upotrebljava se u takozvanom biranom stilu, ono, kad pišete diplomski rad ili nekakvu stručnu raspravu. Meni, međutim, ipak silno smeta kada se brojevne imenice dvoje, troje, četvero itd. pogrešno upotrebljavaju. Te imenice, naime, uvijek označavaju osobe različitog spola: dakle, bar jedna od njih mora biti žensko ili muško. Zamislite opis dvoboja u nekom kaubojskom romanu, oba revolveraša mrki, opaki i neobrijani, a onda se pojavi ovakva rečenica: Oboje su istovremeno opalili. Grrrr! 
Deklinacija svih tih brojevnih imenica jednako glasi: N. A. i V. dvoje, G. dvoga, a D. L. i I. dvoma, a ostale se dekliniraju po istome obrascu, ali se i ta deklinacija osjeća kao zastarjela. Zato uopće ne čudi zaprepaštenje cure koja je u šoku i nevjerici stavila ovu sliku na Facebook - to je inače posveta na početku Llosina romana Surova vremena u prijevodu Dinka Telećana.
No snalažljiva smo mi čeljad. U praksu je ušlo da se ni brojevi ni »raznospolne« brojevne imenice ne dekliniraju ako pred njima stoji prijedlog. Umjesto troma prijateljima moglo je stajati i za troje mojih prijatelja i sve pet.
P. S. Za one koji možda ne znaju što znači kratica ČPR: to je akronim za »časna pionirska riječ«, skraćeno »časna pionirska« ili ČP.
Oznake: jezik, gramatika, sintaksa
|
- 19:58 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
11.06.2021., petak
Sročnost ili kongruencija – drugi nastavak
Nadajmo se i posljednji. 
Kada se subjekt iz prve rečenice pojavljuje, izrečen ili neizrečen, u rečenici koja se na nju nadovezuje, bilo da je zavisna ili nezavisna, sročnost se uz zbirne i brojevne imenice može i promijeniti, to jest može doći do slaganja po smislu.
Nažalost, moja omiljena gramatika navodi primjere koji potječu od Vuka Karadžića, a njega danas nije popularno spominjati. Primjeri jesu ponešto preinačeni, ali se autorstvo lako može utvrditi.
U Dubrovniku prva gospoda bila su vlastela, oni su se pravima razlikovali od svoga naroda.
(Prerađeno prema rečenici iz Srbi svi i svuda.)
Kazuju da se Kraljeviću Marku Šarac zaglibio u nekakvoj bari i da su obojica propali.
(Prerađeno prema rečenici iz Srpskog rječnika.)
No tko kaže da i sama ne mogu smisliti odgovarajuće rečenice?
Braća su se posvađala zbog nasljedstva, ali su ga poslije ipak dogovorno podijelili.
Sva su četvorica zajedno otišla na sastanak gdje su detaljno razradili plan i program.
Bar su suvremene i na svakom se koraku može naletjeti na takvu situaciju.
Uz brojeve dva, tri, četiri i oba imenice koje su njima određene stoje u obliku koji odgovara genitivu jednine, a zapravo se zove paukal (malěna), ali je našim gramatičarima to uglavnom lakše nazivati dualom (dvojinom) bez obzira na matematiku. Glagol, dakako, stoji u množini, a na pridjevske se riječi odnosi isto pravilo kao i na imenice.
Dva (tri, četiri, oba) čovjeka sjednu za stol. Ili: sjela su za stol.
Jasno, pri prelasku u drugu rečenicu može doći i do slaganja po smislu.
Kad oni tamo, a dva cara došla da prose i metnuli jabuke na sto.
(Opet prerađeno prema Srpske narodne pripovijetke. Yesssss! Vuk je isprva pisao (i)jekavicom, a razna su tumačenja o razlozima zbog kojih je poslije dao prednost ekavici – uglavnom su polititikantski intonirana pa o tome ne bih.)
Uz brojeve pet, šest, sedam itd. glagol obično stoji u jednini, imenice koje su njima određene u genitivu množine, a pridjevska riječ dolazi u srednjem rodu. Množina se rjeđe rabi.
Ni svih deset žena nije ju uspjelo nadglasati.
Mali savjet. Pita li nas tkogod je li u pitanju genitiv jednine (zapravo, paukal) ili genitiv množine, najlakše ćemo to utvrditi na primjeru imenice čovjek kojoj množina glasi ljudi.
Dva (tri, četiri, oba) čovjeka, ali: pet, šest, sedam itd. ljudi.
Nada je bila uzaludna.
P. S. Ne mogu provjeriti točnost linkova - knjige nemam doma, a ne ide mi se u NSK.
Oznake: jezik, sintaksa, gramatika, pravopis
|
- 13:04 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
10.06.2021., četvrtak
Sročnost ili kongruencija – prvi nastavak
A sada – iznimke.
Jučer sam uzgred spomenula da sa zbirnim imenicama (telad, jarad, čeljad) može biti ovako i onako. Drugim riječima, glagol uz njih može stajati u množini, no to je arhaično izražavanje.
Telad pasu, jarad skakuću.
(Arhaično je relativan pojam, ne mora označavati srednjovjekovlje ili se odnositi na Šenou. Ponavljam gradivo pa čitam stare trilere. Tako u Mjenjačima novca, objavljenima kod nas prije 45 i nešto godina (Zora, 1976.) nailazim na konstrukcije kao što je većina su – ne znam sad napamet nastavak, ne znam kako su složili dio imenskog predikata, ali danas bismo nedvojbeno rekli većina misli ili većina je mislila, slažući glagol s gramatičkom jedninom iako sama riječ većina označava velik ili veći broj nečega.)
Postoje, međutim, imenice koje se isto tako u množini preobražavaju u zbirne imenice, ali uz njih bez iznimke glagoli stoje u množini. To su braća, djeca, gospoda, vlastela.
Složna braća nove dvore grade, a nesložna i stare razgrađuju. Jedan po jedan dohodu vlastela… (I. Vojnović: Na Mihajlu)
Pridjevske riječi stoje pak u obliku koji može biti jednina ženskoga roda, kako tvrdi gramatika na koju se pozivam, no rekla bih da je to ipak množina srednjega roda. Logičnije je, zar ne?
Braća su se posvadila.
Slično je i s brojevnim imenicama (dvojica, trojica, četvorica itd.): uz njih glagol stoji u množini, a pridjevska riječ u množini srednjega roda (odnosno u jednini ženskoga, kako tvrde moji autori).
Sva su četvorica zajedno otišla na sastanak.
O tome što se s rodom događa kada se na ovako sročenu prvu rečenicu nadoveže druga, pisat ću sutra.
Danas ću dodati samo još jedno važno pravilo: uz vi iz poštovanja ili počasti, bez obzira na to pišemo li ga velikim početnim slovom (u pismu odnosno e-poruci) ili pak malim (u tekstu dijaloga), uvijek, ali ama baš uvijek, dolazi množina muškoga roda. Isto vrijedi i u govoru.
Vi ste se, gospođo direktorice, gadno zabunili. Vi ste, gospodine predsjedniče, ovim postupkom svima pružili loš primjer.
Nikakvo *vi ste se zabunila ili *vi ste pružio. Ne dolazi u obzir! Takvo izražavanje ili odaje neobrazovanost i neznanje ili pokušaj da se drugima pametuje i da se netko napravi važan. Što se u krajnjoj liniji svodi na isto. 
Oznake: jezik, gramatika, sintaksa
|
- 19:51 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
