Jezdimir Uskoković je Žena Glava!

NEGO, NATRAG U SADAŠNJOST

I tako su njih dvije rekle Kristini 'Pa dobro, otkud ti vadiš te riječi?!'. Kristina se počela smijati. Jako. Kroz taj smijeh je nešto malo objašnjavala što je nihilist, ali to ionako nije imalo svrhe. U ovakvoj situaciji problem nije u tome što je jedna strana 'nedostojna' druge strane, jer, kao što rekoh, glupost je relativan pojam. Problem je u tome što ljudi, koji su ujedno dovoljno kurčeviti i samouvjereni, bahato svoje nedostatke (neovisno o tome radi li se o manjku obrazovanja ili prirodnoj neinteligenciji) nastoje nametnuti kao standard. Što je sranje i nitko to nije dužan trpiti.

NEKA MOJA OPĆA STAJALIŠTA

Bogati vokabular i opća kultura, o kojima je ovdje konkretno riječ, nisu znak urođene inteligencije, niti formalnog obrazovanja. Osoba ih može steći makar nikad ne pohađala druge škole nego frizerske.

Dapače, kao što već rekoh, posao koji umara tijelo, a ne mozak, ostavlja više prostora za intelektualne napore nakon posla. Za onoga tko to želi, naravno. Međutim, nezainteresiranost osobe za stjecanje takvih znanja, s druge strane, govori o nekim urođenim osobinama.

Ako te ne zanima, onda te ne zanima. Kao npr. Victoriu Beckham.

VIKTORIJA BEKEM?

Da, Victoria Beckham, koja otvoreno priznaje da u svojih 31 godinu života nije pročitala nijednu knjigu. To je izjava koja svjedoči o njezinoj nezainteresiranosti.

Međutim, razlog koji navodi u prilog tome jest da 'nema vremena za to'. Ta izjava je, nažalost, plain stupid, što bi se reklo, a ujedno i govori nešto o njoj.

A to je da DAJE GLUPE IZJAVE.

Netko iz PR-a joj je trebao reći da će bolju reakciju izazvati izjava da ne čita knjige jer je ne zanimaju ili jer joj se ne da ili čak da se već itekako dobro udala, pa se nema potrebe pravit pametna.

Ali, reći da ne čitaš knjige jer nemaš vremena, a nakon toga izjaviti da voliš modne časopise, može izazvati pokoju dobru dušu da ti ukaže na to kako nije obavezno uzeti knjigu i čitati je osam sati bez prestanka.

Dapače, autori, kao i izdavači, dopuštaju mogućnost da se knjiga čita po desetak stranica dnevno, u tijeku bilo kojih pola sata, što je otprilike točno onoliko vremena koliko treba da se prelista modni časopis.

Naravno, treba uzeti u obzir da onaj tko nikad nije probao, ne može znati koliko je lako ili teško čitati knjigu. Stoga je bezobrazno od mene, koja sam pročitala podosta knjiga i ostavila u njima svoj dobar vid, bahatiti se svojim poznavanjem tehnike čitanja više od pedeset strana teksta, a koji je raspoređen na više od tri rečenice po strani.

Pri čemu niti jedna rečenica nije ˝Model: Frankica Posprdalo. Suknja: ESKADA, 23.000 kuna. Sako: VERSAČE, 175.000 kuna. Mejk-ap: Maks Faktor glavom i bradom. Fotografirao: Jezdimir Uskoković.˝

NEKA MOJA ZAKLJUČIVANJA

Bogat vokabular, u kojemu, osim kratkih dvosložnih riječi, obitavaju i neke dugačke, ne služi (isključivo) tome da se njegov vlasnik preseraje uokolo. Osobno sam spoznala da je vrlo koristan i kada nekome treba što preciznije objasniti nešto, opisati stvar ili situaciju, približiti osjećaj ili obrazložiti mišljenje.

Onaj tko se zna izražavati neće doći u situaciju da u ispovjedaonici kaže nešto tipa (parafraziram): ˝Joj, Duje mi je onak, nekak, ne znam, nešto mi kod njega nije, mislim, ono, kuiš, baš ono... A Matko, on mi je baš onak, skroz drugo, joj, neznam kak bi to rekla, ma baš mi je ONO! kuiš kaj ti hoću reći!˝

Ne! Ne kuim kaj mi hoćeš reći! Moraš upotrebljavati riječi kad govoriš! Bar ako želiš da te drugi ljudi razumiju. Kaj ti je on!? Glup, naporan, dosadan, zanimljiv, prepotentan, dvoličan, nezreo, iritantan, priprost, samouvjeren, simpatičan, drag, kuhan, pečen, na lešo, prebrašnast, crvljiv, usran!?

Pridjevi, imenice, glagoli, zamjenice, prilozi, prefiksi, sufiksi i ostali fiksi, majko mila koliko ih je! Zu-ji, zve-či, zvo-ni, zvu-či, šu-mi, gr-mi, tut-nji, hu-či - TO je jezik roda moga! Ge-e-nijalno! Zar ne zvuči divno, taj naš jezik?

...još jednom se nastavlja...

NEKA MOJA PROMIŠLJANJA

Zapravo, lažem. Da me netko zatvori s deset ljudi u kuću, mogla bi podnijeti glupost. Ono što ne bih mogla podnijeti jest glupost ruku pod ruku sa bahatom samouvjerenošću, koja rezultira izjavama tipa 'Pa dobro, molim te, otkud ti vadiš te riječi?!'

Ovo je dočekalo Kristinu, kad je dvjema frizerkama rekla nešto tipa 'Taj Big Brother je nihilist!'

KRISTINA?

Unatoč zamornim išla bi van / ne bi išla van dvojbama, čini se da ima nešto soli u glavi. Ako već ne soli, onda je bar za koplje obrazovanija od dobrog dijela ekipe.

FRIZERKE?

Jest, dvije - starija i mlađa. Mora da frizerke čine dobar dio hrvatskog naroda, kada su u minijaturan uzorak od 14 ljudi ušle čak dvije. Je li netko doživio kako se riječ 'frizerka' inače u svakodnevnom govoru koristi na način da prešutno obuhvaća cijeli niz negativnih pridjeva (podvučeno s podsmjehom), od kojih je prvi svakako 'glupa'. Nisam od onih koji ljude procjenjuju prema zvanju i zanimanju, jer su me starci vrlo rano naučili da se čovjek koji radi pošten posao u životu nema čega sramiti. Frizerski zanat je koristan i neophodan zanat i ni po čemu se ne može pretpostaviti da se njime bave glupe osobe. Međutim, nekako ispada da pripadnice tog zanata vole svojim ponašanjem i izjavama potvrđivati ovu predrasudu.

NEKE MOJE ŽELJE

Dapače, nerijetko poželim raditi posao koji traži više ručnog, a manje moždanog rada, jer bi u preostalom vremenu mozak mogla iskoristiti za stvari koje me više vesele.

Pišem cijeli dan na poslu, nemam volje pisati u slobodno vrijeme.

Čitam cijeli dan na poslu, nemam volje čitati u slobodno vrijeme.

Razmišljam cijeli dan na poslu, tako da u slobodno vrijeme gledam na TV-u nešto glupo i priprosto. Kao što su pojedinci u Big Brother kući. Odnosno, ispričavam se, njihove izjave.

OPET RED SJEĆANJA

Ne smeta mi što je netko glup. Stvarno. Nije čovjek kriv što je glup, priroda je dala tako kako je dala. Neki imamo kratke noge, neki velike uši, a neki smo glupi ko tuke.

Ono što ne podnosim jest prezentiranje gluposti kao kriterija, pri čemu su svi oni ostali:
- štreberi,
- prave se važni,
- misle da su popili svu pamet svijeta jer koriste velike riječi,
- dosadni,
- ne znaju se razgovarati normalno (dakle, bez nerazumljivih velikih riječi),
- idu na živce, i tako dalje.

Sva sreća pa mi je zadnji put netko zaozbiljno uputio takvu primjedbu davne '93 godine. Jedna je trinaestogodišnjakinja, plava, lijepa i popularna, koja se ljubila okolo s dečkima i ostajala vani do jutra, objašnjavala drugoj trinaestogodišnjakinji, frćkavoj štreberici koja se nije ljubila okolo s dečkima, a vani je ostajala do pola deset, kako će joj u životu kasnije biti žao što nije partijala u vrijeme kada čovjek treba partijati.

A to je kad imaš trinaest godina i ideš u sedmi osnovne.

Jer kad kreneš u srednju, tvoj život de facto završava.

Ona, naravno, tada nije rekla de facto. Niti bi to znala reći danas, jer ima dvadeset pet godina, u životu ne radi ništa (osim što još uvijek partija, ljubi se s dečkima i ostaje do jutra vani), postigla nije ništa, ambicija nema nikakvih, a - pogodite što - više nije niti lijepa.

Taj izgled je nezgodna stvar, zar ne? Nikad niste sto posto sigurni u kojoj fazi života će vas ostaviti na cjedilu...

Jopet se nastavlja...

Prvi

UVOD

Volim si umišljati da sam tolerantna. Baš onako, zbilja i zaozbiljno, evropejski, kozmopolitski, urbano i liberalno tolerantna - naime, volim crnčuge, žute, pedere, lezbe, starkelje, debele, neobrazovane, glupe, grde, zle i gubave, a samo sam korak od toga da se učlanim u NAMBLA-u (North American Man / Boy Love Association ).

Međutim, nekako mi se čini kako je ta moja tolerancija samo krasopisna črčka na papiru, nastala kao rezultat toga što sam se okružila isključivo ljudima koji mi, po svim svojim atributima, idu glatko niz dlaku. Sad kad malo razmislim o tome, među mojim prijateljima baš i nema crnčuga, žutih, pedera, lezbi, starkelja, debelih, grdih i gubavih. Svi su bijeli kao labudovi u snježno zimsko jutro, strejt kao smogom okupana Vukovarska ulica, te, kao u zlatno doba Briljanteena - lijepi, dobri i pametni. Jednostavno nemam na kome brusiti manjak netolerancije.

Ako se jako, jako uživim u situaciju, namrštim obrve kao Joey Tribbiani kad radi long division, mogu eventualno zamisliti kako se družim s kmicama i kosookima, nagrešpanim babama, salatim amerikancima, pa čak, kvragu i sve, mogu zamisliti Jezdimira gettin' jiggy na partyju udruge Iskorak.

Ali ono što jednostavno ne mogu probaviti jest SUŠTA GLUPOST u svim njenim pojavnim oblicima.

NAIME ŠTO I ZAŠTO

Gledam ja tako Big Brother. Onaj tko je bacio veliko oko i uho na taj fenomen ovodobne televizije vjerojatno već prepoznaje u kojem (plavom) grmovlju leži ta iritantna uš koja fri-klajma up my ass. Vidim da je na blogu bilo dosta osvrta na tu temu, koji su uglavnom započinjali sa 'Tisuću mu maloljetnih dabrova, ovo je prvi i zadnji put da sam napisao/la post na temu te idiotarije, kao i prvi i zadnji put da sam to pogledao/la!!'.

Ali, nedajbože da se negdje odigrava seminar na temu anatomije ljudske gluposti, a da Jezdimir ne ubode komad kolača.

Iako je bolno suvišno išta pisati na prožvakane teme Big Brothera kao institucije općenito ili Borisa Mirkovića koji bi trebao biti u instituciji općenito, smatram da se ipak vrijedi očešati o žene koje su bile i/ili još uvijek jesu 'u kući'.

NEKA MOJA SJEĆANJA

Sjećam se, svojedobno sam gledala Direkt na temu ljepote i što ona znači u životu. Kako to obično u Direktu biva, govorile su osobe po tom pitanju vrlo različite, npr. jedna odeblja, jedna izbušena, ali najzanimljivija je bila jedna Yo.

Dabome, kao predstavnica lijepih.

Njezinu izjavu pamtim i danas, jer je često ponavljam kad uhvatim sestru kako tri sata turpija nokte, e ne bi li isti dosegli savršenstvo. Yo je, pronicljiva pogleda, meketavog glasa i polako, s pauzama, kao da čita s blesimetra, rekla (parafraziram): 'Meni smeta kada... ljudi misle da sam ... glupa zato što sam ... lijepa. A uopće me ... ne poznaju. To su ... zli ljudi.To što sam ja lijepa ... ne mora značiti da sam ... glupa. Ja jednostavno vodim ... brigu o svom izgledu. Ako ne napravim manikuru, ja sam u ... depresiji. Ja se volim ... lijepo obući i izaći van. Ako to ne napravim, ja sam u ... depresiji. Ja stvarno ne razumijem zašto ljudi misle da sam ... ja glupa. To nije ... u redu. Oni mene uopće ... ne poznaju.'

Osjetila sam se tako posramljenom. Recimo da sam jedna od onih koji bi našu Yo smatrali glupom.

A uopće ju ... ne poznajem.

I nemam pravo procijenjivati njenu inteligenciju na osnovi onoga što gledam na TV-u.

Jer ju ... ne poznajem.

Ergo, ja ne mogu znati je li ona glupa ili nije. Ali ono što vrlo egzaktno mogu reći na temelju njene izjave jest DA DAJE GLUPE IZJAVE. Glupa izjava svakako ne mora značiti da je izjavitelj glup sam po sebi, ali rječito govori o samoj sebi kao glupoj izjavi.

Nastavlja se...

Drama, drama, drama. Prepoznajete li kad vam ljudi teatraliziraju i dramatiziraju, podvaljujući to kao ponašanje koje je normalan odraz teške i komplicirane situacije u kojoj se nalaze?

Sve je tako VAŽNO i VELIKO i KLJUČNO i KRUCIJALNO i ima biti MOMENTALNO i ako ne bude

onda će demoni zaduženi za kažnjavanje ljudi koji ne histeriziraju dostatno u kriznim situacijama isplaziti iz katakombi ispod Gornjeg Grada i, ako nisi histerizirao u prikladnoj količini tijekom krizne situacije, strpat će te na vijeke vjekova ili neko drugo užasno dugačko razdoblje u ured pun ljudi koji vrište i čupaju kosu iz nekog užasno važnog i velikog i ima bit momentalnog razloga!!!.

Ljudi su takvi seratori. Dok to nisam skužila, pušila sam glatko u zlatan papirić sfrkane njihove seratorske izjave.

Jer, zašto bi ljudi govorili nešto što nije istina?

Sve dok nisam počela raditi. Jednoga dana kolegicu iz ureda netko je nazvao na mobitel. To se slučajno dogodilo baš u trenutku kada je šef iz druge sobe nešto vikao, a ona je bila koncentrirana na jutarnje novosti. Ja sam sjedila pored nje.

Javila se na poziv bez 'halo' ili 'molim', samo je rekla 'Nazvaću-te-poslije-u-užasnoj-sam-gužvi', glasom kao da s jedne strane za minutu počinje ključni sastanak u pregovorima za ulazak u EU, a ona je predsjednik pregovaračkog tima, a s druge strane kroz prozor je taj tren ugledala kako na ulici povampirena njemačka doga mlatara dvogodišnjim djetetom, a spasitelja nigdje na vidiku.

Rekla je to i poklopila.

A ja sjedim pored nje.

Odmah sam zamislila sebe na drugom kraju telefonske linije u tom 'razgovoru', kao ostajem trećinu ušokirana dubinom, širinom i dužinom krizne situacije (koja mora da je ogromna kad je izazvala ovakvu reakciju), trećinu impresionirana monumentalnim potezima koje je moja prijateljica primorana vući svakog svog radnog dana, a trećinu ljubomorna što ja nikad ne dolazim u poziciju spašavati državu ili dijete koje umalo što nije rastrgano, nego samo potrčkarim okolo i prćkam po papirima i papirićima, sve dok mi ruke ne budu načičkane onim porezotinicama.

Odmah bi me ojadilo i to što ću svojim unucima jednog dana pokazivati te unakažene staračke ruke i govoriti ˝Vidite djeco, i ove ruke su bile glatke prije svih tih tona papira...˝, dok će moja prijateljica pokazivati fotografiju s čelnicima svih europskih država. Ma što fotografiju, samo će pokazati Hrvatsku na karti i reći ˝Evo, dječice, to je baka napravila˝.

Eto, to bih ja pomislila da mi prijateljica nakon onakve izjave poklopi slušalicu.

Sigurno mi ne bi palo na pamet da je šef tražio malo više mlijeka u kavu, dok je ona čitala novine i razgovarala s kolegicom u isto vrijeme.

Drama, drama, drama.

Uvodno slovo

Mrzim špicu. Mrzim subotnje prijepodne u gradu Zagrebu. Svaku osobu koja se voljno podvrgne šetnji po centru grada u to doba ne smatram baš normalnom u glavi. Unatoč tome, dobra sam prijateljica jednoj djevojci koja svaku subotu pobožno hodočasti na špicersku promenadu. Mojoj Ančiki. Ančika špicu doživljava kao okosnicu svoga tjedna. Muči je to što joj se ja, iz nekog razloga, nikada ne želim pridružiti u tom ritualu. Svakih nekoliko mjeseci, taman kad zaboravi prethodni, Ančika započinje ovaj i ovakav razgovor.

˝Moramo se naći na kavi, dugo se nismo vidjele.˝

˝Svakako, slažem se.˝

˝Pošto sam tada već u gradu, meni nekako najviše odgovara ak bi ti mogla doći u sub...˝

˝Nema šanse da idem na špicu.˝

˝Ali, svi će biti tamo!˝

˝Interesantno, ja sam baš mislila ponuditi taj argument u prilog mom stajalištu da NEMA ŠANSE DA IDEM NA ŠPICU.˝

˝Ja ne razumijem zašto si ti protiv te špice, malo šopinga, prošećemo se, popijemo kavu...˝

˝Ja ne razumijem zašto se itko dobrovoljno podvrgava toj torturi.˝

˝Kako to misliš?˝

˝Znaš dobro kako to mislim. Subotnje prijepodne je inače jedna divna stvar. Jednom u dvije godine izađem u to doba u grad, dućani su krcati ko šipak, na ulici se ne možeš okrenuti, hodaš brzinom puža s uznapredovalom paralizom, a svuda oko tebe su kretenski nalickani frajeri i ženske, koji su tamo prvenstveno zato da prezentiraju ostalim kretenski nalickanim osobama vlastitu kretensku nalickanost. Od posljedica se liječim se sljedeće dvije godine, kada se, iz nepoznatog razloga, opet dam nagovoriti od nekog genijalca na tu glupost.˝

˝Čekaj... ali... osjećam se nekako uvrijeđeno. Mislim, ja volim ići na špicu...˝

*Well, duh!* ˝I to je sve u redu, ne diskriminiram ja nikoga zato što je retardirani kreten. Problemi počinju tek kad isti MENE počnu maltretirati sa špicom. Shvaćaš?˝

˝Ok... Al baš si neka...˝

Jesam. Baš sam neka. Ona neka koja mrzi špicu.

APDEJT:

Kako uzbudljivo, moj prvi pravi zahtjev za ispravkom netočnog navoda!

Dakle, nisu svi koji idu na špicu retardirani kreteni. Osim njih, na špicu idu i muški kojima su slaba točka upicanjene kvočke, makar pritom bili bolno svjesni da to potencijalno vodi u propast. Kad kažem propast, mislim na zajednički kućni budžet s nekom koja kupuje pašminu od soma i pol kuna na 24 rate, te ju otplaćuje još dugo nakon što ista izađe iz mode.

Eto. Vidite kako se sve može civilizirano riješiti, uopće nema potrebe da 'muški kojima su slaba točka upicanjene kvočke, makar pritom bili bolno svjesni da to potencijalno vodi u propast' preko telefona upotrebljavaju nepristojne riječi, adresirane na vrijedne novinare koji samo objektivno komentiraju dnevne događaje. A osobito nema potrebe za prijetnjama tipa 'spavat ćeš na podu'. One su ionako izlišne, jer kad me netko stavi na mali krevet s jubavinajvećom, ionako me on u neko doba noći dobro odmjerenim ritanjem premjesti na pod.

Sama sam sebi tako dosadna, pa ne mogu očekivati da mogu biti zanimljiva nekom drugom. Poštedit ću vas bjesomučnog rifrešanja - sumnjam da će biti ičeg kvalitetnog na ovom mjestu do sljedećeg tjedna.

Ovih dana otkrila sam sljedeće o sebi i svijetu oko sebe:

1. Drek sam od pisca, jer pisci mogu izmisliti nešto onda kada im se ne događa ništa o čemu bi mogli pisati.

2. Prazni papir / ekran ubija svaku inspiraciju. Za ostvarenje inspiracije neminovno treba prazan papir / ekran. Ako to nije začarani krug, onda što jest?!

3. Činjenica da jubavnajveća i ja spavamo kako je opisano ovdje pod br. 5 znači da on bježi od mene (Note to self: ovaj vikend u Beču prakticirati spavanje pod br. 7, pa makar po cijenu gušenja. Njegovog, jasno.);

4. Imam preuska ramena, premalu glavu i premale sise, sve to spram veličine moje guzice.

5. S jubavnajvećom ne razgovaram, jer mi je, na iznesenu tezu br. 4, rekao ˝Pa smanji guzicu onda!˝.

6. Stvar ˝Vecchia Cola˝ od Leuta, koja se ovih dana vrti na MTV-ju, jedna je od najretardiranijih stvari ikad. Tko bi to od njih očekivao?

I dva pitanja:

1. Ako čovjek ide prvi put u Beč, i pritom ima na raspolaganju dva dana, a vi, upravo vi ste osoba koja poznaje Beč, što biste mu preporučili?

2. Ako je čovjek prijavio i platio Kembridžov CPE ispit, koji je za dva mjeseca, a još, recimo to tako, nije baš počeo učiti, a vi, upravo vi ste osoba koja je to položila u nedavnija vremena, što biste mu rekli?

Kad se kapitalizam uplete u sladoled, onda i sladoled postane ljigava masa nalik na onu kojom su se obilato koristili pri snimanju filma Men in black I i II. Zastat ću s životom na trenutak, da tek u nekoliko proširenih, gnjevom prošaranih rečenica izrazim svoje gađenje nad zagrebačkom slastičarnicom Millenium. Sigurno među vama ima i obožavatelja njihovog sladoleda, a nije ni meni mrzak (makar su mu svi okusi ko jaje jajetu, samo s drugim tričarijama unutra), ali čak i ti se moraju složiti da se radi o najobičnijem bezobrazluku.

Kuglica sladoleda je, ne tako davno, a da se i mlađi naraštaji ne bi sjećali, bila 3 kune. Onda je došao Millenium, sa svojim okusima Krik'o'krik, Bounty meets Mars and Snickers i After Eight meets Ledo šlag dok šuruje s guavom i papajom iz Papuanovegvineje, i udario cijenu od 4 kune.

Kako su ljudi svejedno tamo hrpimice kupovali, uskoro je, nebudilud, cijenu digao i Vincek, a zatim i sve druge slastičarnice u gradu, pa i zadnji šiptari na placu. Cijela stvar mi je bila degutantna, jer je cijena kuglice sladoleda stoljećima bila relativno niska i nepromijenjena, a sladoled je, sukladno tome, bio snack dostupan širokim masama ljudi.

Sad primjećujem (a što traje već neko vrijeme, samo sam imala preveč posla da bi iskazivala svoje ogorčenje ovim slatkim-kiselim grijesima industrije) da su genijalci udarili cijenu od 5 kuna po kuglici, dok neki okusi koštaju i 8 kuna! Od njih, pretpostavljam, dobijete krila i anđeoski glas, koji vam instant omogući da Toniju Cetinskom pjevate prateće vokale, a nakon toga ostvarite i solo karijeru na domaćoj estradi.

Jer, zašto bi inače ijedan sladoled koštao 8 kuna?

Ne znam za vas, ali kad shvatim da dvije kugle sladoleda treba platiti 10 kuna, naspram nekadašnjih 6 kuna, ta lova mi se čini prevelikom i potencijalno korisnom za nešto pametnije. Samo je pitanje vremena kad će i konkurencija slijediti njihov primjer, jer, kao što kažem, ljudi i dalje tamo kupuju.

Eto. Kapitalizam je vlastoručno doveo do toga da čovjek razmišlja treba li na sladoled ili ne, što je protuprirodni blud u njegovom najčišćem obliku. Nema šanse da ću kod tih zelenaša ikad više pojesti makar ijedan After Eight meets Ledo šlag dok šuruje s guavom i papajom iz Papuanovegvineje koji tako volim. Ne zato što postajem blago debeloguza, nego iz pravog pravcatog sladolednog principa. I nemojte mi sad o tome kako sam naivna i ne razumijem pravila suvremenog svijeta u kojem živimo i kapitalizma koji mu je kičma, mozak, primozak i leđna moždina. Razumijem ja to itekako. Ali uplitanje u sladoled znači samo jedno.

Ovo je rat.