Zapravo, lažem. Da me netko zatvori s deset ljudi u kuću, mogla bi podnijeti glupost. Ono što ne bih mogla podnijeti jest glupost ruku pod ruku sa bahatom samouvjerenošću, koja rezultira izjavama tipa 'Pa dobro, molim te, otkud ti vadiš te riječi?!'
Ovo je dočekalo Kristinu, kad je dvjema frizerkama rekla nešto tipa 'Taj Big Brother je nihilist!'
KRISTINA?
Unatoč zamornim išla bi van / ne bi išla van dvojbama, čini se da ima nešto soli u glavi. Ako već ne soli, onda je bar za koplje obrazovanija od dobrog dijela ekipe.
FRIZERKE?
Jest, dvije - starija i mlađa. Mora da frizerke čine dobar dio hrvatskog naroda, kada su u minijaturan uzorak od 14 ljudi ušle čak dvije. Je li netko doživio kako se riječ 'frizerka' inače u svakodnevnom govoru koristi na način da prešutno obuhvaća cijeli niz negativnih pridjeva (podvučeno s podsmjehom), od kojih je prvi svakako 'glupa'. Nisam od onih koji ljude procjenjuju prema zvanju i zanimanju, jer su me starci vrlo rano naučili da se čovjek koji radi pošten posao u životu nema čega sramiti. Frizerski zanat je koristan i neophodan zanat i ni po čemu se ne može pretpostaviti da se njime bave glupe osobe. Međutim, nekako ispada da pripadnice tog zanata vole svojim ponašanjem i izjavama potvrđivati ovu predrasudu.
NEKE MOJE ŽELJE
Dapače, nerijetko poželim raditi posao koji traži više ručnog, a manje moždanog rada, jer bi u preostalom vremenu mozak mogla iskoristiti za stvari koje me više vesele.
Pišem cijeli dan na poslu, nemam volje pisati u slobodno vrijeme.
Čitam cijeli dan na poslu, nemam volje čitati u slobodno vrijeme.
Razmišljam cijeli dan na poslu, tako da u slobodno vrijeme gledam na TV-u nešto glupo i priprosto. Kao što su pojedinci u Big Brother kući. Odnosno, ispričavam se, njihove izjave.
OPET RED SJEĆANJA
Ne smeta mi što je netko glup. Stvarno. Nije čovjek kriv što je glup, priroda je dala tako kako je dala. Neki imamo kratke noge, neki velike uši, a neki smo glupi ko tuke.
Ono što ne podnosim jest prezentiranje gluposti kao kriterija, pri čemu su svi oni ostali:
- štreberi,
- prave se važni,
- misle da su popili svu pamet svijeta jer koriste velike riječi,
- dosadni,
- ne znaju se razgovarati normalno (dakle, bez nerazumljivih velikih riječi),
- idu na živce, i tako dalje.
Sva sreća pa mi je zadnji put netko zaozbiljno uputio takvu primjedbu davne '93 godine. Jedna je trinaestogodišnjakinja, plava, lijepa i popularna, koja se ljubila okolo s dečkima i ostajala vani do jutra, objašnjavala drugoj trinaestogodišnjakinji, frćkavoj štreberici koja se nije ljubila okolo s dečkima, a vani je ostajala do pola deset, kako će joj u životu kasnije biti žao što nije partijala u vrijeme kada čovjek treba partijati.
A to je kad imaš trinaest godina i ideš u sedmi osnovne.
Jer kad kreneš u srednju, tvoj život de facto završava.
Ona, naravno, tada nije rekla de facto. Niti bi to znala reći danas, jer ima dvadeset pet godina, u životu ne radi ništa (osim što još uvijek partija, ljubi se s dečkima i ostaje do jutra vani), postigla nije ništa, ambicija nema nikakvih, a - pogodite što - više nije niti lijepa.
Taj izgled je nezgodna stvar, zar ne? Nikad niste sto posto sigurni u kojoj fazi života će vas ostaviti na cjedilu...